Connect with us

KULTURA

Iz rukopisa Ine Vukic”. Nikada nisi zaboravljen. Počivaj u miru Bozijem Predsjednice..

Published

on

Proživjeli smo mnogo zajedničkih trenutaka, Mate, za Hrvatsku i Hrvate, a ovo su tek neki od njih iz mojih nadolazećih memoara. Nikada nisi zaboravljen. Počivaj u miru  “Božjem.

„…Bila sam smještena u zapadnom krilu na četrnaestom katu zagrebačkog hotela InterContinental, kasnije Westin. Sigurnosne mjere bile su iznimno stroge jer su ondje boravili brojni međunarodni dužnosnici. Na inzistiranje dr. Franje Tuđmana našla sam se na istom, strogo čuvanom katu s lordom Davidom Owenom, supredsjedateljem Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, i Matom Bobanom, predsjednikom Hrvatske Republike Herceg-Bosne…

…U svim mojim kontaktima s njim Boban je bio uljudan i blag u ophođenju, premda je, kada je to bilo potrebno, znao biti odlučan.

S njim mi je bilo lako surađivati.

Možda je tomu pridonijela činjenica da je godinama prije, dok je radio kao ekonomist u brodogradilištu na Korčuli, bio u vezi s djevojkom iz moga rodnog Žrnova. Ta zajednička poveznica odmah je među nama stvorila osjećaj bliskosti i međusobnog povjerenja…

…„Što govore, Ina?“ upitao bi.

Gotovo sam mogla zamisliti izraz njegova lica s druge strane telefonske linije.

Više puta nego što mogu izbrojiti prevodila sam izvješća BBC-ja, ABC-ja, CNN-a, NBC-ja, The New York Timesa, The Washington Posta, The Timesa iz Londona, The Australiana i brojnih drugih medija…

…Do tada su u Hrvatskoj već bili uspostavljeni povjerljivi telefonski brojevi namijenjeni komunikaciji s iseljeništvom o osjetljivim pitanjima obrane i međunarodnih odnosa. Koliko mi je poznato, kada je riječ o hrvatskom iseljeništvu u Australiji, jedan skup tih brojeva redovito smo koristili samo troje: predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Boban i ja. Često sam razmišljala koliko je ta okolnost bila nesvakidašnja…

…Kad god bih u uredu HDZ-a u Sydneyju predala telefonske račune radi plaćanja istih, znalo se dogoditi da od mene traže da otkrijem broj koji sam prekrila trajnim markerom.

Nikada to nisam učinila.

Moj je odgovor uvijek bio isti.

„Naravno“, rekla bih. „Najprije nazovite predsjednika Tuđmana i zatražite njegovo dopuštenje.“

Time bi svaki razgovor bio završen…

…Bila su to krajnje pogibeljna vremena. Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile su izložene vojnoj agresiji, a istodobno su trpjele pogubne posljedice embarga na uvoz oružja koji je najprije nametnula Europska zajednica, a potom Ujedinjeni narodi. Mnogi od nas smatrali su da je taj embargo ozbiljno onemogućio hrvatskom narodu pravo na samoobranu. Dok je agresor naslijedio golemu većinu naoružanja, vojne opreme, streljiva i vojne infrastrukture Jugoslavenske narodne armije, Hrvati su bili prisiljeni organizirati svoju obranu s krajnje ograničenim sredstvima…

…„Usput“, dodala sam, „ namjeravala sam ti čestitati na osnivanju Odjela obrane Hrvatskog vijeća obrane. Posljednjih tjedana nisam znala gdje mi je glava zbog Mesićeva posjeta Australiji.“

Mate se nasmijao.

„Ta politička kurva“, odgovorio je tonom koji je govorio mnogo više od samih riječi. „Gledam u njega, ali ga zapravo ne vidim, ako razumiješ što ti želim reći, Ina.“

Savršeno sam razumjela.

„Što se tiče Herceg-Bosne“, nastavio je, „hrvatski se glas morao jasno i samostalno čuti. Hrvate su gurali na rub i to nismo mogli dopustiti. Bosna i Hercegovina u ovaj je rat ušla kao država triju konstitutivnih naroda. Ne smijemo dopustiti da Hrvati nestanu iz te jednadžbe…”

There were many moments we shared, Mate, for Croats, and here are snippets of a few of them from my upcoming memoirs. You are never forgotten. Rest in God’s peace.

“…I was accommodated in the West wing on the fourteenth floor of Zagreb’s InterContinental Hotel, later known as the Westin. Security was exceptionally tight there, as many international officials were staying there. At Dr Franjo Tuđman’s insistence, I found myself sharing the tightly guarded floor with Lord David Owen, co-chairman of the International Conference on the Former Yugoslavia, and Mate Boban, President of the Croatian Republic of Herzeg-Bosna…

…In all my dealings with him, Boban was courteous and soft-spoken, though perfectly capable of firmness when necessary.

I found him easy to work with.

Perhaps it helped that years earlier, while working as an economist at the Korčula shipyard, he had courted a young woman from my village of Žrnovo. That shared connection created an immediate sense of familiarity and trust between us…

…“What are they saying, Ina?” he would ask.

I could almost picture the expression on his face at the other end of the line.

More times than I can remember, I found myself translating reports from the BBC, ABC, CNN, NBC, The New York Times, The Washington Post, The London Times, The Australian, and many others…

… By that time, confidential telephone numbers in Croatia had been established for diaspora input on sensitive issues of defence and international relations. To the best of my knowledge, as far as the Australian diaspora was concerned, only three people used one set of numbers regularly: Croatian President Franjo Tuđman, Mate Boban, President of the Croatian Republic of Herzeg-Bosna, and me. I often reflected on how extraordinary that circumstance was… Whenever I submitted the bills for reimbursement at the Sydney HDZ office, there were sometimes demands that I reveal the number I had blacked out with a permanent marker.

I never did.

My response was always the same.

“Certainly,” I would say. “First, ring President Tuđman and ask his permission.”

That invariably ended the discussion…

…Times were perilous. Croatia and Bosnia and Herzegovina faced military aggression while simultaneously confronting the crippling effects of the European Commission then the United Nations arms embargo. To many of us, the embargo threw a massive spanner into the Croatian people’s ability to defend themselves. While the aggressors inherited the overwhelming bulk of the Yugoslav People’s Army’s weaponry, equipment, ammunition, and military infrastructure, Croatians were left scrambling to organise their defence with severely limited resources…

…“By the way,” I added, “I have been meaning to congratulate you on establishing the Croatian Defence Council’s Department of Defence. I’ve been run off my feet with Mesić’s visit to Australia.”

Mate chuckled.

“That political whore,” he replied in a tone that suggested far more than the words themselves. “I look at him, but I do not really see him, if you know what I mean, Ina.”

I knew exactly what he meant.

“As for Herzeg-Bosna,” he continued, “the Croatian voice had to be heard clearly and independently. Croats were being pushed to the margins, and we could not allow that to continue. Bosnia and Herzegovina began this war as a state of three constituent peoples. We cannot allow Croats to disappear from that equation…”

Continue Reading

KULTURA

MILJENKO MIDA PRSKALO… ZBOGOM, DRAGI PRIJATELJU, AKADEMIČE JOSIPE PEČARIĆU! 

Published

on

 

S tugom sam primio vijest o odlasku akademika Josipa Pečarića, istaknutog hrvatskog znanstvenika, intelektualca i domoljuba, čovjeka koji je svojim znanstvenim radom, knjigama i javnim istupima ostavio dubok trag u hrvatskom društvu.

Imao sam čast poznavati ga i zvati ga svojim prijateljem. Naše poznanstvo započelo je zahvaljujući našem pokojnom prijatelju prof. dr. sc. Zvonimiru Šeparoviću, predsjedniku Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta, kojemu smo obojica pripadali. To nas je zajedništvo povezivalo kroz ljubav prema hrvatskom narodu, poštovanje prema istini i brigu za hrvatsku budućnost.

Josip Pečarić bio je čovjek koji se nije bojao javno iznositi svoja uvjerenja, braniti svoje stavove i govoriti o temama koje je smatrao važnima za hrvatski narod i državu. Svojim znanstvenim opusom i javnim djelovanjem ostavio je iza sebe djelo koje će se još dugo proučavati i o kojem će se govoriti.

Odlaskom dragog prijatelja odlazi i dio jedne generacije ljudi koji su, svatko na svoj način, nosili teret svojih uvjerenja i odgovornosti prema hrvatskom narodu.

Dragi Josipe, hvala ti za prijateljstvo, razgovore i sve trenutke koje smo dijelili. Tvoj životni put i djelo ostat će dio hrvatske povijesti, a uspomena na tebe živjet će u srcima prijatelja koji su te poznavali i poštovali.

Neka te Gospodin primi u svoje kraljevstvo, a tvojoj obitelji podari snagu i utjehu u ovim teškim trenucima.

Počivaj u miru Božjem, dragi prijatelju!

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine.

Continue Reading

KULTURA

NEKADA JE POTREBNO VIŠE VREMENA DA PRESTANEMO DA SE PLAŠIMO NEGO DA PRESTANE ONO ČEGA SMO SE PLAŠILI.

Published

on

 

A šta kada se to ne dogadja samo jednom čoveku, već velikom delu jednog društva?

Postoji nešto neobično u trenutku kada se konačno dogodi ono što smo toliko dugo čekali.

Radost je stvarna. Olakšanje takodje. A ipak, ispod svega toga može ostati napetost koju ne umemo sasvim da objasnimo.

Kao da je nešto u nama još uvek na oprezu.

Jer godine provedene u neizvesnosti nisu samo vreme koje je prošlo. One postaju deo načina na koji živimo, razmišljamo i očekujemo ono što dolazi.

Godine tokom kojih su se smenjivali strah i nada, obećanja i razočaranja. Trenuci u kojima smo verovali da je promena blizu i oni u kojima smo se pitali koliko još možemo da izdržimo.

I upravo tu postoji jedan psihološki mehanizam koji zaslužuje pažnju.

U psihologiji se govori o trauma bondingu, traumatskom vezivanju, koje može nastati u odnosima sa neravnotežom moći, kada se povredjivanje smenjuje sa povremenim olakšanjem, obećanjima ili nagradama.

Društvo, naravno, nije jedna osoba, niti svi njegovi članovi prolaze kroz isto iskustvo. Ali u dugotrajnom smenjivanju straha, nade i olakšanja možemo prepoznati obrazac koji pomaže da razumemo zašto neizvesnost ostavlja trag i kada okolnosti počnu da se menjaju.

Jer ono što takvo iskustvo može ostaviti u ljudima nije samo sećanje.

Naš organizam reaguje na ono što doživljavamo kao pretnju. Adrenalin nas priprema za reakciju, kortizol učestvuje u odgovoru na stres, dok dopamin ima važnu ulogu u iščekivanju nagrade i olakšanja, naročito kada se nada i razočaranje neprestano smenjuju.

Kada se neizvesnost ponavlja godinama, organizam može postati osetljiviji na znake opasnosti. Čovek se navikava da predvidja, da bude spreman, da čak i u trenucima olakšanja ostavi deo pažnje za ono što bi moglo da podje naopako.

Ne zato što želi da živi u strahu.

Već zato što je dugo morao da računa na njega.

A kada veliki broj ljudi živi u takvoj neizvesnosti, posledice se mogu osetiti i u društvenoj svakodnevici.

U načinu na koji razgovaramo, reagujemo, doživljavamo sigurnost i prenosimo sopstvenu napetost jedni na druge.

I onda se okolnosti konačno promene.

Promena je stvarna. Radost zbog nje takodje. Ali iskustvo prethodnih godina ne nestaje istog trenutka.

Nije to nužno sumnja u budućnost. Ponekad je samo odjek prošlosti.

U nauci postoji izraz alostatsko opterećenje, kojim se opisuje fiziološka cena dugotrajnog prilagodjavanja stresu.

A postoji i jedna šira, društvena posledica o kojoj vredi razmišljati.

Koliko nam je postalo prirodno da budemo na oprezu? Koliko smo se navikli da odlažemo radost? Koliko smo puta, pokušavajući da zaštitimo sebe od novog razočaranja, nesvesno prenosili taj oprez i na druge?

Možda je upravo zato pred nama još jedan važan proces.

Ne da ponovo učimo da verujemo u promenu. U nju smo verovali i kada je bilo najteže.

Već da kroz drugačiju svakodnevicu polako prestanemo da živimo u stanju pripravnosti koje su prethodne godine od nas zahtevale.

Da sigurnost ne bude samo nešto što razumemo, već i nešto što osećamo.

Da mir prestane da bude neobičan.

Jer kada jedno društvo dugo živi u strahu, nije dovoljno da se promene okolnosti koje su ga stvarale.

Potrebno je vreme da ljudi prestanu da nose te okolnosti u sebi.

Autor: Jasmina Jovanovski

#PsiholoskeSiveZone #KolektivnaTrauma #PsihologijaDrustva #DugotrajniStres #OsecajSlobode

Continue Reading

KULTURA

NEJASNI DRHTAJI

Published

on

 

Kada se lampe pogasiše,
na njene usnule dojke
zažaren mesec leže.

Nejasni drhtaji
nevidljive sile probudiše.
Nebo se glasa…
Visoki mlazevi
zvezdanom beskraju
dojavu dadoše.

Zaljuljani zagrljaji
jutro sačekaše.

Ljiljana Skelić Vemić
/oktobar 2026./
Posebno ocenjena pesma na sajtu.💜

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba