Skinula sam lisice zatvoreniku i prepoznala tetovažu svog mrtvog oca. Poginuo je u Vijetnamu tri mjeseca prije nego što sam se rodila; nikada ga nisam upoznala. A taj 67-godišnji starac, optužen da je ukrao lijekove u ljekarni, imao je na ruci isti vojni amblem koji moja majka već četrdeset osam godina drži uokviren u dnevnoj sobi.

Okrenula sam ključ, začuo se klik, ali nisam pustila njegovo zapešće. Ruka mi se ukočila na hladnom metalu.

Ista izblijedjela krila. Isti brojevi ispod: 3/187.

Imam petnaest godina službe kao službenica u tom sudu. Lisice sam stavljala ubojicama bez da mi zadrhti ruka. A tog utorka, u 15:50, ostala sam ukopana pred sucem i cijelom sudnicom, držeći za ruku čovjeka kojeg sam po protokolu trebala samo pustiti.

Od oca imam jednu fotografiju i platneni amblem. Ništa više.

Fotografija visi u dnevnoj sobi moje majke: mladić od dvadeset i dvije godine, mršav, nasmijan s još trojicom vojnika, svi zagrljeni prije nego što su ušli u avion koji ih je odveo u pakao. Moja majka ju je svake nedjelje brisala od prašine. „Tvoj otac je bio heroj, kćeri,” govorila mi je. „Poginuo je spašavajući svoje suborce.”

Odrasla sam s tom rečenicom kao da je prezime koje nosim. U školi, dok su druga djeca dovodila očeve, ja sam nosila fotografiju i amblem. 3/187. Treći bataljun. Te sam brojeve naučila prije tablice množenja.

Čak sam i postala službenica zbog toga, mislim. Zbog te uniforme koju on nikad nije stigao skinuti.

A ispred mene je stajao taj starac. Prljav, pogrbljen, s licem umornih ljudi koji spavaju na ulici. Optužen je da je ukrao 89 dolara lijekova. 89 dolara. Krađa iz gladi — ona koja više rastužuje nego ljuti.

Stajao je pognute glave, kimajući, spreman da bude osuđen. A ja mu nisam mogla pustiti ruku.

Prekršila sam protokol i tiho ga pitala odakle mu taj tetovirani znak.

Starac je podigao glavu. A njegove umorne oči kao da su se upalile iznutra.

— Vijetnam — rekao je — od ’69 do ’71.

Usta su mi se potpuno osušila.

— Brdo 937? — pitala sam — svibanj ’69?

Starac se ukočio, kao da je čuo minobacač koji samo on može čuti.

— Bio sam tamo.

Izgovorila sam ime svog oca. Desetar Marko Kovač. Poginuo u borbi 20. svibnja 1969.

I taj čovjek, stranac kojeg su trebali osuditi zbog krađe tableta, počeo je drhtati jače od mene. Pogledao me drugačije. Više ne kao zatvorenik u službenicu.

— Bože… — rekao je — ti si ona beba? Ti si kći Marka?

Nikada mu nisam rekla svoje ime.

Nije znao ni kako se zovem.

Kako je znao da sam ja ta beba?

Sudac je udario čekićem. Pitao je što se događa sa službenicom Kovač. Nisam ga ni čula.

— Bio sam s njim kad je poginuo — rekao je starac — tvoj otac mi je bio najbolji prijatelj tamo.

Počela sam drhtati. Petnaest godina uniforme, a drhtala sam pred svima.

— Molim vas… recite mi što se dogodilo.

Starac je duboko udahnuo, kao da se ponovno vraća u blato tog brda.

— Tvoj otac nije poginuo kako su ti rekli, kćeri.

Cijela sudnica je utihnula. Čak je i tužitelj spustio olovku.

— Rekli su mi da je poginuo spašavajući svoje ljude.

— Spasio je dvojicu tog dana. Jedan sam bio ja.

Dve su mu suze skliznule niz prljavo lice.

— Ali postoji dio koji u pedeset i pet godina nisam rekao nikome. A najmanje tebi.

Stavila sam obje ruke na ogradu. Bilo je zabranjeno. Nije me bilo briga.

— Koji dio?

Pogledao me ravno.

— Tog jutra tvoj otac je morao izabrati koga će spasiti. A onaj kojeg nije izabrao… također je bio gore s nama. Zato sam završio ovako.

Sudac me pitao imam li što reći prije presude.

Petnaest godina šutnje u toj sudnici, a odjednom su svi čekali moj glas. Znala sam da od mojih riječi ovisi hoće li taj starac te noći spavati na ulici ili ne.

Okrenula sam se prema njemu. Pitala sam za koga je ukrao lijekove.

Starac je spustio glavu i izgovorio jedno ime.

Ime jednog od mladića koji se smiju na fotografiji u dnevnoj sobi moje majke — onog pored mog oca:

NAPIŠI “DA” AKO ŽELIŠ PROČITATI SLJEDEĆI DIO, A JA ĆU GA ODMAH POSLATI

ZABORAVLJENI SINOVI DOMOVINSKOG RATA

ZORAN MAGLICA (16.08.1971. – 24.06.1993.)
“Neki ljudi umru tiho, a ostave jeku koja se nikad ne utiša.”

Zoran Maglica, sin Stipe i Ljubice, rođen je 16. kolovoza 1971. godine u blizini Novog Šehera. Rođen u čestitoj, kršćanskoj obitelji – i tako je živio: pošteno, ponizno i dostojanstveno, s vjerom u srcu i Domovinom u duši.
Bio je onaj koji ne traži mnogo, a daje sve. Tih, nenametljiv, ali uvijek prisutan. Gdje god je trebalo pomoći – bio je prvi. Nije tražio priznanja ni aplauze. Njegova riječ je imala težinu, ali njegova djela su govorila glasnije. Zoran je bio oličenje skromnosti, čestitosti i ljudske topline.

Osnovnu školu završio je u Novom Šeheru, srednju u Maglaju, stekavši zvanje vodoinstalatera. Do odlaska u JNA, koju je služio u Sloveniji, radio je vrijedno – ne samo za sebe, nego za sve oko sebe. Pomagao je obitelji, susjedima, pa i onima koje jedva poznaje. Nije pitao za ime ni prezime – gledao je samo čovjeka.
Volio je prirodu, volio je čovjeka. Zastao bi da pomogne, i kad bi svi drugi produžili dalje. Nije gazio da bi stigao – gradio je put za druge. Bio je tiha snaga i ponos onih koji su ga poznavali.

Kad je slutio nadolazeće zlo, još krajem 1990., dragovoljno odlazi u Hrvatsku i stavlja se na raspolaganje Zboru narodne garde. Iako je imao vojno znanje, završava specijalističku obuku na Sljemenu i postaje pripadnik specijalne postrojbe „Čavke“. Na slavonskom ratištu upoznaje generala Antu Gotovinu, s kojim rame uz rame sudjeluje u borbama oko Gradiške i diljem Slavonije.
U bitkama je dva puta ranjen – prvi put kada ga je okrznuo metak po glavi, drugi put teže, od gelera granate u obje noge, tijekom akcije kod sela Medari. No, ni bol, ni krv, ni rane nisu ga zaustavile. Imao je samo jednu želju: da se što prije vrati svojoj postrojbi. Jer tamo, gdje je sloboda krvarila, on je želio biti.

O njemu su pisale i Slavonske novine, u članku pod naslovom „Jednom kad pobjedimo“. Njegova bliska suradnja s generalima Gotovinom i Rosom potvrđena je i u operativnim dnevnicima i u njegovim osobnim bilješkama.
Iako tada rat još nije došao do Bosne i Hercegovine, Zoran je znao. Znao je što dolazi. I nije čekao. Pripremao je svoj rodni kraj, donoseći i skrivajući oružje, znajući da će trebati braniti prag svojih predaka. Kad su milicajci došli tražiti oružje, nisu našli ništa – jer iskusni ratnik već je znao kako da zaštiti ono što je svetinja.

Zoran nastavlja živjeti u Slavonskom Brodu, gdje ima stan i djevojku. Ali kada u proljeće 1992. Bosna i Hercegovina prokrvari, Zoran ne stoji po strani. On se vraća. Traži odobrenje generala Rose, i po zapovijedi biva upućen na ustroj prve profesionalne postrojbe u BiH – pukovnije „Ante Bruno Bušić“. O tome svjedoči i dopis zapovjednika pukovnije, pukovnika Anđelka Đereka, od 14. srpnja 1992., u kojem moli generala Antu Rosu da Zoran ostane i nastavi graditi ono što je utemeljeno na časti, vjeri i domoljublju.

Zoran zatim pomaže u ustroju bojne „Andrija Tadić“ u Žepču, gdje sudjeluje u mnogim akcijama. Ali njegovo srce nije mirovalo. Srce ga vuče rodnoj grudi, i on postaje pripadnik elitne postrojbe PDV „Uskoci“.
U toj postrojbi, među vitezovima koji nisu pitali koliko je teško, već gdje treba ići – Zoran 24. lipnja 1993. godine gubi svoj mladi život. Pogodio ga je snajperski metak u Domislici, tijekom borbi s Armijom BiH. Tog popodneva kiša je lila neumorno – kao da je i samo nebo plakalo nad gubitkom ovog iznimnog čovjeka.
Sahranjen je pod okriljem noći, jer su se oko groblja u Strupinoj vodile borbe. Otišao je tiho, bez pompe, s ponosom i ljubavlju u srcu. Otišao je kako je i živio – velik u svojoj tišini.

Zoran Maglica je posthumno odlikovan najvišim vojnim odličjima Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i Spomenicom domovinskog rata. Posmrtno mu je dodjeljen čin bojnika HV i HVO-a. Njegovo ime uklesano je u kamen spomenika u Novom Šeheru, Matinoj, Žepču – ali najvažnije, uklesano je u srcima svih koji su ga voljeli i poštovali. U srcima njegovih triju mlađih sestara, koje danas s ponosom izgovaraju njegovo ime, i u dušama suboraca koji nisu zaboravili što znači biti ratnik s dušom.

Zoran nije umro. On je postao stijeg na vjetru, šapat u molitvi, zvijezda u noći. Postao je onaj tihi glas savjesti koji nas podsjeća da sloboda nije dar, nego krvavo stečena svetinja.
A nebo… nebo sve vidi. Nebo piše imena u Knjigu Života. A Zoranovo je tamo, zlatnim slovima, urezano uz bok najvećima.

Počivaj u miru, hrvatski viteže. Tvoji Uskoci te nikada neće zaboraviti. Jer ti si bio više od vojnika. Ti si bio srce koje je kucalo za sve nas.

Razvojni projekti u fokusu razgovora u Fojnici – uskoro završetak škole, vrtića i sportske dvorane

HDZ BiH