Connect with us

KULTURA

Iz rukopisa Ine Vukic”. Nikada nisi zaboravljen. Počivaj u miru Bozijem Predsjednice..

Published

on

Proživjeli smo mnogo zajedničkih trenutaka, Mate, za Hrvatsku i Hrvate, a ovo su tek neki od njih iz mojih nadolazećih memoara. Nikada nisi zaboravljen. Počivaj u miru  “Božjem.

„…Bila sam smještena u zapadnom krilu na četrnaestom katu zagrebačkog hotela InterContinental, kasnije Westin. Sigurnosne mjere bile su iznimno stroge jer su ondje boravili brojni međunarodni dužnosnici. Na inzistiranje dr. Franje Tuđmana našla sam se na istom, strogo čuvanom katu s lordom Davidom Owenom, supredsjedateljem Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, i Matom Bobanom, predsjednikom Hrvatske Republike Herceg-Bosne…

…U svim mojim kontaktima s njim Boban je bio uljudan i blag u ophođenju, premda je, kada je to bilo potrebno, znao biti odlučan.

S njim mi je bilo lako surađivati.

Možda je tomu pridonijela činjenica da je godinama prije, dok je radio kao ekonomist u brodogradilištu na Korčuli, bio u vezi s djevojkom iz moga rodnog Žrnova. Ta zajednička poveznica odmah je među nama stvorila osjećaj bliskosti i međusobnog povjerenja…

…„Što govore, Ina?“ upitao bi.

Gotovo sam mogla zamisliti izraz njegova lica s druge strane telefonske linije.

Više puta nego što mogu izbrojiti prevodila sam izvješća BBC-ja, ABC-ja, CNN-a, NBC-ja, The New York Timesa, The Washington Posta, The Timesa iz Londona, The Australiana i brojnih drugih medija…

…Do tada su u Hrvatskoj već bili uspostavljeni povjerljivi telefonski brojevi namijenjeni komunikaciji s iseljeništvom o osjetljivim pitanjima obrane i međunarodnih odnosa. Koliko mi je poznato, kada je riječ o hrvatskom iseljeništvu u Australiji, jedan skup tih brojeva redovito smo koristili samo troje: predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Boban i ja. Često sam razmišljala koliko je ta okolnost bila nesvakidašnja…

…Kad god bih u uredu HDZ-a u Sydneyju predala telefonske račune radi plaćanja istih, znalo se dogoditi da od mene traže da otkrijem broj koji sam prekrila trajnim markerom.

Nikada to nisam učinila.

Moj je odgovor uvijek bio isti.

„Naravno“, rekla bih. „Najprije nazovite predsjednika Tuđmana i zatražite njegovo dopuštenje.“

Time bi svaki razgovor bio završen…

…Bila su to krajnje pogibeljna vremena. Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile su izložene vojnoj agresiji, a istodobno su trpjele pogubne posljedice embarga na uvoz oružja koji je najprije nametnula Europska zajednica, a potom Ujedinjeni narodi. Mnogi od nas smatrali su da je taj embargo ozbiljno onemogućio hrvatskom narodu pravo na samoobranu. Dok je agresor naslijedio golemu većinu naoružanja, vojne opreme, streljiva i vojne infrastrukture Jugoslavenske narodne armije, Hrvati su bili prisiljeni organizirati svoju obranu s krajnje ograničenim sredstvima…

…„Usput“, dodala sam, „ namjeravala sam ti čestitati na osnivanju Odjela obrane Hrvatskog vijeća obrane. Posljednjih tjedana nisam znala gdje mi je glava zbog Mesićeva posjeta Australiji.“

Mate se nasmijao.

„Ta politička kurva“, odgovorio je tonom koji je govorio mnogo više od samih riječi. „Gledam u njega, ali ga zapravo ne vidim, ako razumiješ što ti želim reći, Ina.“

Savršeno sam razumjela.

„Što se tiče Herceg-Bosne“, nastavio je, „hrvatski se glas morao jasno i samostalno čuti. Hrvate su gurali na rub i to nismo mogli dopustiti. Bosna i Hercegovina u ovaj je rat ušla kao država triju konstitutivnih naroda. Ne smijemo dopustiti da Hrvati nestanu iz te jednadžbe…”

There were many moments we shared, Mate, for Croats, and here are snippets of a few of them from my upcoming memoirs. You are never forgotten. Rest in God’s peace.

“…I was accommodated in the West wing on the fourteenth floor of Zagreb’s InterContinental Hotel, later known as the Westin. Security was exceptionally tight there, as many international officials were staying there. At Dr Franjo Tuđman’s insistence, I found myself sharing the tightly guarded floor with Lord David Owen, co-chairman of the International Conference on the Former Yugoslavia, and Mate Boban, President of the Croatian Republic of Herzeg-Bosna…

…In all my dealings with him, Boban was courteous and soft-spoken, though perfectly capable of firmness when necessary.

I found him easy to work with.

Perhaps it helped that years earlier, while working as an economist at the Korčula shipyard, he had courted a young woman from my village of Žrnovo. That shared connection created an immediate sense of familiarity and trust between us…

…“What are they saying, Ina?” he would ask.

I could almost picture the expression on his face at the other end of the line.

More times than I can remember, I found myself translating reports from the BBC, ABC, CNN, NBC, The New York Times, The Washington Post, The London Times, The Australian, and many others…

… By that time, confidential telephone numbers in Croatia had been established for diaspora input on sensitive issues of defence and international relations. To the best of my knowledge, as far as the Australian diaspora was concerned, only three people used one set of numbers regularly: Croatian President Franjo Tuđman, Mate Boban, President of the Croatian Republic of Herzeg-Bosna, and me. I often reflected on how extraordinary that circumstance was… Whenever I submitted the bills for reimbursement at the Sydney HDZ office, there were sometimes demands that I reveal the number I had blacked out with a permanent marker.

I never did.

My response was always the same.

“Certainly,” I would say. “First, ring President Tuđman and ask his permission.”

That invariably ended the discussion…

…Times were perilous. Croatia and Bosnia and Herzegovina faced military aggression while simultaneously confronting the crippling effects of the European Commission then the United Nations arms embargo. To many of us, the embargo threw a massive spanner into the Croatian people’s ability to defend themselves. While the aggressors inherited the overwhelming bulk of the Yugoslav People’s Army’s weaponry, equipment, ammunition, and military infrastructure, Croatians were left scrambling to organise their defence with severely limited resources…

…“By the way,” I added, “I have been meaning to congratulate you on establishing the Croatian Defence Council’s Department of Defence. I’ve been run off my feet with Mesić’s visit to Australia.”

Mate chuckled.

“That political whore,” he replied in a tone that suggested far more than the words themselves. “I look at him, but I do not really see him, if you know what I mean, Ina.”

I knew exactly what he meant.

“As for Herzeg-Bosna,” he continued, “the Croatian voice had to be heard clearly and independently. Croats were being pushed to the margins, and we could not allow that to continue. Bosnia and Herzegovina began this war as a state of three constituent peoples. We cannot allow Croats to disappear from that equation…”

Continue Reading

KULTURA

GENERAL RAHIM ADEMI RATNIK KOJI JE IZABRAO HRVATSKU

Published

on

 

Povijest ne pamti samo one koji su se rodili u Hrvatskoj. Pamti i one koji su, kada je bilo najteže, odlučili stati uz hrvatski narod i braniti njegovu slobodu. Jedan od njih je general Rahim Ademi.

Kao školovani časnik JNA mogao je ostati dio vojske koja je sudjelovala u agresiji na Republiku Hrvatsku. Umjesto toga, napustio je JNA i pridružio se stvaranju Hrvatske vojske, svjesno birajući put časti, odgovornosti i slobode.

U rujnu 1991. godine imao je jednu od ključnih zapovjednih uloga u obrani Šibenika. Nasuprot hrvatskim braniteljima stajale su snage JNA pod zapovjedništvom Ratka Mladića, čiji je plan bio zauzeti Šibenik, izbiti na Jadransko more i presjeći Hrvatsku. Hrvatski branitelji taj su plan zaustavili i obranili grad, ostvarivši jednu od prvih velikih pobjeda u Domovinskom ratu.

General Ademi kasnije je izjavio kako smatra da je upravo kod Šibenika Ratko Mladić doživio svoj prvi veliki vojni poraz. Ta pobjeda pokazala je da odlučnost, zajedništvo i ljubav prema domovini mogu nadjačati brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja.

Nakon obrane Šibenika, Rahim Ademi nastavio je služiti Hrvatskoj u Domovinskom ratu te je dao značajan doprinos obrani i oslobađanju okupiranih hrvatskih područja. Za svoju službu promaknut je u čin generala i odlikovan hrvatskim državnim odličjima.

Rahim Ademi dokazao je da domoljublje nije pitanje mjesta rođenja, nego karaktera, časti i djela. Njegovo ime zauvijek će ostati zapisano među ljudima koji su stali uz Hrvatsku onda kada je bilo najpotrebnije.

Heroji se ne mjere riječima, nego djelima. Hrvatska pamti i poštuje sve one koji su joj bili vjerni u najtežim trenucima.

S poštovanjem,
Sinovi Domovine

#RahimAdemi #DomovinskiRat #HrvatskiBranitelji #PonosHrvatske #sinovidomovine

Continue Reading

EKONOMIJA

Iz Rukopisa Mije Ćosića direktora kompanije “Ćosićpromex” iz Usore27.07.2026 god Blagoslovljen novi Dan

Published

on

Često uzimamo zdravo za gotovo mnoge stvari u životu, uključujući i to što se probudimo ujutro. Svaki novi dan koji nam Bog podari je velika milost i na nama je da to cijenimo.
Kaže poznati biblijski stih “Ovo je dan što ga stvori Bog, veselimo se u njemu”. Nije niti srž tog stih da budemo veseli, u smislu radosti i smijeha, već da budemo sretni što imamo taj novi dan i da budemo Bogu zahvalni na tome. Često nemamo energije, a ni volje biti veseli i radovati se svakoj lijepoj stvari koja nam se događa svakodnevno.Mijo Ćosić želi uvoziti radnike iz Turske, plaća 1.000 eura sa smještajem i obrocima Jer, zapravo, svaki dan nam se dogodi nešto lijepo. No, radi posla, obaveza, napora koje ulažemo svaki dan, ne obratimo pozornost na to da smo živi i zdravi, te da nam je Bog podario još jedan dan. Važno je da smo mu zahvalni na svakom danu! Pa bio dan dobar ili loš, nije važno – tu smo! Cijeli život je izmjena uspona i padova. Kad nam sve ide predobro, zaboravimo se zahvaliti Bogu na tim danima, a upravo kad smo najsretniji moramo se najviše zahvaljivati Bogu, i tako pokazati da se ne obraćamo Bogu samo kad nam je teško, već i kad nam je dobro! Zato, kad se ustaneš, neka prvo što kažeš bude “dobro jutro, Bože”. Već s tvojim jutarnjim ritualom, na primjer kavom, nasmiješi se i reci Bogu: Bože, hvala ti! Zatim zamoli Boga da te prati kroz taj dan. Mijo Ćosić zapošljava strane državljane sa platom od 1.000 eura, smještaj i  dva obrokaNavečer mu se svakako zahvali za taj dan.
Bog vas blagoslovio.

Ako se desi da klonem
I potamni mi radosti sjaj
Želim da budeš uz mene
I ne daš mi da potonem
U očaj.

Ako možeš, zaboravi
Da sam sumnjala u tebe
Umem da budem teška
Znajući da je to greška
Ali, naidju dani
Kad ne verujem
Ni u sebe.

U ime prošlih vremena
Kada smo ljubav bili
Samo sa tobom sam žena
Ne daj da klonem, mili.

Negde na nebu imaćeš
Zapisano dobro delo
Jer jedno napuklo srce
Zbog tebe je opet celo.

Ema Emila Antic

Radna posjeta Gradu Osijeku | OPĆINA USORA

Austrijska PREIS Grupa želi saradnju za firmama iz Usore - Akta.ba Vijesti

Članice udruženja privrednika “Biznis centar”Obilazak radova i posjeta gospodrstvenicima u obuhvatu Poduzetničke zone Žabljak | OPĆINA USORA

Continue Reading

KULTURA

Julijana Matanovic. Žene..

Published

on

Žene
Postoje pitanja koja – kad ih čuješ, ili ih pročitaš – izgledaju tako jednostavna i obična, kao ona na koja možemo odgovoriti istog trena; a da puno razmišljamo, a da pocrvenimo i da nam se oznoje dlanovi. Jedno od takvih je i pitanje tko nam je u životu uzor, tko nas je oblikovao i zbog čega. Pitanje je jasno i dobronamjerno i ono unaprijed računa na ispitanikovu iskrenost. No, ono je lako samo za one koji – da bi na njega odgovorili – ne moraju napraviti inventuru vlastitog života. Jer, moji uzori nisu, kao što bi se od mene možda očekivalo, spisateljice koje su objavile knjige bolje i uspješnije od mojih, naslove koje je stručna komisija uključila u popis obavezne lektire. Vrijednost ponuđenog štiva ionako je samo u očima čitatelja. Moj ženski uzori su žene koje su se s problemima sličnim, ali daleko složenijim od mojih, znale nositi daleko bolje nego ja. Jednostavne one koje su uspijevale utišati vlastite strahove.
Pamtim dobro svoju učiteljicu Dušanku. One koji su nas naučili slovima i lijepim riječima ne smijemo nikada, pogotovo mi pisci, zaboraviti. Dušanka mi je darovala i prve knjige. Posvete je ponavljala, željela je da mi knjige budu najbolji prijatelji. I ja sam je poslušala. Bila je dijete Kozare, odrasla u domovima, ali uvijek nasmiješena. Naučila me da ne trebam razmišljati o tome bi li mi odrastanje uz roditelje bilo komotnije i bih li kod njih baš svaki zagrljaj morala zaslužiti. Svoju prazninu nosila je daleko bolje nego što ja nosim svoju. Nije upamtila majku, a ni oca. Bila je dobra prema tuđoj djeci i znala je da je ljubav koju im daruje daleko važnija od točno riješenog zadatka iz matematike. Poslije ću i ja, u predavaonicama, često prečuti da zadana lektira nije pročitana. Radovat ću se opuštenim licima svojih studenata.
Kad god postanem tjeskobna pred odlukama koje bih trebala donijeti za, i u ime svog djeteta, započnem refleksivnu prozu na temu samohrane majke. I zaustavim se nakon nekoliko rečenica. Sjeti se svoje bake Eve, majčine majke, šapne mi netko mudriji do mene. O toj sam baki pisala malo. Ostavila sam je u tišini koju je i sama živjela. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, njezin muž, a moj djed, osuđen je, kao domobranski vojnik, na dugogodišnju kaznu zavora. Eva je ostala sama sa šestero djece, trima kćerima i trojicom sinova, sama bez ikakvih priroda, očišćenih tavana i podruma u kojima je skrivala nešto hrane. Bila je tkalja. Na svom tkalačkom stanu nizala je šare i bojama uveseljavala svoju djecu. Godinama. I dokazivala da je tkanje ćilima jako nalik pripovijedanju priča.
Djetetu bez roditelja i samohranoj majci koja nerijetko jedva izlazi na kraj sa svojim sjećanjima i propitivanjima, pridružila se i žena s dijagnozom teške bolesti. Čim se približi termin nove kontrole i moje se nesanice pojačaju, sjetim se svoje prijateljice Mirjane. Njoj sam toliko puta i priznala da mi je uzor. I dok drhtim očekujući nalaze i strahujući od povratka dijagnoze, oživljavam njezino stanje. Upoznala sam je u Vinkovcima 9. ožujka 2003. godine. Ona je organizirala promociju mog romana Bilješka o piscu. Dočekala me na parkiralištu hotela Slavonija. Predivno odjevena, i prekrasnog lica. Na glavi je imala zanimljivo omotanu maramu. Odmah sam joj rekla kako marama lijepo pristaje boji njezinih očiju. Skinula ju je i postidjela me. Pojačala je smiješak i izgovorila samo jednu riječ. Kemoterapija. Tada sam shvatila da me na tribinu pozvala i zbog toga što moj roman tematizira mladu ženu s karcinomom dojke. Moja prijateljica M puna dva desetljeća je u borbi. No, ja nikada nisam vidjela ljepše uređen dom, ljepše serviran doručak, ljepši slavonski vrt. Gledam jutros njezine fotografije na fb. I ljutim se na samu sebe. Moje je posuđe od doručka neoprano, moja koncentracija na minimumu, a Mirjana je prije dva dana napustila bolnicu, ponovno nosi maramu i sjedi u svom vrtu za stolom na kojem je bijeli štikani stolnjak, a na njemu posudice s jagodama i trešnjama, svježe ispečeni kruh, bijela kava u secesijskoj šalici, očale i otvorena knjiga. Jer, ona voli život. I zna da je život u svakoj sekundi i da te sekunde treba poštovati.
Da, o takvim bi uzorima trebalo pisati. Vratiti im svoje dugove. Jer u danu kad mi se učini da je moj korak pretežak da bi mogao naprijed, ja oživim ta tri lica; lice svoje učiteljice, svoje bake i svoje prijateljice. I spremna sam čak i odgovoriti na to možda stvarno jednostavno i
obično pitanje.
#julijanamatanovićkombiniraniprašak
Fotografija: Mirjana Pešec

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba