Jadran Topić ostavio je dubok trag u američkom nogometu, igrajući uz velikane poput Peléa i Franza Beckenbauera. Takav ugled otvara vrata i u svijetu sporta i u svijetu poslovanja.
Podsjećam da je Jadran Topić čak pet puta zaredom proglašavan najboljim desnim krilom tadašnje jugoslavenske lige, koja je u to vrijeme bila među najjačima u Europi. Proslavio se u mostarskom Veležu, a potom i u američkom Cosmosu, koji mu i danas svake godine upućuje rođendanske čestitke i pozive na klupske svečanosti.
Posebno je zanimljivo da su oba sadašnja izbornika igrala za Velež. Osim toga, Jadran Topić bio je obnovitelj i prvi predsjednik HŠK Zrinjski Mostar. Upravo su u Zrinjskom igrali hrvatski reprezentativci Luka Modrić i Petar Sučić, kao i reprezentativci Bosne i Hercegovine Ivan Bašić, Stjepan Radeljić i Nikola Vasilj.
Ne želim dijeliti savjete, ali smatram da je nedovoljno poznavanje međunarodnog sportskog protokola ozbiljan propust. Također se pitam zašto ugledni sportski novinari nisu otvorili ovu temu ili ponudili takvu ideju.
Kada bi se, primjerice, Srbija plasirala na Svjetsko prvenstvo u Americi, vrlo je vjerojatno da bi uz Dragana Džajića u izaslanstvu bili i drugi istaknuti veterani srpskog nogometa. Takve države znaju koristiti ugled svojih sportskih legendi u predstavljanju nacionalnog sporta.
Na kraju želim istaknuti komentar Igora Štimca, koji je rekao da je normalno da se klub i trener raziđu kada uprava tako odluči te da je izvršni direktor odgovoran poštovati ugovorne obveze do njihova isteka.(izvrsni DIREKTOR ne sudjeluje u odabiru trenera vec kad se izabere izvrsava zadace Uprave kluba)
Gospodo iz nogometnih saveza Hrvatske i Bosne i Hercegovine, osim vas i vaših obitelji, malo tko zna tko je predstavljao saveze u Americi. Da je bilo više strateškog promišljanja i mudrosti, možda biste na završnici Svjetskog prvenstva bili počasni gosti predsjednika, generala i sportske ikone, rođenog Mostarca i obnovitelja HŠK Zrinjski – Jadrana Topića.
Reprezentacija je zajedništvo. I upravo se ono pokazuje onda kada boli.
Nisu me razočarali Portugalci. Nije me razočarala ni FIFA. Najviše su me razočarali naši ljudi.
Možemo se slagati ili ne slagati oko suđenja. Možemo vjerovati tehnologiji ili sumnjati u njezinu primjenu. Ali jedna stvar je neupitna – o ovoj utakmici raspravlja cijeli nogometni svijet.
Da je sve bilo potpuno jasno, ne bi danima trajale rasprave. Ne bi bivši suci, analitičari i mediji nudili različita tumačenja. Ne bi FIFA morala dodatno objašnjavati svoju odluku. Danas se čak pojavljuju i informacije da je Collina navodno reagirao. Hoće li to biti službeno potvrđeno ili ne, tek ćemo vidjeti.
Ali ono što mene najviše boli nije ni jedna od tih stvari.
Najviše me bole naši ljudi koji su jedva dočekali okrenuti leđa vlastitoj reprezentaciji.
Naši dečki nisu roboti. Oni su ljudi. Pogriješit će u dodavanju, zakasniti u reakciji ili promašiti priliku. To je sport.
Zato postoje suci i VAR – da osiguraju poštenje igre, a ne da nakon utakmice ostane više pitanja nego odgovora.
Možemo prihvatiti poraz kada nas protivnik nadigra. To je sport. Ali kada ostane toliko otvorenih pitanja, najmanje što možemo učiniti jest stati uz svoje.
Ne zato što mislimo da su naši savršeni.
Nego zato što znamo biti uz svoje i kada je najteže.
Jer reprezentacija nije samo rezultat na semaforu.
Reprezentacija je zajedništvo. I upravo se ono pokazuje onda kada boli.
Autor: Mladen Ljubić Vajta
