Književnost je bogata djelima koja su inspirirana stvarnim događanjima. Zanimljive, čudesne ili pak teške životne sudbine često su znale poslužiti kao inspiracija književnicima. A isto tako nije rijedak slučaj da kad jedna takva životna priča postane knjiga, ona nastavi živjeti samostalno i neovisno, svoj novi život. Nekad se desi da se preobrazi i poprimi neki drugi umjetnički oblik, pa postane film ili kazališni komad. Ne radi se uvijek o biografijama ili pak autobiografijama poznatih osoba, već o životnim pričama običnih ljudi, koji u svojoj anonimnosti kriju nepredvidive, raznovrsne, fascinatne i upečatljive sudbine, da često probude umjetničke sklonosti i tamo gdje nisu bile primarne. Život pojedinca u vremenu, ambijentu i prostoru u kojem se odvija njegova životna priča prenosi se ponekad skoro kronološki na papir u obliku romana, bez trunke ili s vrlo malo fikcije, tek da se ukrasi okvir već postojećeg sadržaja. Djela po istinim događajima ponekad nose puno snažniju poruku od drugih oblika književnosti, a povezuje ih ljudsko iskustvo u ključnim trenucima individualnih sudbina koje u konačnici mjenjaju svijet. Stoga često u sebi imaju bezvremensku poruku.
Susret s jednom takvom, nezamislivom životnom pričom, desio se i Ivki Ilić Kovačević, pa se iz strastvenog čitača pretvorila u spisateljicu. Njena radna kolegica jedan dan odlučuje da joj ispriča svoju životnu priču, budeći u njoj nezaustivu želju da istu pretoči u pisanu riječ, makar se do tad nije bavila knjizevnošću. Pretvara se u njoj važan projekat, koji će ugledati svijetlo dana kao samostalna publikacija, a univerzalna poruka dobra koju šalje ova knjiga, nastaviće se, jer prihodi od prodaje idu u dobrotvorne svrhe. Svima onima koji pročitaju Ivkino djelo, biće razumljiva njena reakcija. Ostati ravnodušan pored ovakve životne priče je skoro nemoguće. Razna se pitanja nameću: je li moguće da se usitinu sve ovo dogodilo? Je li uistinu sve zbilja? Može li život baš toliko toga prirediti pojedinim osobama i to u samo jednom životu? Život se često sam pobrine da odgovori na ova, kao i mnoga druga pitanja, dovoljno je nekad samo da ga posmatramo. Ivka je upravo to uspijela: osvrnula se na život oko nas, uočila ga. Nije ostala ravnodušna. I ne samo to. Ona ga je uspijela i uhvatiti, usporiti, kako bi ga razmotrila. Tako smo dobili ovaj istovremeno i topao i tužan, i sjetan i radostan, a nadasve djelo s jednom jakom porukom. Pitak i čitak nam je dan ovaj roman za čitanje. Podjeljen je na dva djela, drugi je nastavak prvoga.
Naslov prvog dijela je Otac kamenoga srca , kroz koji će nas provesti Ivona, mala četverogodišnja djevojčica, zajedno sa svojim, dvije godine starijim bratom Antonijom. Ona je istovremeno i glavni lik i pripovijedač, a već od prve stranice, daje osjećaj kao da čitaoca hvata za ruku kako bi ga uvela među korice da upozna njen svijet. Ona će čitača čvrsto i sigurno držati za ruku kroz sve odlomke na kojima je ispisano njihovo djetinjstvo, obilježeno bezbrižnim danima, kao i onima kad se ruši krhka dječija ravnoteža i nadvijaju se tmurni i teški oblaci na blago nebo dječije zbilje. Kako to često ide u životnim pričama, srešćemo dobre i loše likove. Puno je teži život kad loše dođe od osobe u koju djeca imaju najviše povjerenja. Samo ime romana nas upućuje iz kojeg smjera dolazi ovdje.Upečatljivi opis radnji i osjećaji likova daju čitaocu priliku da promatra svijet iz dječije perspektive. Osjetiti privilegiju da se emocije sagledaju, razmotre, neke će se dati prepoznati, jer će nas vratiti u djetinjstvo. Radnja i jednog i drugog dijela odvija se u jednom malom, mirnom i urednom gradiću. Zemljopisna lokacija mjesta nije jasna, jer nije niti bitna. Osim imena koja mirišu na podnevlje rodnog kraja autorice, sve ostalo je neodređeni prostor. Vrijednosti koje ćemo sresti, međutim, su univerzalne naravi, jer grijesi i vrline ne poznaju granice, isto kao i bezuvjetna ljubav i emocije. Roman je pisan jednim upečatljivo jasnim stilom pisanja, koji će pridonijeti da se slikovito i vjerodostojno prikaže i radost i tuga, osjećaji kako djece, tako i odraslih. Nemoćno se prisustvuje neizdrživoj boli koja razara srca malih bića i osjeća se olakšanje u svakom odlomku gdje se susreću pozitivne, nesebične osobe, spremne dati bezuvjetnu ljubav. Iz samog naslova se da zaključiti koji je lik uzrok tuge i boli, odgovoran za lančanu nesreću jedne obitelji. Uzbuđenje čitaoca će rasti sa odlomcima, a stranica za stranicom, baš kako dan za danom, daće nam priliku da budemo dio Ivoninog i Antonievog odrastanja. Kako oni budu rasli, tako će se u čitaocu buditi nove emocije.
U drugom djelu romana, Ivona i Antonio, su već odrasle osobe i njihov je život već duže i lijepo obogaćen sestrom Majom i bratom Matejom. Ivona je u sretnoj vezi s Ivom, a pojavljuje se i Lukas, koji stupa u vezu s Majom. Svi su izgledi da ovi mladi ljudi sve ono ruzno i bolno što su proživjeli, ostave iza sebe i sretno kroče u život odraslih. Međutim, nepredvidivi splet situacija i novih događanja ili razotkrivanja nekih starih držaće čitaoca prikovanog s knjigom u rukama. Naglasak ovog puta, što se vidi iz samog naslova Majka bez duše jeste, savim suprotno od prvog djela, u kojem je otac oličen svim negativnim osobinama, majka, koja i pored naljepšeg naziva na svijetu za jedno dijete, ostaje daleko od dubokog i istinskog značenja ove riječi.
„Knjiga je vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona gradi spomenike u srcu onoga koji ju čita“, poručuje Ivka Ilić Kovačević.
Bože, od kojega nam dolazi svako očinstvo na nebu i na zemlji,
Oče, koji si ljubav i život,
učini da svaka ljudska obitelj na zemlji,
po tvome Sinu rođenom od žene
i po Duhu Svetom,
postane izvorom božanske ljubavi
za uvijek nove naraštaje.
Učini da tvoja milost vodi misli i djela roditelja,
za dobro njihove obitelji
i svih obitelji na svijetu.
Neka mladi naraštaji u obitelji nađu
snažnu potporu za čovječnost
i rast u istini i ljubavi!
Neka ljubav osnažena milošću sakramenta ženidbe,
bude jača od svake nemoći i beznađa,
koje zahvaćaju naše obitelji.
Na kraju Te molimo za zagovor
svete nazaretske obitelji,
da Crkva u svim narodima na zemlji,
može plodonosno ispuniti svoje poslanje u obitelji i po obitelji,
po Kristu našem Gospodinu,
koji je put, istina i život,
u vijeke vjekova.
Važnost političke stabilnosti i nastavka provedbe projekata za razvoj grada
Proširena sjednica Gradskog odbora HDZ-a BiH Mostar održana je danas u Mostaru, uz nazočnost predsjednika HDZ-a BiH dr. Dragana Čovića, izabrane hrvatske članice Predsjedništva BiH i dopredsjednice HDZ-a BiH Darijane Filipović, gradonačelnika Grada Mostara Maria Kordića, predsjednice Vlade HNŽ-a Marije Buhač te članova Gradskog odbora. Sjednicu je predvodio predsjednik Gradskog odbora HDZ-a BiH Mostar Marko Novak.
Središnja tema sjednice bila je analiza rezultata nedavno provedenih općih izbora, uz osvrt na aktualnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini te daljnje političke aktivnosti nakon izbornog procesa. Istaknuta je potreba što skorijeg formiranja vlasti na svim razinama kako bi se osiguralo učinkovito funkcioniranje institucija i stvorili preduvjeti za nastavak započetih procesa.
Filipović je zahvalila svima na podršci te istaknula kako je izborni rezultat HDZ-a BiH plod zajedničkog rada svih stranačkih organizacija, koalicijskih partnera unutar Hrvatskog narodnog sabora i širega hrvatskog naroda. Naglasila je kako je hrvatski narod jasno izrazio svoju volju i odabrao politički smjer kojim želi biti predstavljen, uz poruku da pred strankom predstoji mnogo posla u ostvarivanju zacrtanih ciljeva.
Čović i Filipović iskazali su potporu radu Gradskog odbora HDZ-a BiH Mostar, istaknuvši važnost odgovornog političkog djelovanja, suradnje svih razina vlasti i realizacije projekata koji pridonose razvoju Grada Mostara. Naglasili su kako ostvareni izborni rezultati HDZ-a BiH na svim razinama predstavljaju potvrdu povjerenja birača, ali i obvezu nastavka rada na ostvarivanju razvojnih prioriteta i zaštiti interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.
Predsjednik Gradskog odbora Marko Novak zahvalio je Čoviću i Filipović na potpori te predstavio daljnje aktivnosti Gradskog odbora i planove djelovanja nakon izbora. Pritom je istaknuo važnost
kontinuiranog rada na lokalnim prioritetima i suradnje sa stranačkim dužnosnicima na svim razinama vlasti.
Na sjednici je naglašena važnost političke stabilnosti, funkcionalnosti institucija i nastavka provedbe projekata koji pridonose gospodarskom i društvenom napretku Mostara i Bosne i Hercegovine.
Zbog odanosti. Odgovornosti. Obećanja koje ne želi da pogazi.
Kada neko dugo ostaje u nečemu što ga povredjuje, lako je zaključiti da ne zna svoju vrednost. Da nema dovoljno samopoštovanja. Da se plaši da odustane.
Ali šta ako razlog nije nijedno od toga?
Šta ako čovek ostaje upravo zato što zna kakav želi da bude?
Zato što veruje da se obećanja održavaju. Da se od ljudi ne odustaje čim postane teško. Da odanost ima vrednost i onda kada više nije jednostavna.
Takav čovek ne mora biti slab. Ne mora biti nesiguran. Niti njegovo ponašanje mora biti posledica detinjstva u kojem je naučio da tudje potrebe stavlja ispred svojih.
Možda samo ne želi da pogazi ono što smatra ispravnim.
I upravo tu počinje jedan od najtežih unutrašnjih sukoba.
Naše najbolje osobine ne štite nas uvek od bolnih posledica.
Odanost nas može zadržati i onda kada nam nije lako. Odgovornost nas može navesti da preuzmemo više nego što smo očekivali. Želja da održimo reč može nas vezati za okolnosti koje više nisu iste kao onda kada smo je dali.
A ništa od toga ne znači da su odanost, odgovornost ili iskrenost pogrešne vrednosti.
Naprotiv.
Problem je što život ne traži uvek da biramo izmedju ispravnog i pogrešnog.
Nekada nas dovede pred dve stvari koje istovremeno smatramo ispravnim.
Da ostanemo verni onome što smo obećali ili da priznamo koliko nas ta odanost košta.
Da istrajemo u nečemu do čega nam je stalo ili da budemo iskreni prema sebi o onome što nam nedostaje.
Da ne izneverimo ono u šta verujemo ili da ne zanemarimo sopstvena osećanja.
I nijedan od tih izbora nije jednostavan.
Čovek ne želi samo da donese odluku. Želi da posle nje i dalje može da poštuje sebe.
Zato neke odluke toliko dugo odlažemo.
Ne zato što ne razumemo šta nam se dogadja, već zato što nam je teško da odustanemo od nečega u šta još iskreno verujemo.
I tu nastaje paradoks koji se često previdi.
Čovek može toliko da se trudi da ne izneveri ono u šta veruje da na kraju počne da izneverava samog sebe.
Može ostati iz odanosti a ne iz slabosti.
Može čekati iz poverenja a ne iz straha.
Može istrajavati iz odgovornosti a ne zato što ne poznaje svoju vrednost.
A ipak, nijedna od tih dobrih namera ne garantuje da će sve ispasti onako kako se nadao.
Dobri razlozi ne garantuju dobre posledice.
Zato nije pošteno svako ostajanje nazvati nedostatkom samopoštovanja.
Ali nije pošteno ni svako istrajavanje proglasiti dokazom karaktera.
Dve stvari mogu biti istinite istovremeno.
Možemo imati dobre razloge da ostanemo i istovremeno osećati koliko nas to košta.
Možemo iskreno verovati u nešto a ipak se suočavati sa sumnjama, razočaranjima i neizvesnošću.
Možemo biti sigurni u svoje namere a ne znati kakav će biti ishod.
I upravo zato treba biti pažljiv kada tudje odluke objašnjavamo nedostatkom samopoštovanja.
Ne znamo uvek šta čovek pokušava da sačuva.
Nekada čuva odnos, nekada obećanje a nekada sopstvenu veru da ono što ima vrednost zaslužuje i strpljenje.
Nije svako ostajanje dokaz slabosti. Niti je svako istrajavanje dokaz dobrote.
Nekada je ostajanje cena koju plaćamo da ne bismo izneverili ono u šta verujemo.
A ono što nas najviše košta nije uvek ono u šta najmanje verujemo.
Nekada je upravo ono do čega nam je najviše stalo.