Penava i Ćipe se svojski trude uništiti svaku šansu Domovinskom pokretu pred narodom i na budućim izborima. Rijetkost je vidjeti da netko tako uspješno, baš svim što napravi uništava ugled i kakvo takvo povjerenje ljudi.
Jedino je nepoznanica motiv ili uzrok takvog ponašanja. U stotinu sličnih situacija i djelovanja bi bilo normalno pomisliti da oni to rade namjerno po nečijoj zamisli i za nečiji interes, jer je teško pretpostaviti takvo štetočinstvo samo s polazišta blesavosti, ali sam prilično uvjeren da se kod njih dvojice radi o totalnom nedostatku minimuma socijalne inteligencije i dezorjentaciji zbog toga.
Cijelu političku karijeru su ostvarili parazitiranjem i na temelju instinkta korisnosti za sebe, ne prezajući ni od čega i uvaljujući se u neku maticu, a sad su prvi put u situaciji da moraju kao vodeći ljudi nešto kreirati, s jedne strane kako bi pokušali preokrenuti strmoglavu propast i percepciju kukavnih političkih prevaranata sitnog kova, s druge strane, ne mijenjati ništa u svome ponašanju i nastaviti s prevarama, očekujući da će im netko, HDZ ili Radić u novoj operaciji “ujedinjenja desnice”, omogućiti nastavak održavanja na političkoj pozornici. Tu su došli, pogotovo Penava, jer Ćipe je nastao, pa i nestaje kao sitni uvaljivač i parazit, tezgaroš svojom slučajnom ratnom sudbinom, u situaciju da mu je uloga stranačkog lidera nepokrivena snagom HDZ-a kao kad je vegetirao kao gradinačelnik Vukovara ili snagom financijske i medijske ujdurme Vujnovac-Radićevog političkog projekta.
Sad je Penava sam na političkoj vagi, a Ćipe je izblamirao toliko sve što je dotaknuo s teškim karakternim javnim srozavanjem i transformacijama od Fred Matićevog ultraljevičarskog lešinarenja, preko vozačko-političkog bratstva sa Škorom, pa superbratstva s Radićem nakon smicanja Škore, zatim sramotnih eskapada pod Penavom, da je postalo higijensko pitanje biti daleko od njega, otprilike kao Vlajčićevo nastojanje otkloniti okužene veprove iz Srbije koji prenose svinjsku kugu.
Ćipe je i u samoj stranci postao politička kuga, da ni ne spominjem desnicu ili hrvatsku politiku.
Problem im je to što i Plenković, i Radić, odnosno Vujnovac i korporativci s interesima honoriraju samo miraz koji bi mogli donijeti Ćipe i Penava, a oni ga nemaju.
Vuku samo vagone pune teške blamaže i kompromitirajućih karijernih “podviga”.
Zadnji takav debakl smo upravo vidjeli unazad nekoliko dana, debakl koji bi pred ljude u Domovinskom pokretu definitivno i konačno morao nametnuti imperativ izbacivanja te dvojice tipova.
I to naglavačke.
Najsmrtonosniji pokušaj javnog i političkog dokazivanja svoje odlučnosti i snage sa starijim i neusporedivo moćnijim koalicijskim partnerom, prema kome se manja politička stranka za svoj goli opstanak mora programski i politički jasno razlikovati zagovarajući programske politike, koje stariji partner izbjegava promicati i provoditi pred sličnim izbornim tijelom, je zatezati odnos na području široke i beznačajne kadrovske razine, bez presudnog značaja za nacionalnu prepoznatljivost.
Pogotovo je bitno izbjeći tu zamku ili komuniciranje takve javne namjere kad, kao Penavu i preko njega cijeli Domovinski pokret, javnost i politički konkurenti na desnici, od prvog dana doživljavaju i pretežito komuniciraju kao čovjeka kome je jedino važno uhljebiti što veći broj sebi odanih ljudi na državne i javne položaje, odričući se elementarne programske prepoznatljivosti i radeći kompromise kojima se gubi svaka politička vjerodostojnost.
Nikome razumnom nije primjerice jasna svrha i nekakav ciljani efekt koristan za Penavu i stranku, pokušaja smjenjivanja državnog tajnika u MUP, Tomislava Bilandžića iz kvote Domovinskog pokreta.
Neovisno o samome Bilandžiću i o tome treba li ga iz nekih razloga smjenjivati ili ne, Penava i njegov zamjenik Ćipe su nekoliko dana, a Ćipe i uoči samoga sastanka s HDZ-eom ultimativno najavljivali smjenu, porukama da Bilandžić odlazi jer je izgubio Penavino povjerenje (hm, što li je to!?), iako su znali da državne tajnike imenuje i smjenjuje isključivo predsjednik Vlade Plenković. Koalicijski partneri sudjeluju u tim procesima kao predlagači, ali – zadnja je Plenkovićeva.
Isto se odnosi doslovno na sve javne i državne funkcije na svim razinama.
Ćipe i Penava su svojim javnim istupima doslovno doveli Plenkovića u poziciju da se, ako postupi po njihovim najavama, predstavi kao nebitan faktor i krajnje oslabljen šef koalicije i Vlade, kome njih dvojica diktiraju uvjete i način rada.
To ne bi dopustio ni daleko neinteligentniji vlastodržac od Plenkovića.
Preko dvije godine suradnje u bezbroj javno interesantnih slučajeva, pokazalo je sasvim suprotan odnos i mjeru stvari, u kojemu je Penava uspijevao dobiti, Plenkoviću i njegovim političkim ciljevima nebitne marginalne, često i karikaturalne ustupke tipa Povjerenstva, koje je prozvano Penavinim, iako svu moć u tom Povjerenstvu ima HDZ preko svojih državnih tajnika i nadzornika Frke Petešića.
Zbog toga je danas svaki ustupak, pa i financiranje nekakvih projekata Povjerenstva, zapravo HDZ-eovo financiranje samih sebe, koliko god to Penava nazivao po sebi.
Vratimo se Bilandžiću.
Nikome u Hrvatskoj nije ni po čemu bitnome do sada poznat, niti ga se može dovesti u vezu s nekakvom nacionalno relevantnom prepoznatljivom politikom.
Inzistiranje na njegovoj smjeni se zato ne može tumačiti nikako drugačije, nego pokušajem poruke svim imenovanim i izabranim kadrovima DP-a da moraju biti odani Penavi.
I da njihova pozicija ovisi o njegovoj volji.
Gdje je u tome nacionalna politika?
Nema je ni u tragovima.
Gdje je u tome pokušaj deminstracije svoje moći?
Na vrlo, vrlo tankom ledu.
S tim Penava stranku pred nesklonim medijima i političkim konkurentima predstavlja trgovačkom organizacijom ili hordom, koja nema ni okusa ni mirisa, a ni političkih skrupula, potvrđujući svim kritičarima da su – beskarakterni uhljebi.
S druge strane, Penava i Ćipe su svojom komunikacijom dali Plenkoviću idealnu priliku da svim tim “Penavinim” ljudima u državnim i javnim institucijama pošalje poruku – kakav Penava, ništa se on ne pita, od mene vam zavisi položaj i status, slušajte i ne bojte se.
To nije malo ljudi i nisu bez utjecaja u stranci.
Tu Plenkovićevu poruku Penava nikako ne može osporiti, izuzev izlaskom iz koalicije, ali u tom slučaju je veliko pitanje koliko će ljudi u Saboru i vlasti stati iza njega.
Kad sklepaš stranku, kako je to Radić činio svojim i prije svega Vujnovčevim milijunima, nudeći moć bez vrijednosne selekcije, uvijek će se kadrovi tako okupljeni opredijeliti za moć.
Koju to moć nudi Penava?
Ili Ćipe?
Baš nikakvu.
Zapravo, s obzirom na svoj realni ugled u stranci, realni a posve zasluženi ugled sveden na Ćipu i par sličnih, to je potpuno siguran put u debakl.
Penava se tako doveo u situaciju da ljudi, koji i onako nikada nisu odviše vjerovali u njegov politički profil, sad odlučuju između njegove ili Plenkovićeve moći.
S druge strane, pred njima je i pitanje neposredne budućnosti i njihovih interesa, gdje uz sve političke ideale ljudi gledaju i svoj interes i vlastitu perspektivu, a najsigurniji okvir zadovoljavanja takvih interesa je politiĉki okvir u kome odlučuju sami o sebi. S Penavom ne odlučuju ni o čemu, a dijele sudbinu njegovog srozavanja.
Penava i Ćipe sami sebi ne mogu više jamčiti ulazak u Sabor bez usidravanja na nekoga tko im to može osigurati, a pitanje je – zašto bi netko njima dvojici nakon toliko godina bezvrijednog isključivog parazitiranja ponudio takvu mogućnost?
Nikakvu korist oni više ne mogu nikome donijeti, pa im je jedino preostalo nastaviti parazitirati na propadanju Domovinskog pokreta i dojmu koji ostavlja osam zastupnika, tri ministra i desetci ljudi u institucijama, čija sudbina zavisi, ili od snage i projekcije moći stranke koju uništavaju Ćipe i Penava isključivo nastojeći osobno nešto utezgariti, ili od Plenkovića danas.
Od dojma monolitnosti tih osam zastupnika izravno ovisi nastavak Penavinog jeftinog tezgarenja, koje nosi sigurnu propast svima u Domovinskom pokretu.
Koliko god je akcija iz Splita s katastrofalne konferencije koja je iznjedrila blesavo obećanje smjene Bilandžića, koja nije u njihovoj nadležnosti, bila banalizacija politike i potvrda optužbi za politiku uhljebništva, pa zatim klasično ćipinovsko mahnitanje pred kamerama o smjeni tog državnog tajnika, kad su već krenuli u taj samoubilački proces, jedina stvar koju nisu smjeli napraviti je – prihvatiti javno poniženje.
Ako su već zaigrali na tu gubitničku kartu, jer im ništa dobroga nije mogla donijeti, onda su morali pokazati Bilandžićevu glavu.
Ili staviti svoju na panj.
No, njima dvojici ne pada na panet ni jedno ni drugo, šamar više manje njima ne smeta.
Ljudi bi rekli, ni obraza ni pameti.
Plenković ih je, točno znajući s kakvom kukavelji i kokošarima ima posla, uredno prizemljio i oko Bilandžića i oko rebalansa, a odavno Penavine egzibicije oko “ustanove” drži pod kontrolom, znajući točno da ni u Domovinskom pokretu nemaju više utjecaja od njega, te među normalnim ljudima, koji nisu ni Plenkovićevi, ni njihovi, ni posvuduše koje čekaju Radića i jedinstvo desnice.
Tu karikaturu koju još samo Penava i tragikomični Ćipe nazivaju politikom nitko zdrava razuma više ne bi trpio.
Koliko karaktera ima još u Domovinskom pokretu, vidjet ćemo.
Uncategorized1 godina ago
KULTURA1 godina ago
KULTURA2 godine ago
KULTURA2 godine ago
KULTURA2 mjeseca ago