ZABORAVLJENI SINOVI DOMOVINSKOG RATA

ZORAN MAGLICA (16.08.1971. – 24.06.1993.)
“Neki ljudi umru tiho, a ostave jeku koja se nikad ne utiša.”

Zoran Maglica, sin Stipe i Ljubice, rođen je 16. kolovoza 1971. godine u blizini Novog Šehera. Rođen u čestitoj, kršćanskoj obitelji – i tako je živio: pošteno, ponizno i dostojanstveno, s vjerom u srcu i Domovinom u duši.
Bio je onaj koji ne traži mnogo, a daje sve. Tih, nenametljiv, ali uvijek prisutan. Gdje god je trebalo pomoći – bio je prvi. Nije tražio priznanja ni aplauze. Njegova riječ je imala težinu, ali njegova djela su govorila glasnije. Zoran je bio oličenje skromnosti, čestitosti i ljudske topline.

Osnovnu školu završio je u Novom Šeheru, srednju u Maglaju, stekavši zvanje vodoinstalatera. Do odlaska u JNA, koju je služio u Sloveniji, radio je vrijedno – ne samo za sebe, nego za sve oko sebe. Pomagao je obitelji, susjedima, pa i onima koje jedva poznaje. Nije pitao za ime ni prezime – gledao je samo čovjeka.
Volio je prirodu, volio je čovjeka. Zastao bi da pomogne, i kad bi svi drugi produžili dalje. Nije gazio da bi stigao – gradio je put za druge. Bio je tiha snaga i ponos onih koji su ga poznavali.

Kad je slutio nadolazeće zlo, još krajem 1990., dragovoljno odlazi u Hrvatsku i stavlja se na raspolaganje Zboru narodne garde. Iako je imao vojno znanje, završava specijalističku obuku na Sljemenu i postaje pripadnik specijalne postrojbe „Čavke“. Na slavonskom ratištu upoznaje generala Antu Gotovinu, s kojim rame uz rame sudjeluje u borbama oko Gradiške i diljem Slavonije.
U bitkama je dva puta ranjen – prvi put kada ga je okrznuo metak po glavi, drugi put teže, od gelera granate u obje noge, tijekom akcije kod sela Medari. No, ni bol, ni krv, ni rane nisu ga zaustavile. Imao je samo jednu želju: da se što prije vrati svojoj postrojbi. Jer tamo, gdje je sloboda krvarila, on je želio biti.

O njemu su pisale i Slavonske novine, u članku pod naslovom „Jednom kad pobjedimo“. Njegova bliska suradnja s generalima Gotovinom i Rosom potvrđena je i u operativnim dnevnicima i u njegovim osobnim bilješkama.
Iako tada rat još nije došao do Bosne i Hercegovine, Zoran je znao. Znao je što dolazi. I nije čekao. Pripremao je svoj rodni kraj, donoseći i skrivajući oružje, znajući da će trebati braniti prag svojih predaka. Kad su milicajci došli tražiti oružje, nisu našli ništa – jer iskusni ratnik već je znao kako da zaštiti ono što je svetinja.

Zoran nastavlja živjeti u Slavonskom Brodu, gdje ima stan i djevojku. Ali kada u proljeće 1992. Bosna i Hercegovina prokrvari, Zoran ne stoji po strani. On se vraća. Traži odobrenje generala Rose, i po zapovijedi biva upućen na ustroj prve profesionalne postrojbe u BiH – pukovnije „Ante Bruno Bušić“. O tome svjedoči i dopis zapovjednika pukovnije, pukovnika Anđelka Đereka, od 14. srpnja 1992., u kojem moli generala Antu Rosu da Zoran ostane i nastavi graditi ono što je utemeljeno na časti, vjeri i domoljublju.

Zoran zatim pomaže u ustroju bojne „Andrija Tadić“ u Žepču, gdje sudjeluje u mnogim akcijama. Ali njegovo srce nije mirovalo. Srce ga vuče rodnoj grudi, i on postaje pripadnik elitne postrojbe PDV „Uskoci“.
U toj postrojbi, među vitezovima koji nisu pitali koliko je teško, već gdje treba ići – Zoran 24. lipnja 1993. godine gubi svoj mladi život. Pogodio ga je snajperski metak u Domislici, tijekom borbi s Armijom BiH. Tog popodneva kiša je lila neumorno – kao da je i samo nebo plakalo nad gubitkom ovog iznimnog čovjeka.
Sahranjen je pod okriljem noći, jer su se oko groblja u Strupinoj vodile borbe. Otišao je tiho, bez pompe, s ponosom i ljubavlju u srcu. Otišao je kako je i živio – velik u svojoj tišini.

Zoran Maglica je posthumno odlikovan najvišim vojnim odličjima Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i Spomenicom domovinskog rata. Posmrtno mu je dodjeljen čin bojnika HV i HVO-a. Njegovo ime uklesano je u kamen spomenika u Novom Šeheru, Matinoj, Žepču – ali najvažnije, uklesano je u srcima svih koji su ga voljeli i poštovali. U srcima njegovih triju mlađih sestara, koje danas s ponosom izgovaraju njegovo ime, i u dušama suboraca koji nisu zaboravili što znači biti ratnik s dušom.

Zoran nije umro. On je postao stijeg na vjetru, šapat u molitvi, zvijezda u noći. Postao je onaj tihi glas savjesti koji nas podsjeća da sloboda nije dar, nego krvavo stečena svetinja.
A nebo… nebo sve vidi. Nebo piše imena u Knjigu Života. A Zoranovo je tamo, zlatnim slovima, urezano uz bok najvećima.

Počivaj u miru, hrvatski viteže. Tvoji Uskoci te nikada neće zaboraviti. Jer ti si bio više od vojnika. Ti si bio srce koje je kucalo za sve nas.