“Osnivanje HDZ-a u BiH išlo je sporije i teže”
Za razliku od Hrvatske i zapadnih demokratskih zemalja, navodi Lučić, osnivanje HDZ-a u BiH bilo je znatno složenije.
Jednim od razloga smatra posljedice dugogodišnjega komunističkog sustava, za koji tvrdi da je među Hrvatima u BiH ostavio ozbiljan nedostatak politički i institucionalno profiliranih kadrova.
Dok su, prema njegovu tumačenju, muslimanske i srpske nacionalne stranke predvodili sveučilišni profesori i nekadašnji komunistički dužnosnici, hrvatsku politiku velikim su dijelom preuzeli mlađi ljudi bez značajnijega političkog i upravljačkog iskustva.
Lučić posebno ističe da Hrvati u BiH u tom razdoblju nisu imali vlastite nacionalne institucije niti dovoljno snažnu zastupljenost u postojećim institucijama preko kojih bi se mogla provesti politička i kadrovska organizacija nove stranke.
Važnu ulogu u stvaranju HDZ-a, prema njegovu osvrtu, imali su i pojedini pripadnici Katoličke crkve.
Kao primjer navodi sarajevskog ortopeda Davora Perinovića, koji je na preporuku i uz podršku tadašnjeg župnika župe sv. Josipa na Marijin Dvoru don Ante Jelića postao jedna od ključnih osoba u počecima stranke.
Perinović je 19. siječnja 1990. u Sarajevu sa skupinom istomišljenika osnovao Inicijativni odbor HDZ-a BiH, a 2. lipnja iste godine u Duvnu je izabran za predsjednika Koordinacijskog odbora HDZ-a iz BiH.
Istodobno su diljem Bosne i Hercegovine osnivani inicijativni odbori stranke.
Prvi sabor u Sarajevu i sukobi oko vodstva
Nakon brojnih problema s tadašnjim vlastima, ali i unutarnjih sukoba među inicijativnim odborima, 18. kolovoza 1990. u Sarajevu je održan Prvi opći sabor HDZ-a BiH.
Za predsjednika je aklamacijom izabran Davor Perinović.
Lučić, međutim, njegov izbor opisuje kao “nametanje” te navodi kako su Perinovićevi politički stavovi i ponašanje već tada izazivali nezadovoljstvo dijela članstva i simpatizera.
“Dok su jedni bili presretni zbog nacionalnih zastava i ukupnog ozračja, drugi su bili duboko nezadovoljni izborom predsjednika i čelništva”, piše Lučić.
Nezadovoljstvo dijela sudionika, dodaje, manifestiralo se zvižducima, što je u tadašnjem političkom ambijentu predstavljalo neuobičajenu pojavu na skupovima nacionalnih stranaka.
Već sljedećeg dana Perinović se suočio s novim problemima.
Na osnivačkom skupu HDZ-a u Ljubuškom, na kojem se okupio velik broj članova i simpatizera, dio nazočnih izviždao ga je tijekom obraćanja, nakon čega je morao prekinuti govor.
Lučić ocjenjuje kako je Perinović time praktički izgubio politički autoritet samo dan nakon izbora.
Formalno je smijenjen na sjednici tijela HDZ-a održanoj 7. rujna 1990. u Zagrebu.
Kljuić preuzeo stranku
Nakon Perinovićeve smjene vršiteljem dužnosti predsjednika HDZ-a BiH imenovan je sarajevski sportski novinar Stjepan Kljuić.
Lučić je i prema njegovu političkom djelovanju izrazito kritičan. Smatra kako Kljuić nije uspio artikulirati, kako navodi, “autentičnu hrvatsku politiku u BiH”, nego je zagovarao politiku koja se snažnije oslanjala na tadašnje muslimansko političko vodstvo.
“HDZ BiH nije imao sreće sa svojim predsjednicima, što nikako ne znači da ih se može izbrisati iz stranačke povijesti”, navodi Lučić.
Pritom podsjeća kako su osnivanje i djelovanje stranke pratili politički, medijski, a ponegdje i fizički napadi na njezine dužnosnike i članove.
Kao mjesta u kojima su zabilježeni ozbiljniji incidenti navodi Mostar, Jablanicu, Livno i Kupres.
Prvi demokratski izbori
Prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini održani su 18. studenoga 1990.
Koalicija nacionalnih stranaka osvojila je svih sedam mjesta u Predsjedništvu SR BiH te 84 posto mandata u tadašnjoj Skupštini.
S liste HDZ-a za članove Predsjedništva izabrani su Stjepan Kljuić i Franjo Boras.
Stranka demokratske akcije osvojila je 86 zastupničkih mjesta, Srpska demokratska stranka 72, a Hrvatska demokratska zajednica BiH 44 mjesta.
Savez komunista – Socijaldemokratska partija osvojio je 14, Savez reformskih snaga Jugoslavije za BiH 12, a ostale stranke ukupno još 12 zastupničkih mjesta.
Prema nacionalnoj strukturi, u Skupštinu SR BiH izabrano je 99 Muslimana, 85 Srba, 49 Hrvata i sedam zastupnika iz reda ostalih.
Lučić posebno naglašava kako je političko djelovanje tada izgledalo bitno drukčije nego danas.
“Bilo je to u vremenu kada nije bilo borbe za pozicije na listama, kada se političkim radom nije puno dobivalo, a moglo se puno izgubiti, pa i život”, piše.
Prisjetio se preminulih zastupnika
U osvrtu je naveo i imena svih 44 zastupnika HDZ-a BiH izabranih u tadašnje Vijeće općina i Vijeće građana Skupštine BiH.
Posebno se prisjetio preminulih zastupnika Ivana Bagarića, Ivana Šarca i Radoslava Dodiga, koje je opisao kao svoje bliske prijatelje.
Spomenuo je i Marijana Višticu, kojeg su 1992. ubili srpski vojnici, kao i Mesuda Šabanovića, koji je, prema Lučićevu navodu, umro od posljedica teškog ranjavanja na slavonskom ratištu, gdje je ostao bez obje noge.
Lučić navodi kako se apsolutna većina tadašnjih zastupnika HDZ-a zalagala za ljudska prava, slobodu i demokraciju, ali istodobno i za ravnopravnost Hrvata u BiH te očuvanje njihova identiteta i političkog subjektiviteta.
“Nismo se uvijek i o svemu slagali, bilo je i ozbiljnih prijepora i mimoilaženja, ali opet, prema svim tim zastupnicima imam osjećaj dubokog poštovanja i bliskosti zbog svega onoga što smo bili i što smo učinili tih prvih mjeseci i godina demokracije u Bosni i Hercegovini”, napisao je.
“Krajnje je vrijeme da napišemo vjerodostojnu povijest HDZ-a BiH”
Lučić upozorava i na ono što smatra današnjim prešućivanjem ili iskrivljavanjem dijelova povijesti HDZ-a BiH.
Ističe kako zastupnici izabrani 1990. predstavljaju samo vidljiviji dio priče o utemeljiteljima stranke te da uz njih treba pamtiti članove i predsjednike inicijativnih odbora, zastupnike u općinskim skupštinama i brojne druge stranačke dužnosnike.
“Nadam se da još uvijek imamo snage, pameti i poštenja napisati vjerodostojnu povijest HDZ-a BiH. Krajnje je vrijeme da to i učinimo. Inače će, kako iskustvo pokazuje, našu povijest pisati oni koji su došli na gotovo i koji se ponašaju kao da je svijet od njih počeo”, zaključio je Lučić.
Dodao je kako će povijesna prosudba političkih aktera biti znatno stroža od njihove vlastite slike o sebi.
“Povijest nas neće ocjenjivati onako kako mi sami sebe ocjenjujemo. Ona ima stroge kriterije sagledavanja svega onoga što smo uradili, ali i onoga što nismo”, poručio je.
