Connect with us

Uncategorized

34. obljetnica pogibije ljubuških branitelja na Krivodolu: U subotu obilježavanje i blagoslov novog spomenika

Published

on

 

Obljetnica pogibije petorice hrvatskih branitelja u Krivodolu kod Mostara bit će obilježena u subotu, 23. svibnja, na Krivodolu te na Humcu.

Povodom obilježavanja 34. obljetnice pogibije hrvatskih branitelja Nedjeljka Bandura, Žarka Milićevića, Slavka Macana, Ante Tolića i Adisa Mujanovića na Krivodolu kraj Mostara, u subotu, 23. svibnja 2026. godine, bit će služena sveta misa u 7:00 sati u crkvi sv. Ante na Humcu, javlja Ljubuški portal.

Istoga dana, s početkom u 10:00 sati, na mjestu pogibije na Krivodolu održat će se komemoracija, prigodna molitva te svečano otvaranje i blagoslov novog spomenika podignutog u čast poginulim braniteljima.

(www.jabuka.tv)

 

Continue Reading

Uncategorized

Kad Suze majcine progovore

Published

on

MOJA SVEKRVA JE USRED SVADBE PONIZILA MOJE RODITELJE JER “NISU DALI NI EURO”, ALI KAD JE KONOBAR DONIO PLAVU MAPU NA GLAVNI STOL, CIJELA DVORANA JE ZANIJEMILA
Govor koji je rasplakao moju majku pred dvjesto gostiju
„Prije nego što nazdravimo mladencima, mislim da je pošteno da se neke stvari kažu naglas.“
Moja svekrva Gordana ustala je od glavnog stola s čašom šampanjca u ruci i osmijehom koji je izgledao kao da ga je netko izrezao nožem. Glazba je upravo utihnula. Konobari su stajali pokraj zida s tanjurima od deserta. Dvjesto ljudi u restoranu iznad mora okrenulo se prema njoj, očekujući jednu od onih slatkih, malo dosadnih majčinskih zdravica o ljubavi, obitelji i “našem divnom sinu”.
Ja sam još držala Markovu ruku ispod stola.
Čim je Gordana izgovorila prvu rečenicu, osjetila sam kako se Marko ukočio.
„Gordana…“ promrmljao je.
Ali ona ga nije ni pogledala.
„Svi znate koliko je naša obitelj uložila u ovaj dan“, nastavila je. „Restoran, glazba, cvijeće, fotograf, torta, smještaj za rodbinu… sve je to, naravno, koštalo. I nije problem. Za djecu se daje. Za sina pogotovo.“
Ljudi su se pristojno nasmiješili. Neki su kimali. Moj otac Stjepan sjedio je preko puta mene, u svom tamnom odijelu koje je nosio samo na sprovode, krizme i danas, na vjenčanje jedine kćeri. Izgledao je umorno, ali ponosno. Moja majka Marija držala je maramicu u krilu, spremna zaplakati na svaku lijepu riječ.
Nije znala da joj lijepa riječ neće doći.
Gordana je tada okrenula glavu prema njima.
„Ali kad već govorimo o obitelji“, rekla je, „moram priznati da me malo zaboli kad vidim kako neki ljudi danas samo sjednu za stol, pojedu, popiju, prime čestitke, a nisu se pitali ni kako je sve ovo plaćeno.“
U trbuhu mi se otvorila hladna rupa.
„Gospođo Gordana“, tiho sam rekla.
Nije stala.
„Ne želim nikoga prozivati“, rekla je, dok je upravo prozivala moje roditelje pred dvjesto ljudi, „ali mislim da nije lijepo da mladenkini roditelji dođu praznih ruku. Nisu platili salu. Nisu platili ni cvijet na stolovima. Nisu platili ni tamburaše. Ništa. A ipak sjede ovdje, u prvom redu, kao da su domaćini.“
Majka je spustila pogled.
Otac je ostao nepomičan.
Nikad neću zaboraviti njegovo lice u tom trenutku. Bio je to čovjek koji je četrdeset godina radio rukama. Imao je prste zadebljale od alata, leđa savijena od hladnih jutara na tržnici i oči koje su uvijek tražile način da se našali kad nam je bilo najteže. Kad sam kao dijete plakala jer nismo mogli na more kao druga djeca, on bi rekao: „More će nas čekati, Ana. Nije ono pobjeglo u Njemačku.“
A sad je sjedio u restoranu s pogledom na to isto more i slušao kako ga žena u bisernoj ogrlici naziva teretom.
Moja majka je pritisnula maramicu na usta.
„Mama“, šapnula sam i ustala.
Marko me povukao za ruku. Ne grubo. Prestrašeno.
„Ana, čekaj.“
„Ne“, rekla sam.
Gordana se nasmijala, onako kratko, kao da je sve ovo samo neugodan, ali potreban račun.
„Draga moja Ana, nemoj se ljutiti. Ja samo govorim istinu. Ljubav je lijepa stvar, ali netko mora platiti račune.“
Nekoliko ljudi se nelagodno promeškoljilo. Moja kuma Petra zatvorila je oči kao da moli Boga da joj ne da snage da skoči preko stola. Markov stric se pravio da proučava jelovnik. Njegova sestra Iva gledala je u pod, crvena kao da joj je netko zapalio lice.
„Dosta“, rekao je Marko napokon.
Ali bilo je kasno. Jedna riječ “dosta” ne briše poniženje kad je već palo na ljude koji su cijeli život učili šutjeti.
Majka je pokušala ustati.
„Stjepane, idemo“, prošaptala je.
Otac joj je stavio ruku preko dlana. „Čekaj.“
Njegov glas bio je tih, ali nešto u njemu zaustavilo me na mjestu.
Gordana je podigla čašu još više.
„Naravno, mi smo civilizirani ljudi. Nećemo nikoga izbacivati. Samo mislim da se zna red. Ako netko ne može pridonijeti, barem može pokazati zahvalnost.“
Tada je moja majka zaplakala.
Ne glasno. Ne dramatično. Samo joj se lice slomilo, a maramica se zgužvala pod prstima. Moj otac je gledao ravno ispred sebe, u bijeli stolnjak, kao da ga svaka riječ udara, ali on neće dopustiti da se vidi gdje krvari.
Osjetila sam kako mi se u prsima diže nešto tamno.
„Moji roditelji“, rekla sam, i moj glas je zadrhtao dovoljno da svi čuju, „nikad nisu došli nigdje praznih ruku. Došli su s obrazom. To je nešto što se ne može platiti karticom.“
Dvoranom je prošao šapat.
Gordana je problijedjela, ali se još držala.
„Lijepo rečeno. Samo, restoran ne prima obraz kao avans.“
U tom trenutku vrata sale otvorila su se iza nje.
Ušao je voditelj restorana, gospodin Barišić, čovjek u sivom odijelu kojeg sam tog jutra vidjela kako tiho razgovara s mojim ocem kraj recepcije. U rukama je nosio plavu mapu i imao izraz lica čovjeka kojem je već dosta tuđeg cirkusa.
Prišao je glavnom stolu.
„Ispričavam se što prekidam“, rekao je.
Gordana ga je pogledala s olakšanjem, kao da dolazi njezin saveznik.
„Gospodine Barišiću, baš dobro. Možete potvrditi koliko je moja obitelj—“
„Ne“, prekinuo ju je. „Došao sam potvrditi nešto sasvim drugo.“
Dvorana je utihnula toliko naglo da sam čula kako netko spušta vilicu na tanjur.
Gospodin Barišić otvorio je plavu mapu.
„Račun za večerašnje vjenčanje plaćen je u cijelosti prije tri tjedna. Uplatitelji su gospodin Stjepan i gospođa Marija Babić, roditelji mladenke.“
Moja svekrva ostala je s čašom u zraku.
A karma, očito, nije voljela čekati do ponedjeljka.
(Znam da ste svi jako znatiželjni što će se dalje dogoditi, pa ako želite saznati više, ostavite komentar „DA“ ispod!)👇

Continue Reading

KULTURA

Na Radimlji odana počast žrtvama Križnog puta: Istina i sjećanje obveza su budućim naraštajima

Published

on

Na Radimlji kod Stoca danas je održana komemoracija žrtvama Križnog puta, posvećena stradalima u poraću Drugoga svjetskog rata. Ovo važno mjesto sjećanja u Hercegovini povezano je sa stradanjem tisuća žrtava u Vidovu polju i okolici Stoca te jednim od krakova križnih putova nakon Bleiburga.

Odana je počast svima čija su stradanja ostala duboko upisana u povijest hrvatskoga naroda. Molitva, tišina i zajednički pijetet i ove su godine bili središte okupljanja kojemu su nazočili predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti s različitih razina u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, predstavnici udruga koje njeguju sjećanje na žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, kao i brojni vjernici i hodočasnici.

Program je započeo polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomenika. Vijence su položili izaslanstvo HNS-a BiH predvođeno zastupnicom u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i dopredsjednicom HDZ-a BiH Darijanom Filipović, izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića Mladen Glavina, generalni konzul Republike Hrvatske u Mostaru Marko Babić te predstavnici Udruge Hrvatski domobran Dubrovnik, Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Počasnog bleiburškog voda i Hrvatskog generalskog zbora.

Nakon polaganja vijenaca okupljenima se obratio gradonačelnik Stoca Stjepan Bošković, koji je istaknuo kako Radimlja nosi duboku simboliku mjesta tuge, molitve i pijeteta, ali i trajne obveze da se žrtve Križnog puta ne prepuste zaboravu.

„Na ovakvim mjestima čovjek zastane i zapita se koliko boli može ostati, koliko boli može stati u jednu obitelj, jedno vrijeme i jedan narod. Ali isto tako, ovdje osjećamo i nešto drugo: snagu vjere, snagu opstanka i snagu zajedništva. Sjećanje nije okretanje prošlosti radi prošlosti. Sjećanje je odgovornost prema budućnosti. Dugujemo to onima kojih danas nema, ali i generacijama koje dolaze iza nas”, poručio je Bošković.

Središnji dio komemoracije bilo je misno slavlje koje je predvodio fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. U snažnoj propovijedi govorio je o šutnji, zaboravu i istini, podsjećajući kako patnja naroda ostavlja dubok trag u osobnoj, obiteljskoj i kolektivnoj memoriji. Posebno je istaknuo kako neobilježena mjesta stradanja, nepoznata imena i prešućene sudbine ostaju trajna opomena društvu koje želi živjeti odgovorno i slobodno.

„Istina je: kada izbacite Boga iz jednadžbe ljudskog postojanja, onda je sve dopušteno. Tako čovjek postaje ono što nije i ono što ne bi smio biti. Ubojstva tada postaju samo statistika bez odgovornosti, a šutnja koja prešućuje istinu postaje najveći neprijatelj istine. Zato ne smijemo zaboraviti. Ako ih zaboravimo, ništa nećemo naučiti; ako ih ne zaboravimo, ni mi nećemo biti zaboravljeni. Istina uvijek oslobađa. Ona nije naša, vaša ili njihova. Ona je jedna. Naša djeca zaslužuju istinu, a ako živjeti želimo, moramo biti spremni generaciji koja dolazi odgovoriti na pitanje zašto smo šutjeli kada nismo trebali”, naglasio je fra Grbeš.

Poruku pijeteta prema svim žrtvama, ali i odgovornosti koju danas imamo prema svima onima koji su svoje živote dali za hrvatsku slobodu, nakon komemoracije u Stocu uputila je Darijana Filipović:

„Za sve nas u BiH i šire na ovim prostorima važno je čuvati kulturu sjećanja na stradanje hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću, ali i u Domovinskom ratu, koje hrvatska povijest itekako pamti. Zato smo danas ovdje, u molitvi, paljenju svijeća i naklonu prema svim nevino stradalima. Naša je obveza da se istina o događajima iz naše prošlosti čuva od zaborava i prenosi mlađim generacijama, kako bi znale cijeniti slobodu i razumjeti cijenu kojom je ona izborena za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini”, kazala je zastupnica Filipović.

Komemoraciji je nazočilo izaslanstvo HNS-a BiH: izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Zdenko Ćosić, ministar pravde Federacije BiH Vedran Škobić, ministrica kulture i športa FBiH Sanja Vlaisavljević, glavni tajnik Vijeća ministara BiH Robert Vidović, voditelj Odjela za branitelje HVO-a i Domovinski rat u Glavnom vijeću HNS-a BiH i ministar branitelja u Vladi Županije Zapadnohercegovačke Mladen Begić, predsjednica Vlade Hercegovačko-neretvanske županije Marija Buhač, predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke Predrag Čović, ministar za pitanja branitelja u Vladi Hercegovačko-neretvanske županije Đuro Prkačin, zastupnica u Skupštini HNŽ-a Marija Bošković te zastupnici Daniel Babić i Josip Grbavac, gradonačelnica Čapljine Iva Raguž, načelnik Općine Čitluk Marin Radišić, načelnik Općine Ravno Andrija Šimunović, članovi Predsjedništva HNS-a BiH Miro Grabovac-TitanJosipa Prskalo i Nikola Raguž, tajnik Ministarstva pravde BiH Željko Bogut, tajnik Zastupničkog doma PS BiH Dražen Mustapić, predsjednica Općinskog vijeća Neum Daniela Matić, predsjednica Udruge obitelji poginulih hrvatskih branitelja HVO HB Jasna Zlomislić te predsjednik Udruge nositelja ratnih odličja HVO HB Lazar Martinović.

Današnje obilježavanje još je jednom potvrdilo kako čuvanje istine o prošlosti ostaje trajna obveza prema žrtvama, njihovim obiteljima i budućim naraštajima, uz poruku da se kultura sjećanja mora odgovorno čuvati i prenositi.

Izvor: hnsbih.ba

Continue Reading

KULTURA

Darko Milinovic..Gradonačelnik Gospića: Ovo je Hrvatska, ako vam se ne sviđa put pod noge 

Published

on

 

Povodom pojavljivanja grafita u Gospiću oglasio se i gradonačelnik Gospica Darko Milinovic. Njegovu objavu prenosimo bez bilo kakve korekcije.

TRAŽIM hitnu reakciju policije na ovu provokaciju u centru Gospića.

Ovo je ATAK na Gospić, državu institucije ali najveći atak je na obitelji koju su izgubili najmilije od strane onih koji su pod ovim simbolom ubijali i ništa im nije sveto.

POZIVAM sve u Gospiću na dostojanstvo isto ono koje smo imali kada smo od ovakvih branili i stvarali našu Hrvatsku.

Počiniteljima PORUKA ovo je HRVATSKA ako vam se ne sviđa imate kuda pa pod noge….

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba