Connect with us

KULTURA

In memoriam: Ante Šaškor 1995.-2026.

Published

on

Stožerni brigadir Ante Šaškor-Brada rođen je 1953. godine u selu Čišla, u drevnoj poljičkoj kneževini, gdje je i živio sa suprugom i troje djece.
Na početku srpske agresije pok. Šaškor dragovoljno pristupa pričuvnom sastavu IX. Policijske postaje u Omišu, a osnutkom ZNG-a 1991. godine odlazi u 4. gardijsku brigadu gdje obnaša dužnost dozapovjednika , a potom i zapovjednika bojne.
Formiranjem specijalnih postrojbi Glavnog stožera kojima zapovijeda general Ante Roso i gdje su bili mnogi drugi iskusni ratnici i legionari, pok. Šaškor postaje zapovjednikom bojne «Alfa» gdje ostaje do prosinca 1992. kada prelazi u specijalnu postrojbu GSHV bojnu «Zrinski» kojom tada zapovijeda pukovnik Miljenko Filipović s kojim pok. Šaškor dijeli ratni put do svoje pogiblje.
Odlukom pok. predsjednika Tuđmana od 25. veljače 1994. godine ustrojen je «Prvi hrvatski gardijski Zbor» u čijem sastavu djeluje borbena postrojba «Prvi hrvatski gardijski Zdrug» a u čiji sastav ulazi i bojna «Zrinski». Brigadir Šaškor postaje Načelnik Stožera, dozapovjednik Zdruga, jedne od najelitnijih borbenih postroji hrvatskih snaga koja je u svim osloboditeljskim akcijama imala u pravilu i najteže zadaće.
Pokojnog Šaškora pamte u Livnu, Čelebiću, Kupresu, Maslenici, Novigradu gdje je sa svojom bojnom «Zrinski» spasio Novigrad od ponovnog pada u neprijateljske ruke, Ravnim Kotarima, Prozoru, Jablanici, Mostaru, Okučanima, Obrovcu, Šipovu i Kninu (akcija o kojoj se malo zna u javnosti; 1.HGZ izveo je padobranski desant duboko u neprijateljsko zaleđe, razbivši postrojbe «Martićevaca» te je bio prethodnica gardijskim brigadama). Pamte ga njegovi suborci kao plemenita čovjeka, prijatelja, pravog vojnika i zapovjednika za kojeg je samo vrijedilo geslo «za mnom», a pamte ga i neprijatelji po tome što ni jednu bitku izgubio nije.
I na samom kraju rata u završnim operacijama hrvatskih snaga «Maestral 95» 12. rujna 1995. godine brigadir Šaškor daje svoj život na oltar Domovine, na planini Vitorog oslobađajući prometnicu koja povezuje Jajce i Šipovo.
Pokojni brigadir Šaškor odlikovan je «Redom Nikole Šubića Zrinskog», «Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana», «Spomenicom domovinskog rata», «Spomenicom domovinske zahvalnosti», medaljama «Bljesak» i «Oluja», te «Medaljom za iznimne pothvate».
Geslom «Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što» živio je pok. Šaškor i dao je sebe za Hrvatsku.
Ostat će upamćen poslijednji ispraćaj u rodnim Čišlama i suze koje nitko nije mogao skriti, suze za njegovim odlaskom, suze ponosa, ljubavi i poštovanja prema čovjeku, prijatelju , heroju i legendi, brigadiru pobjedničke vojske Anti Šaškoru – Bradi.

Continue Reading

KULTURA

Ivka Ilic Kovacevic “gost u rodnom kraju”

Published

on

Kad jednom odeš iz svog rodnog mjesta, shvatiš da više nigdje ne pripadaš u potpunosti. Dio tebe zauvijek ostane tamo gdje su tvoji korijeni, prve uspomene, bezbrižni dani djetinjstva i ljudi koji su te oblikovali. Drugi dio srca polako nauči da voli novi grad, nove ulice i život koji si sam izabrao. Vremenom postaneš čovjek između dva doma – dovoljno daleko od prvog da mu neprestano nedostaješ, a dovoljno nov u drugom da mu još uvijek tražiš svoje mjesto. Tako nosiš dva doma u sebi: jedan koji te je stvorio i drugi koji gradiš. Ipak, ma gdje te život odveo i koliko god godina prošlo, srce će uvijek prepoznati miris mjesta iz kojeg si potekao, jer pravi dom nije samo mjesto gdje živiš, već mjesto koje zauvijek živi u tebi.
Edina Mehinović- Vajzović

Continue Reading

KULTURA

Tko si ti i odkuda znak…

Published

on

Skinula sam lisice zatvoreniku i prepoznala tetovažu svog mrtvog oca. Poginuo je u Vijetnamu tri mjeseca prije nego što sam se rodila; nikada ga nisam upoznala. A taj 67-godišnji starac, optužen da je ukrao lijekove u ljekarni, imao je na ruci isti vojni amblem koji moja majka već četrdeset osam godina drži uokviren u dnevnoj sobi.

Okrenula sam ključ, začuo se klik, ali nisam pustila njegovo zapešće. Ruka mi se ukočila na hladnom metalu.

Ista izblijedjela krila. Isti brojevi ispod: 3/187.

Imam petnaest godina službe kao službenica u tom sudu. Lisice sam stavljala ubojicama bez da mi zadrhti ruka. A tog utorka, u 15:50, ostala sam ukopana pred sucem i cijelom sudnicom, držeći za ruku čovjeka kojeg sam po protokolu trebala samo pustiti.

Od oca imam jednu fotografiju i platneni amblem. Ništa više.

Fotografija visi u dnevnoj sobi moje majke: mladić od dvadeset i dvije godine, mršav, nasmijan s još trojicom vojnika, svi zagrljeni prije nego što su ušli u avion koji ih je odveo u pakao. Moja majka ju je svake nedjelje brisala od prašine. „Tvoj otac je bio heroj, kćeri,” govorila mi je. „Poginuo je spašavajući svoje suborce.”

Odrasla sam s tom rečenicom kao da je prezime koje nosim. U školi, dok su druga djeca dovodila očeve, ja sam nosila fotografiju i amblem. 3/187. Treći bataljun. Te sam brojeve naučila prije tablice množenja.

Čak sam i postala službenica zbog toga, mislim. Zbog te uniforme koju on nikad nije stigao skinuti.

A ispred mene je stajao taj starac. Prljav, pogrbljen, s licem umornih ljudi koji spavaju na ulici. Optužen je da je ukrao 89 dolara lijekova. 89 dolara. Krađa iz gladi — ona koja više rastužuje nego ljuti.

Stajao je pognute glave, kimajući, spreman da bude osuđen. A ja mu nisam mogla pustiti ruku.

Prekršila sam protokol i tiho ga pitala odakle mu taj tetovirani znak.

Starac je podigao glavu. A njegove umorne oči kao da su se upalile iznutra.

— Vijetnam — rekao je — od ’69 do ’71.

Usta su mi se potpuno osušila.

— Brdo 937? — pitala sam — svibanj ’69?

Starac se ukočio, kao da je čuo minobacač koji samo on može čuti.

— Bio sam tamo.

Izgovorila sam ime svog oca. Desetar Marko Kovač. Poginuo u borbi 20. svibnja 1969.

I taj čovjek, stranac kojeg su trebali osuditi zbog krađe tableta, počeo je drhtati jače od mene. Pogledao me drugačije. Više ne kao zatvorenik u službenicu.

— Bože… — rekao je — ti si ona beba? Ti si kći Marka?

Nikada mu nisam rekla svoje ime.

Nije znao ni kako se zovem.

Kako je znao da sam ja ta beba?

Sudac je udario čekićem. Pitao je što se događa sa službenicom Kovač. Nisam ga ni čula.

— Bio sam s njim kad je poginuo — rekao je starac — tvoj otac mi je bio najbolji prijatelj tamo.

Počela sam drhtati. Petnaest godina uniforme, a drhtala sam pred svima.

— Molim vas… recite mi što se dogodilo.

Starac je duboko udahnuo, kao da se ponovno vraća u blato tog brda.

— Tvoj otac nije poginuo kako su ti rekli, kćeri.

Cijela sudnica je utihnula. Čak je i tužitelj spustio olovku.

— Rekli su mi da je poginuo spašavajući svoje ljude.

— Spasio je dvojicu tog dana. Jedan sam bio ja.

Dve su mu suze skliznule niz prljavo lice.

— Ali postoji dio koji u pedeset i pet godina nisam rekao nikome. A najmanje tebi.

Stavila sam obje ruke na ogradu. Bilo je zabranjeno. Nije me bilo briga.

— Koji dio?

Pogledao me ravno.

— Tog jutra tvoj otac je morao izabrati koga će spasiti. A onaj kojeg nije izabrao… također je bio gore s nama. Zato sam završio ovako.

Sudac me pitao imam li što reći prije presude.

Petnaest godina šutnje u toj sudnici, a odjednom su svi čekali moj glas. Znala sam da od mojih riječi ovisi hoće li taj starac te noći spavati na ulici ili ne.

Okrenula sam se prema njemu. Pitala sam za koga je ukrao lijekove.

Starac je spustio glavu i izgovorio jedno ime.

Ime jednog od mladića koji se smiju na fotografiji u dnevnoj sobi moje majke — onog pored mog oca:

NAPIŠI “DA” AKO ŽELIŠ PROČITATI SLJEDEĆI DIO, A JA ĆU GA ODMAH POSLATI

Continue Reading

EKONOMIJA

Predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke gostovao je u Dnevniku RTV Herceg-Bosne

Published

on

 

Predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke Predrag Čović gostovao je u Dnevniku RTV Herceg-Bosne, gdje je govorio o ključnim temama koje obilježavaju rad Vlade, od novog Zakona o plaćama i financijske stabilnosti do demografskih pokazatelja Županije.

Istaknuo je kako je usvajanjem jedinstvenog Zakona o plaćama, uz postignute dogovore sa socijalnim partnerima, napravljen važan iskorak prema pravednijem i učinkovitijem sustavu plaća za proračunske korisnike.

Govoreći o financijama, naglasio je kako Županija Zapadnohercegovačka bilježi stabilno poslovanje i suficit proračuna, što omogućuje daljnja ulaganja u razvoj, javne usluge i poboljšanje standarda građana.

Posebno je izdvojio i činjenicu da je Županija Zapadnohercegovačka jedina županija u Federaciji BiH s pozitivnim prirodnim priraštajem, istaknuvši kako rezultati potvrđuju važnost mjera usmjerenih na potporu obiteljima i demografsku obnovu.

🔗 Pročitajte više na https://www.vladazzh.gov.ba/detaljno.aspx?id=12973

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba