Treba li presložiti vladajuću koaliciju? Da, ako u sljedećih nekoliko mjeseci ne pokrene reforme, ističe Božo Petrov, a gotovo iste riječi koristi i Milan Bandić. Doda li se tome da HDZ-ovi prigovori već duže vrijeme idu u istom smjeru, prilično je sigurno da se kreće u veliki novi projekt koji je u ovom trenutku još uvijek neizvjestan. Pitanje je, dakle, kako tu operaciju izvesti, hoće li koštati više od prethodne, te ako se u nju uključi HNS, kako ćemo to novo vladajuće čudovište ideološki tretirati.
Novi čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak je nekidan, komentirajući kandidaturu Vesne Pusić za glavnog tajnika UN-a, frapantno nespretno konstatirao kako je Vesna Pusić „naš veliki resurs“, trpajući tako Vesnu Pusić između hidrocentrale i izvora pitke vode.
Ako je pak htio reći da je ona naš politički kapital, teza još manje stoji, a da to misli hrvatsko biračko tijelo, svjedoče svi mogući izbori na koje je ona samostalno izlazila, jer je sve redom – gubila. Vrdoljakova jadna prijetnja kako bi u slučaju da Vesna Pusić ne bude izabrana za glavnu tajnicu UN-a to mogao postati Vuk Jeremić i onaj njegov usklik „ jel to onda želite?“ jedna je od nižih razina komunikacije i jedna od većih uvreda zdravog mozga koje smo čuli u zadnjih četvrt stoljeća hrvatske demokracije.
Najprije valja reći da je Vesnu Pusić doslovno na silu i mimo dobrih diplomatskih običaja da se samo koji sat prije nacionalnih izbora bez bilo kakvog konsenzusa imenuju kandidati hrvatske države za čelna mjesta u svjetskoj diplomaciji, u tu vatru gurnula Milanovićeva administracija.
To su napravili i s nizom hrvatskih diplomata koje su imenovali u zadnjoj godini vlasti, to su napravili sa zapošljavanjem stotinjak aktivista SDP-a u APIS-u, firmi koja je ključna u kompjutorskom servisu svih izbora, a i nizom drugih poteza.
Na te nasilne i ucjenjivačke poteze valjalo je kod preuzimanja vlasti reagirati odlučno: nova Vlada je, primjerice, trebala povući Pusićkinu kandidaturu ako misli ono što misli, da naime Vesna Pusić nije dobar kandidat iz hrvatske perspektive.
I tu je Željka Markić posve u pravu kad nekidan na „Bujici“ ističe da tu nema nikakvih relacija vezanih uz „civiliziranost“ odnosa, jer da i druge zemlje imenuju i povlače svoje kandidate i da se uvijek rukovode samo jednim – vlastitim nacionalnim interesima!
A Vesna Pusić nije i ne može biti u tom kontekstu naš izbor, jer je ona stotinu puta pokazala i dokazala da pojam hrvatskih nacionalnih interesa u najboljem slučaju ne razumije. Cijela je paleta njenih poteza koji raskošno svjedoče o tome, a ceh jednog od tih poteza upravo plaćamo. Mislim na zahtjev Srbiji da prestane glumiti mini Haag na Balkanu.
Da je to kao hrvatski preduvjet početka pregovora Srbije s Unijom navelo hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova kad je ona njime ravnala, onda današnji hrvatski ministar ne bi bio pod ovakvim pritiskom jer bi se jednostavno pozvao na raniju Pusićkinu odluku, te bi se pokazao kontinuitet brige o nacionalnim interesima. Tako to rade druge države! Ovako je jedan od argumenata međunarodne zajednice upravo činjenica da dosadašnja hrvatska Vlada na isto pitanje nije ovako rabijatno gledala.
Dakle, mi smo svijetu ponudili dva lica: hrvatske vanjske poslove u kojima ne tražimo da Srbija ukine zakon po kojem može procesuirati koga god hoće s prostora bivše Jugoslavije i hrvatsku državu koja ne želi imati posla s Beogradom dok ne odustane biti žandar na Balkanu!
Osim da dakle dokazano ne zna štititi hrvatske nacionalne interese zemlje koju predstavlja, Vesna Pusić niti u međunarodnim relacijama nije pokazala kapacitet, još manje „resurse”, kako joj tepa Vrdoljak.
Pogledajte primjerice pismo koje je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović poslala ovih dana glavnom tajniku UN-a, upozoravajući ne samo na sramotnu presudu Šešelju, nego i na međunarodne implikacije presude koja bi modelom presedana na kojima počiva anglosaksonsko pravo sutra mogla biti alibi za nove slične presude koje će potpisivati međunarodno pravosuđe.
Što znači da kad se sutra bude sudilo nekim drugim zločinima poput Šešeljevih, da se neki drugi međunarodni sud komotno može afirmativno pozvati na ovu oslobađajuću presudu Šešelju. Hrvatska predsjednica doslovce ističe presudu Šešelju kao nešto što će neupitno „negativno djelovati na mir, pomirenje i dobrosusjedske odnose u širem području jugoistočne Europe“, dodajući da je istodobno „ova presuda vrlo opasan presedan za sve druge oružane sukobe u kojima se vojni ciljevi mogu ostvariti provođenjem genocida i etničkog čišćenja temeljem nacionalističke i zločinačko-huškačke propagande“.
Njeno pismo pokazuje rukopis jedne odgovorne državnice koja promišlja i lokalno i globalno. Kad smo čitali ovakvo ili slično pismo Vesne Pusić? Kad smo čuli da u ovim relacijama ona promišlja? Budimo realni, ona je u tom smislu posve nedorasla svojim ambicijama, o čemu svjedoči činjenica da ona takvih pisama u svojoj karijeri nije pisala, jer uopće na tom državničkom nivou ne funkcionira.
O tome da je ona nedorasla za taj posao ne svojedoči samo njena biografija, premda je nekidan Željka Markić otkrila kako je Pusićka svojedobno doktorirala na temi radničkog samoupravljanja, što uistinu nije neki „resurs“ za jedno od čelnih mjesta svjetske međunarodne politike kako misli siroti Vrdoljak. Za tu kandidaturu po meni nije presudno niti to o čemu bruje diplomatski kanali, da joj je naime prezentacija u New Yorku za glavnog tajnika UN-a bila uistinu skromna i tanka, de facto loša i nezamjetna.
Meni se čini da je jedna od najglasnijih činjenica da ona definitivno nije kalibar kakav bi htjela biti detalj da joj je web stranica upravo za ovu utrku njenog života uporno bila „u izradi“. Ta mrvica govori sve! I sad usporedite Kolindu Grabar-Kitarović, ovo njeno pismo, način na koji promišlja, hrabrost, odgovornost, odlučnost i argumentiranost i gospođu čija je web stranica trajno bila „u izradi“, i ta slikovitost, ta usporedba, ona sve govori.
Dakle, uz vanjskopolitičke razloge, mi imamo i niz unutarpolitičkih razloga da odustanemo od lošeg kandidata, pa ipak je premijer Orešković rekao kako Vlada podupire tu kandidaturu.
On je to rekao unatoč tome što je svojedobno hrvatska predsjednica dala do znanja da je ne podupire, unatoč činjenici da je HDZ višekratno javno rekao da Vesna Pusić nije njihov kandidat, a da Božo Petrov, alias Vlatko Maček, o tome šuti.
Ta šutnja Bože Petrova savršeno razotkriva svu infantilnost Mostove početne teze kako se oni ideologijom neće baviti, jer se i na ovom pitanju pokazuje da je u politici baš sve ideologija. Što prije Božo Petrov odraste, prije će biti od koristi hrvatskoj državi.
Potraje li taj proces njegovog političkog odrastanja predugo, pokaže li se nedorastao ovoj situaciji, vrijeme koje dolazi odnijet će ga ravno u hrvatski povijesni muzej.
Tihomir Dujmović / Slobodna Dalmacija
bpz.ba
