Stan u Sarajevu su jedva prepoznali..Vrata i prozori su netragom nestali kao i ljudi koji su majku pre nekoliko godina izbacili..Golubova ko na trgu u Rimu..Od namestaja jedna polomljena polica i golubijeg izmeta po njoj i parketu za jednu prikolicu,tako im se cinilo..
Jedino sto im dusu razgali bi Svetozareva slika koja je nekim cudom jos visila na zidu kao da je cekala da se vrate..
Deni je polako otkaci s eksera i prisloni je onako prasnjavu na grudi.
Oprosti…oprosti..ponavljao je kao da govori zivom stvoru ciji je vrat pun uglja ljubio i cije su ga ruke nosile kroz uzorane njive..Gledao je u svoje negovane ruke kako menjaju boju u onu koja je bila na ocevom vratu kad se vracao iz rudnika dok je brisao sliku a staklo koje ju je stitilo se jos vise razmazivalo i pravilo nejednake pruge tu gde su Denijevi prsti prolazili.
Oce moj toliko mi nedostajes…Deni je govorio kao da je sam u sobi dok je majka nervozno krsila ruke..

Smestaj su nasli tu blizu al stare komsije ne ugledase..
Sutradan je Deni nasao firmu kojoj dade debelu napojnicu da stan dovedu sto pre u red..

Sine cuvaj pare trebace ti za kucu..govorila je majka dok su u obliznjoj burekdzijskoj radnji doruckovali vruc burek..

Ne brini majko,imace tvoj sin kucu i niko nece moci da ti odredjuje kad ces doci a kad ne..Ziveces sa mnom i mojom porodicom..
Majka ga je gledala al on je s vremena na vreme hvatao njen pogled u kom mu se cinilo da vidi strah..

Nemas se cega bojati…govorio je..
Uvek si bila dobra majka svima nama..
Cutala je..

Majstori su uveliko radili i dan za danom stan je dobijao izgled lepsi od predjasnjeg..Voda i struja su opet bili u funkciji a majka i sin su setali gradom,ozivljavali uspomene a Svetozarevu sliku dali na novo uramljivanje..Da mi je slika cele porodice..rece jednom dok su se spustali Bascarsijom..
Imam ja neke slike u torbi…majka ce..
Posle obilnog Bosanskog lonca vratili su se u stan i on je podseti na slike..Pruzila mu je mali album..
Poceo je da prelistava..Svetozar sa nekom zenom..Svetozar i majka..Zoran i Vesna..Ugleda i svoju sliku iz vremena kad je imao tri -cetiri godine..Sam.Sto je vise gledao slike sve vise je nailazio na slike svakoga sa svakim ,samo je on uvek bio sam ili s drugarima iz ulice.
Oni nisu voleli da se slikaju sa mnom?upita majku..
Eh ,bio si mali i nikad s njima kad su se slikali..
Ma to je bar lako..Spojice fotograf sve slike zajedno i kad oni dodju,opet cemo biti porodica..
Stan je za nepunih desetak dana bio sredjen sa svim sto je najskuplje moglo da se nadje..Golubovi su sebi nasli novu krletku ,ova ovde je oduvek bila njihova..
Nekoliko dana im je trebalo da ubace namestaj,okace zavese i slike..Svako od njih je imao svoj kutak samo da pristignu ostali clanovi..
Srce mu je skakalo u grudima dok su cekali avion iz Amerike..Cuo je svoju zilu kucavicu ocekujuci nasmejana lica svog brata i sestre..
Majka je nervozno hodala gore dole al kad ih ugledase svo vreme bez njih bi obrisano i padose jedni drugima u zagrljaj..
Sestra je bila prava lepotica,guste ,crne kose bas onakve kakvu je imala i njegova majka.
Steta sto ste tako daleko..govorio je Deni dok su oni bili manje pricljivi..
Stan nam je kao slatkis..Sta je tu bilo golubjeg izmeta al sad cete videti kako je sve novo i lepo..Pre toga vas brat vodi na veceru..
Narucio je sve sto su hteli i prihvatise se jela,progovorivsi po koju..Deni je pricao za svo troje jer radost sto su preziveli mu je punila srce svim bojama koje su mirisale na latice ruza..

Podozrivo su merkali stan ,zastase kod oceve slike a onda kod njihove zajednicke..
Ja ne pamtim kad smo se ovako slikali…Zoran ce..
Ja to dao od svih nas da nas spoji fotograf ..
Mi smo porodica..
Cutali su..

Ja sad kad pogledam ovaj stan nekako mi zao da ga prodamo…rece.
Prodacemo ga..Zoran ce..
Vesni trebaju novci da otvori firmu a ja bih neka nova kola uzeo da ne podizem kredit.
Majka nista nije govorila..
Ja bih ipak da ga zadrzimo…opet ce Deni..
Ti se ne pitas…brat ce dok je unosio kofer u sobu koja je bila majcina i Svetozareva..
Kako se ja ne pitam,valjda mogu reci svoje misljenje?…Deni ce sa osecajem da ovde nesto debelo nije u redu..
Ti nemas ovde nikakva prava..Ovo je stan naseg oca..
Valjda i mog..
Ne tvog..
Zar moj otac nije moj otac?
Moj otac nije tvoj otac…brat ce..
Majko sta prica ovaj?
Cutala je..

Ko je onda moj otac? Deni se unese bratu u lice..
To pitaj tvoju majku.
Valjda i tvoju?
Ona nije moja majka vec sestra moje majke koja je ocu uvalila kopilana ,to jest tebe..
Sta sam ja?
Kopilan i to ko zna ciji..
Deniju ruka sama polete..Raspalio je brata posred lica ..Ovaj je bio krupniji od njega al premor od putovanja i ne ocekivani udarac ga strovalise na patos koji je bio pokriven novim tepihom..
Sestra vrisnu i pokusa da pomogne bratu al je Deni odgurnu i izbaci im kofere iz stana..Na kraju i njima naredi da se gube..Zakljuca vrata za njima a onda sede na sofu gledajuci majku..Drhtala je ko list na vetru..
Pricaj! dreknu dok mu je krv kolala a u usima odjekivali bubnjevi koje nikako nije uspevao da smiri..nastavice

se…Jagoda Savic

Široki Brijeg, 7. veljače 2026. (Lucijana Kožul) – Danas, 7. veljače, prigodnim molitvenim programom obilježena je 81. obljetnica partizanskog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca, od kojih su sada njih 50 sluge Božje. Godine 1945. dogodio se neviđeni zločin u Hercegovini kada su partizani bez ikakvog suda ubili 12-oricu franjevaca koje su pronašli u samostanu na Širokom Brijegu. Iz zbornice su ih jednog po jednog vodili do ratnog skloništa gdje su ih ubili a potom i zapalili. Samo za nekoliko dana, koliko je partizanima trebalo da pregaze Široki Brijeg, napravili su 330 što većih i manjih stratišta i grobišta. Bio je to uvod za ubojstvo mnogih drugih nevinih franjevaca u Mostaru, Čitluku, Ljubuškom i drugim mjestima. Dvojica fratara od njih 66 ubijeni su prije 1945., a ostala 64-orica ubijeni su od siječnja pa do kolovoza 1945. Za vrijeme Drugoga svj. rata i poraća iz općine Široki Brijeg ubijeno je 2.189 osoba, iz Županije zapadnohercegovačke 7.151 a iz Hercegovine preko 20.000 osoba.

Molitveni program počeo je u 16.00 molitvom kraj ratnog skloništa gdje su članovi Frame Široki Brijeg zapalili 12 svijeća u znak sjećanja na 12 fratara koji su ubijeni i spaljeni u ovom skloništu. Molitvu je predvodio gvardijan širokobriješkog samostana fra Jure Barišić. Nakon molitve procesija se uputila prema samostanskoj crkvi. U njoj su sudjelovali i framaši, njih 66, u čast 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca. Svaki framaš nosio je duksericu s likom jednog ubijenog franjevca, a na leđima je pisalo ime franjevca i broj godina koliko ih je imao u trenutku smrti. Molitvu na grobnici s posmrtnim ostatcima 24-ice pronađenih pobijenih franjevaca predvodio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš, a imena pobijenih i mjesta gdje su ubijeni čitali su trećari.

SVETU MISU PREDVODIO PROVINCIJAL FRA JOZO GRBEŠ

Svečanu sv. misu zadušnicu predslavio je provincijal fra Jozo Grbeš, uz sumisništvo vicepostulatora fra Miljenka Stojića, svih gvardijana i velik broj drugih franjevaca i svećenika. Pjevanje na misi predvodio je Veliki župni zbor. Molitvu vjernika čitali su gvardijani pojedinih samostana.

Fra Jozo se u propovijedi dotakao najvažnijih tema ljudskog postojanja: teme istine, teme slobode i prošlosti, Krista i kršćanstva, sv. Franje i franjevaca, ljubavi i memorije. »U vremenima socijalnih previranja, medijskih manipulacija, bombastičnih vijesti, više je nego vidljiva jedna žrtva: Istina. Iako nju svi spominju, malo ih je koji nju zaista traže. Njezino traženje je bolno, susret s njom je mučan, ali rađa svjetlom duše. Oni koji su je spremni tražiti, oni postaju slobodni… Upravo na slobodi je kršćanstvo najljepše utemeljeno kada čujemo Krista koji svim izliječenima, oslobođenima kaže: “Sinko moj, grijesi su ti oprošteni… nemoj više griješiti!” (Usp. Mk 2,5, Iv 8,11). Drugim riječima: budi slobodan od prošloga! O, kako je sloboda u priči istine važna! Ta “ne može se željeti sloboda bez prihvaćanja odgovornosti za vlastitu prošlost.” (Edith Stein). Mnogim ljudima prošlost je teret, ogromna stijena na leđima života, umjesto da bude učiteljica mudrosti koja “može postati izvor snage, a ne teret”. (H. Nouwen). Prošlost može zarobiti ili poučiti. Može raniti ili naučiti nas milosrđu. Može se nijekati ili otkupiti. Izbor je jasan. Pitanje je samo tko nam pomaže birati! … Mi, dok se sjećamo naše braće, dok hodimo u sjeni njihove nevinosti, dok želimo biti svjedoci istine za pravdu i svjedoci slobode za milosrđe, ovdje na njihovim grobovima i u memoriji patnje želimo da u nama raste spoznaja kako smo pozvani biti sol zemlje, sol koja čuva od propadanja i zaborava i kako smo pozvani biti svjetlo svakoj duši, svjetlo istine koja razumije. O, kako je mučna ta povijest: 550 ubijenih svećenika u jednom malom narodu. Njih 66 u jednoj maloj franjevačkoj provinciji Hercegovine. Njih 13 u jednoj maloj biskupiji Hercegovine. Više je to nego u svim većim narodima Europe. Osim njih ubijena je većina hrvatskih katoličkih intelektualaca. Njih na tisuće! Još se narod od toga zla nije oporavio. Vidi se to jako dobro i danas nakon 80 godina. Iako zlo misli da ima posljednji sud, već je veliki, blaženi hrvatski nadbiskup Stepinac “hrabro pred komunističkim sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. poručio jugokomunistima: ‘Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike! Narod vam to ne će nikada zaboraviti! U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice koje im imputirate.’” I narod nije zaboravio! Zato smo mi ovdje: mijenjati ono što nije dobro! Dragi prijatelji, u svakome od nas postoji potencijal za mijenjanje. Svatko od nas može prekinuti lanac zla, lanac nevolje, lanac laži, lanac mržnje, lanac tuge. Svatko od nas može izabrati put koji kaže: Bol te može oblikovati, ali te ne mora definirati. Pozvani smo učiniti ovo mistično mjesto koje zovemo Široki Brijeg učionicom mudrosti, mjestom istine koje prekida svaki lanac svake laži, mjestom ljubavi znajući da smo dio velike priče, velike povijesti svjedoka koji su temelj boljega svijeta«, riječi su provincijala fra Joze.

NEKOLIKO RIJEČI VIKARA HERCEGOVAČKIH BISKUPIJA

Na kraju sv. mise zadušnice nazočnima je nekoliko riječi uputio generalni vikar hercegovačkih biskupija don Nikola Menalo te prenio pozdrave i blagoslov biskupa mons. Petra Palića. »Ovih dana, a posebice danas, u molitvama preporučujemo duše naše pokojne braće, njih 66, stradalih u Drugome svjetskom ratu. Trenutačno je (veljača 2026.), prema biskupovu dekretu, na dušobrižničke službe u Hercegovini raspoređeno 87 svećenika franjevaca (ako sam nekoga zaboravio, neka oprosti!). Može se zaključiti da je u Drugome svj. ratu stradao onoliki broj svećenika-redovnika koliki je, s obzirom na današnje okolnosti, potreban ocu provincijalu za dušobrižničko djelovanje franjevaca na području Mostarsko-duvanjske biskupije. Strašno! To je samo jedan žalostan statistički podatak koji nas opominje danas, na 81. obljetnicu stradanja ovih Božjih ljudi, te da nikada ne zaboravimo poziv koji odjekuje kroz cijelo Sveto pismo: “Pazi da ne zaboraviš!” (Pnz 8,11) … Braćo i sestre, ključno je očuvati sjećanje na događaje koji su se zbili za vrijeme Drugoga svj. rata u Hercegovini. Svake se godine okupljamo na Širokome Brijegu i slavimo euharistijski spomen-čin, koji nije samo sjećanje na prošli događaj, nego je uprisutnjenje Kristove žrtve, prinesene iz ljubavi prema ljudima, u eshatološkoj perspektivi. Euharistija je ono što vremenitosti daje konačan smisao, jer ona objedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost, jer ljubav nikad ne prestaje (1 Kor 13,8).«

Gvardijan širokobriješkog samostana fra Jure Barišić uputio je prigodne riječi i zahvale. »U četvrtom općem predslovlju rimskog misala molimo ovako: “Po našim hvalospjevima Ti ne bivaš veći, nego mi stječemo milost spasenja.” Tom nas istinom, braćo i sestre, Crkva danas iznova poučava dok stojimo pred otajstvom sjećanja ali i molitve, obilježavajući 81. obljetnicu ubojstva naše braće fratara. Naša hvala danas ne uzdiže one koji su već u Božjoj blizini, niti ona može vratiti one koji su nasilno otrgnuti iz ovog svijeta. Ali naša hvala nas mijenja, ona nas oblikuje. Naši mučenici ostaju svjedoci jednog teškog i tamnog vremena, ali još više postaju poticaj za naš svakodnevni život, postaju poziv na vjernost, postaju hrabrost i postaju ustrajnost u dobru.«

Svake godine sve veći broj vjernika pohodi Široki Brijeg na dan obljetnice pobijenih franjevaca ili Širokobriških mučenika, kako ih puk zove. Tako su ove godine trećari iz Brotnja, iz Čitluka, Gradnića, Međugorja i Čerina hodočastili na Široki Brijeg, neki autobusima a neki i pješice. Na obljetnici je sudjelovao i OMH iz Splita i Zajednica branitelja Gojko Šušak HDZ-a Splitsko-dalmatinske županije, njih 80-ak s vođom puta Željkom Pleićem.

Da se ubijeni hercegovački franjevci ne štuju samo na ovim našim područjima dokazuje i ova vijest. Na inicijativu lokalnih katolika, svake prve subote u mjesecu katolici Hrvati i Australci okupljaju se na javnu molitvu krunice ispred Katedrale svetog Patrika u Melbourneu. Ovoga puta molitva je bila posebno posvećena širokobriješkim franjevcima mučenicima. Organizatori su dijelili letke na engleskom jeziku na kojima je ukratko predstavljena tragedija Širokog Brijega i stradanje hercegovačkih franjevaca s ciljem da se i australski katolici upoznaju s ovim povijesnim događajem.

www.abcportal.info

Da li mi toliš ovu razbuktalu žeđ?
Evo satima, danima, noć’ma, pijem;
od mora pića okean žeđi krijem,
i vinom melemim naprslom krčagu gleđ.

Nekako nežno, kao najrujniji slap,
nevešto te dolivam, ti kliziš glatko;
u oči ti brodim, o, ti modra čipko,
što tankim končićem upijaš kap po kap.

Jezik mi utrne, ne da reč da sročim,
a u magnovenju i žestini transa;
nebo u crveno boji vrela masa,
pa mu prste pružam i njeg’ da natočim.

S besmislenim žarom rujno mi se kezi,
pa se pitam, da l’ je u ključanju zrelo;
al’ sve i da hoće, nema snage telo,
sladostrasno, rujno, kaže: „Idi, lezi.“

___________________
© Vesna Milošević