Nekako dođe mi dan kad čovjek mora izići iz kuće, ispuhati se, razbistriti um u tišini, negdje u prirodi. Sjedoh u auto i tako vozim do neke, ne tako meni poznate destinacije. Šuma, makadam, priroda, sve ono što volim. U autu nađoh nekakve cipelice koje mogu dati pomoć na ovakvom terenu. Nastavim hodati. Ono pomislim u sebi kako izbacujem svu negativni energiju, stres hodajući žustro. Hodam tako perivojima te počeh razmišljam o ljepoti što nam Bog dade. Sve tako savršeno, a ljudski um nemiran, često bezobrazan, razdražljiv, sjetan, a vala i nekakav bez ikakvih emocija, empatije. Sve nekako postalo među ljudima bezvrijedno. Ali rekoh sebi ovdje sam zbog pozitive, ne zbog negativnih misli. Razmišljat ću samo u pozitivnim stvarima i diviti se,

nemirnoj grani, suhom lišću, pa čak i onoj travi koja niče iz ljutog kamena. Opstaje ona, budi se svakog proljeća, čak uspije i procvjetati, pa uvene i ponovo ozeleni. Ne da se! Takav je sličan i ljudski život. Vječito neka borba. Vene, pati, oživljava, pada, ustaje se ….. Nekako u razmišljanju spotaknem se od kamen. Ipak održan se na nogama. Rekoh hvala Bogu nisam se povrijedila. Sunce proviruje ispod oblaka. Kao da se bori s njima, a ipak zubato je. Hladnoća me nekako pritiska oko tijela i oko srca. Onako ispod kamena zasja nešto. Odvuče mi pogled, te spazih markicu. Rekoh, Bože zar ovo usred “nedođije” da vidim? Uzmem markicu u ruke, vrati me u prošlost. Sjednem na hladan kamen te se prisjećamo sretnih dana, a i onih malo težih! Eh ta sreća, toliko je blizu svima nama, a nikako da ju zgrabimo. Sjednem i razmišljam, pogledam u novčanicu. Ima lice, a i drugu stranu. Lice tako sjajno puno obećava, a druga strana teška nula. Bezvrijedna! Baca me u moje mladenačke dane. Dane kada sam mislila da sam potpuno sretna. Da su ljudi oko mene onakvi kakvim se predstavljaju. Ne razmišljajući da su upravo kao ova markica toliko sjajni, a vrijednosti, nigdje! Podsjeti me na čovjeka za koga sam bila spremna dati život, a u stvari se i on predstavio kao markica, sjajan i s dva lica. Uspostavilo se kako ne bijahu vrijedan ama baš ništa! Šteta toliko vremena glumeći protratio otežao i sebi i meni život. Sve uzaludno!

Uzdahnem onako punim plućima, život i ljepote njegove su predamnom. Ne osvrći se i ne sjedaj kako bi razmišljala ili komentirala o prošlosti, a pogotovo o ljudima koji imaju dva lica baš kao ova markica. Sjetim se i one iz serije “Prosjaci i sinovi”: “Muči der sine, di je kuće tu je i nevolje. Kud god sam odio vazda san i govorio: naćuli uši Kikašu, dobro počuj šta narod zbori i što ga muči, za čin li mu duša plače …. Ma vazda je za nečin plakala ….” Ustanem se te vratih izgubljenu novčanicu upravo na mjesto gdje ju nađoh. Uspravi se te lagano koračam perivojima, gledajući u nebo diveći se kako se oblaci i sunce nadjačavaju. Kako vjetar puše i nosi krošnje. Kako ptice cvrkuću privlačeći se kroz granje tražeći sreću. Čak i orao vreba sretan trenutak kako bi se nahranio. Pogledam u Nebo tražeći od Boga oprost jer mi je dao sreću da se relaksiram u kamenoj oazi mira, a ne da razmatram prošlost, ranjivost…. Budućnost i sreća su predamnom, pred svima nama. Ne osvrćući se ženo na one trenutke koje ne možemo popraviti već na one na koje može utjecati! Zdravlje, čisto srce, ljubav, empatija, su najveća ljudska sreća i vrijednost!
