“Milijarder se vraća kući prerušen u siromaha da bi testirao svoju porodicu — ono što su uradili ostavilo ga je u šoku

Noć u Las Lomas de Čapultepeku svetlucala je kao da se sam Meksiko Siti odlučio okititi draguljima. Vila Antonija Mendose — šezdesetogodišnjaka, legende poslovnog sveta i jednog od najbogatijih ljudi u Meksiku — bila je spremna za najraskošniju žurku godine: crveni tepih na ulazu, uvezeni aranžmani orhideja, gudački kvartet koji je svirao kraj fontane i konobari u belim rukavicama koji su nosili kristalne poslužavnike.

Sve je bilo isplanirano sa jednim jedinim ciljem: da svet vidi da je porodica Mendoza ostala nedodirljiva.

Ali poštovani gost neće stići u oklopnom terencu niti sa obezbeđenjem. Stići će peške.

Dok su se gosti počeli okupljati u vrtu, muzika je na čudan trenutak zastala. Ne zato što je neko izdao naređenje, već zato što se scena na glavnoj kapiji činila kao greška u univerzumu: stariji muškarac, duge i razbarušene brade, pocepane odeće, umrljanih pantalona i iznošenog ćebeta preko ramena, koračao je dostojanstveno na način koji se nije uklapao u njegov izgled.

Obezbeđenje ga je prvo ugledalo.

„Šta vi tražite ovde, gospodine?”” upitao je, već pružajući ruku da ga zaustavi.

Čovek je podigao pogled. Oči su mu bile tamne i duboko umorne, ali čvrste.

„Došao sam na svoju žurku””, rekao je promuklim glasom. „Danas punim šezdeset.””

Čuvar je pustio neverovatan smeh.

„Aha. Naravno. Gubi se odavde pre nego što pozovem patrolu.””

Drugi čuvar je prišao. Zatim šef obezbeđenja, bivši policajac sa licem koje je malo govorilo. Niko od njih nije prepoznao čoveka ispod brade i pažljivo konstruisane beda.

„Odvedite ga””, naredio je šef nestrpljivo. „Pre nego što ga mediji vide.””

U tom trenutku je izašao Karlos, Antonijev najstariji sin. Italijansko odelo, sat koji je mogao da kupi kuću, veštački osmeh. Pogledao je beskućnika sa mešavinom gađenja i iritacije, kao da je bio mrlja na njegovom događaju.

„Na šta čekate?”” rekao je, ne krijući prezir. „Izbacite ga. Ovo je privatna žurka, a ne narodna kuhinja.””

Čovek nije odgovorio. Samo je posmatrao, kao da beleži nevidljive beleške.

Nekoliko sekundi kasnije pojavio se Pablo — srednji sin, naizgled „najljubazniji””, ali podjednako udoban u svom prezi-ru.

„Verovatno je jedan od onih koji se lažno predstavljaju kao rodbina da bi izvukli novac””, izjavio je. „Pozovite policiju. Odvedite ga.””

A onda je izašla Monika, Antonijeva supruga. Crvena haljina visoke mode, savršena frizura, minđuše koje su sijale poput saobraćajnih signala. Prišla je sa uvežbanim izrazom lica: elegantna ogorčenost.

„Kakva jeftina šala””, rekla je. „Ko je unajmio ovog čoveka da mi upropasti veče? Izbacite ga odmah. Odmah!””

Rekla je to kao da je čovek bio predmet.

Obezbeđenje je zgrabilo beskućnika za ruke. On se nije opirao. Samo je duboko udahnuo, poput nekoga ko izdržava poslednji test pre nego što odustane.

I onda se dogodilo neočekivano.

Sa prilaza se začuo povik:

„Pustite ga!””

Žena je potrčala prema njima, odgurujući sve koji su joj stajali na putu. Nosila je jednostavnu haljinu bez brendirane etikete, kosu brzo spojenu pozadi, a oči su joj plamtale.

Bila je to Lusija, najmlađa ćerka.

Buntovnica. Ona koja nije živela u vilama, nije išla u privatne klubove niti je tražila čekove „za svaki slučaj””. Doktorka koja je radila u javnoj bolnici u Iztapalapi i koju je, zbog toga, njena porodica tretirala kao grešku u vaspitanju.

Lusija je stigla zadihana, jednim pokretom ruke odgurnula obezbeđenje i čvrsto stala ispred beskućnika. Pogledala ga je. Ne u prljavi kaput, ne u ćebe, ne u bradu.

Pogledala ga je u oči.

I u tim očima, ugledala je čoveka koji ju je nosio kao dete, onoga koji je aplaudirao na njenoj diplomi sa tihim ponosom, onoga koga je prestala da viđa kod kuće jer je „uvek radio””.

„Tata…”” šapnula je, glas joj je pucao poput suve grane.

Čovek je pokušao da zadrži masku još jednu sekundu. Ali kada ga je Lusija zagrlila — čvrsto, očajnički, bez obzira na miris ulice ili poglede — Antonio Mendoza se srušio iznutra.

Suzе su počele da teku niz njegove obraze, iznenadivši i njega samog. Nije plakao decenijama.

„Našla sam te…!”” jecala je Lusija. „Tražila sam te!””

Tišina koja je pala na vilu bila je brutalna….”
Deo 2 i kompletan finale: ukucajte „Da“ i kliknite „Sviđa mi se“ kako bismo mogli da objavimo celu priču. Hvala vam!!! 💞

MILE BUDAK

Danas, 30. kolovoza 1889. godine, u Svetom Roku, rođen je hrvatski političar, odvjetnik, Pravaš, jedan od ideologa Hrvatskog pokreta za nezavisnosti, ministar u Hrvatskoj vladi, prozaik, romanopisac i novelist, Mile Budak.

Dosta sam pisala o Budaku kada su ga partizani ubili. Danas pišem samo o njegovom životu. Nakon 1945. godine, u drugoj Jugoslaviji, na vojnom sudu osuđen je na smrt vješanjem i pogubljen. Proglašen je ratnim zločincem od strane Jugoslavije, a ne Hrvatske, i to se mora naglasiti!

Mile Budak rođen je u Svetom Roku kraj Lovinca 1889. godine, a gimnaziju je završio u Sarajevu 1910. godine.

Na Sveučilištu u Zagrebu upisao je studij povijesti i zemljopisa, no ubrzo ga napušta te 1910. godine započinje studij prava, koji prekida zbog Prvoga svjetskog rata. Godine 1912. zatvoren je zbog Jukićeva atentata na Slavka Cuvaja, a potom 1914. mobiliziran u austro-ugarsku vojsku.

Ranjen je i smješten u bolnicu u Valjevu, gdje ga je 8. prosinca 1914. godine zarobila srpska vojska. S njima je pješice prošao povlačenje kroz Makedoniju i Albaniju, nakon čega je završio u talijanskom zarobljeništvu na otoku Asinara kraj Sardinije.

Nakon povratka iz zarobljeništva 18. kolovoza 1919., nastavio je i završio studij prava, a 1920. godine je doktorirao. Od te godine radi kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Pavelića. Uključuje se i u politički rad u HSP-u te postaje član gradskog zastupstva u Zagrebu. Uređuje pravaški orijentirane časopise Hrvatska misao (1924.) i Hrvatsko pravo (1924.–1932.).

U svibnju 1925. godine, kao odvjetnik, branio je vođu komunista Vladimira Ćopića.

Preuzima vodstvo HSP-a i pridružuje se Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK), blisko surađujući s Vladkom Mačekom. Krajem listopada 1929. godine, zbog političkog djelovanja, biva uhićen te provodi sedam mjeseci u zatvoru.

Dana 7. lipnja 1932. velikosrpska kamarila organizirala je atentat na njega. Izvršitelji, pouzdanici zagrebačkog redarstva Šaban Šaćirović, Adem Saranija i Vojo Karakanović, napali su dr. Budaka usred dana ispred njegova stana i odvjetničke pisarnice u Ilici 10. Pokušali su ga ubiti udarcima metalnim štapom po glavi, no sva trojica su uhićena. Šaćirovića su uhvatili prolaznici, a on je potom otkrio ostale atentatore.

Atentatori su u jesen 1932. godine osuđeni na po tri godine zatvora zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda. Nakon oporavka, dr. Budak od 5. do 7. studenoga iste godine sudjeluje u Zagrebu, na poziv Vladka Mačeka, na sastanku Izvršnog odbora SDK, gdje su usvojene Zagrebačke punktacije.

Emigrirao je 2. veljače 1933. godine, a početkom te iste godine pridružio se krugu emigranata okupljenih oko bivšeg dopredsjednika Hrvatske stranke prava i budućeg poglavnika Ante Pavelića.

Prvo je otišao u Austriju, a zatim u Italiju. Početkom 1934. godine boravi u Berlinu, gdje izdaje godišnjak *Nezavisna hrvatska država*, a u svibnju iste godine, u izdanju Hrvatskog kola u SAD-u, izlazi mu knjiga ”Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku državu”. U toj političkoj raspravi opisuje hrvatsko iskustvo u Jugoslaviji i predviđa rat između Hrvatske i Srbije kao jedino rješenje za hrvatski narod.

Godine 1935. Ante Pavelić imenuje ga zapovjednikom svih ustaških logora za vojnu obuku u Italiji. Na Liparima boravi od siječnja do početka veljače 1937., a zatim kratko vrijeme provodi u Messini i u Salernu kraj Napulja, gdje piše romane ”Ognjište”, ”Na vulkanima” i ”Rascvjetana trešnja”.

U srpnju 1938. vraća se u Zagreb, gdje objavljuje svoj veliki roman ”Ognjište”, koji dobiva pohvale kritike i uspjeh kod publike. Godine 1939. pokreće tjednik ”Hrvatski narod”, koji isprva podržava politiku HSS-a i Vladka Mačeka, a zatim ih počinje napadati. Nakon Sporazuma Cvetković-Maček od 26. kolovoza 1939., piše protumačekovski letak ”Lajbek je zakopčan”, u kojem osuđuje sporazum sa Srbima i Mačekovu politiku. Banovinske vlasti 1940. zabranjuju Budakov ”Hrvatski narod”, a 15. veljače iste godine Budak biva pritvoren bez suđenja zbog glasina o ratu te ostaje u zatvoru do travnja 1941.

Zbog bolesti žuči odveden je na liječenje u bolnicu, gdje doznaje vijest o proglašenju Hrvatske Države, ali i o smrti svoje supruge Ivke Budak, koja je 12. travnja 1941. godine, pod nikad razjašnjenim okolnostima, pronađena mrtva u zdencu Budakovog vinograda. (Ako je nerazjašnjeno, a oni su htjeli izvršiti atentat, onda je jasno što joj se dogodilo.) Istog dana pušten je iz pritvora i bolnice, a ubrzo nakon toga imenovan ministrom bogoštovlja i nastave te postaje vjerojatno najznačajnija osoba u Hrvatskoj.

U prosincu 1941. postao je član HAZU-a.

Tijekom uspostave Hrvatske Države postao je ministar bogoštovlja i nastave, a zatim je od 1941. do 1943. obnašao dužnost veleposlanika u Berlinu. Na kraju je imenovan ministrom vanjskih poslova.

Kao ministar vanjskih poslova tražio je da Mussolini uspostavu odnosa s Talijanskom Socijalnom Republikom. Kada se to nije dogodilo, 5. studenoga 1943. podnio je ostavku, razriješen je dužnosti i umirovljen. Nakon toga više nije sudjelovao u političkom životu.

Iz Zagreba je otišao 6. svibnja 1945., a britanske vojne vlasti su ga 18. svibnja iste godine predale jugoslavenskim vlastima. Pred Vojnim sudom II. armije u Zagrebu optužen je za ratni zločin. Budak se 6. lipnja 1945. izjasnio nevinim po svim točkama optužnice, no istog dana osuđen je na smrt vješanjem.

Odvjetnik Ivo Politeo ovako bilježi tijek suđenja Budaku i ostalim čelnicima Hrvatske Države:

“Šestoga lipnja 1945. rasprava od osam ujutro do 13:30, nastavak u 15 sati, svršetak oko 20, proglašenje oko 20:40, čitanje presude od 20:40 do 21:15. Predsjedao sudski pukovnik Hrnčević, članovi vijeća major Divjanović i kapetan Ranogajec. Javni tužilac Jakov Blažević.” Član sudskoga vijeća Gabrijel Divjanović izjavio je šezdesetak godina kasnije kako se ne sjeća da je uopće čitao spis, dodajući da on ionako nije “imao osobitih ingerencija” i da je Budaku postavio “nekoliko pitanja više reda radi”.

Zajedno s ostalim članovima Hrvatske vlade likvidiran je 7. lipnja 1945. godine, u Maksimirskoj šumi i pokopan u zajedničkoj grobnici, čije je mjesto sve do današnjega dana nepoznato.

Tijekom cijelog rata njegov osobni vozač bio je Židov, a Mile Budak je, koliko je mogao, odugovlačio s primjenom rasnih zakona koje je Hrvatska morala uvesti na zahtjev Njemačke, ali oni nikada nisu zaživjeli na terenu, bez obzira na to što neki tvrde. Također je štitio neke profesore Srbe, omogućivši im da nastave predavati na Sveučilištu u Zagrebu. Ne postoji nijedan poznati slučaj da je ikome izravno nanio kakvo zlo.

Njegovu kćer, Grozdanu Budak, partizani su ubili u Sloveniji, u svibnju 1945. godine, u Crngrobu.

Tijekom i nakon raspada SFRJ, nekoliko je ulica u gradovima i selima Hrvatske, kao i jedna u Mostaru u Hercegovini, nazvano po Budaku. Danas se u Hrvatskoj ponovno uklanjaju imena povezana s Budakom, kao što je učinjeno u Slavonskom Brodu, gdje je njegovo ime zamijenjeno imenom generala Stipetića. Postavlja se pitanje zašto se nije uklonilo ime nekog jugoslavenskog “narodnog heroja”, nego baš Budaka. Sramite se.

PRIPREMILA : Marica Marić
IZVOR : Domoljub, Hrvatski Ministri, Večernji list (preimenovanje ime ulice), i Biografija Mile Budaka.