Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović uputio je danas dopis predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću.
Poštovani gospodine predsjedniče Vlade,
obavještavam Vas da sam, kao Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske, donio Zapovijed da Oružane snage Republike Hrvatske neće sudjelovati na vojnom mimohodu u Parizu 14. srpnja 2026. Za provedbu spomenute Zapovijedi odgovoran je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske general-pukovnik Tihomir Kundid.
S obzirom na to da je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske izložen pritiscima iz Vlade Republike Hrvatske kroz koje se od njega traži nepoštivanje i neprovođenje Zapovijedi Predsjednika Republike i Vrhovnog zapovjednika OSRH, predlažem Vam hitan sastanak na kojemu ćemo raspraviti te okolnosti kojima se izravno ugrožava sustav zapovijedanja u OSRH. Ugrožavanje sustava zapovijedanja ozbiljno ugrožava i stabilnost cjelokupnog sustava obrane, što predstavlja ozbiljan problem i traži jasno vraćanje svih aktera u Ustavom i zakonima propisane okvire, stoji u dopisu predsjednika Zorana Milanovića, a kojeg potpisuje njegov glasnogovornik Nikola Jelić.
Plenković odgovorio Milanoviću: Neka zove Vučića
Premijer Plenković kratko je odgovorio Milanoviću prilikom dolaska na sjednicu Predsjedništva i Nacionalnog odbora HDZ-a.
– Neka zove Vučića, rekao je premijer misleći na predsjednika Srbije. /Hina/HMS/


nemirnoj grani, suhom lišću, pa čak i onoj travi koja niče iz ljutog kamena. Opstaje ona, budi se svakog proljeća, čak uspije i procvjetati, pa uvene i ponovo ozeleni. Ne da se! Takav je sličan i ljudski život. Vječito neka borba. Vene, pati, oživljava, pada, ustaje se ….. Nekako u razmišljanju spotaknem se od kamen. Ipak održan se na nogama. Rekoh hvala Bogu nisam se povrijedila. Sunce proviruje ispod oblaka. Kao da se bori s njima, a ipak zubato je. Hladnoća me nekako pritiska oko tijela i oko srca. Onako ispod kamena zasja nešto. Odvuče mi pogled, te spazih markicu. Rekoh, Bože zar ovo usred “nedođije” da vidim? Uzmem markicu u ruke, vrati me u prošlost. Sjednem na hladan kamen te se prisjećamo sretnih dana, a i onih malo težih! Eh ta sreća, toliko je blizu svima nama, a nikako da ju zgrabimo. Sjednem i razmišljam, pogledam u novčanicu. Ima lice, a i drugu stranu. Lice tako sjajno puno obećava, a druga strana teška nula. Bezvrijedna! Baca me u moje mladenačke dane. Dane kada sam mislila da sam potpuno sretna. Da su ljudi oko mene onakvi kakvim se predstavljaju. Ne razmišljajući da su upravo kao ova markica toliko sjajni, a vrijednosti, nigdje! Podsjeti me na čovjeka za koga sam bila spremna dati život, a u stvari se i on predstavio kao markica, sjajan i s dva lica. Uspostavilo se kako ne bijahu vrijedan ama baš ništa! Šteta toliko vremena glumeći protratio otežao i sebi i meni život. Sve uzaludno!
















































