NEKI SU ME PITALI KAD ĆU OBJAVITI NAGRAĐENU PRIČU PA EVO JE, NAVALITE ČITATI I MOLIM LIJEPO DOJAM U KOMENTAR.
KRIK DUŠE
Da bar nekako mogu zaboraviti taj dan kad sam kao civil došao u Knjižnicu, koja nosi časno ime jednog velikana od riječi. Želio sam podići koju knjigu da u pauzama od bojišnice skratim duge zimske večeri i odagnam misli od ružnih događaja. Da bar sve to nisam gledao svojim očima. Kamo sreće da se nije dogodilo, ali dogodilo se. Da sam bar sklopio oči i začepio uši. Bio sam mlad, neiskusan, zaveden…, blijed od straha, od tog nametnutog rata, od loše hrane. Od svega sam bio blijed ko krpa. Oni su slavili, vrištali, a ja sam živ umirao. Nisu se na mene posebno obazirali iako su mislili da sam knjižničar. Valjda sam im izgledao previše blesavo. Ali taj čin?
Taj datum, taj zimski dan, taj ružni i tužni događaj za njih je bio praznik, bar je tako izgledalo. Udišući crni dim, nazdravljali su pobjedi. Pirovoj pobjedi. Tuga i jad davili su me u grlu, ali sam šutio. Trebao sam vikati, plakati, zapomagati, ali sam šutio, a u meni je hroptalo. Na tom crnom pepelu, u sred dana ispisivali smo svoje životopise. Zbrkali su mi misli, strahom odrezali jezik, meni, jadniku koji se nije usudio vrisnuti. Plamen je gutao riječi, stranice, korice, gutao je nečije neprospavane noći dok je stvarao. Dim je ispisivao novu, mračnu stranicu Povijesti.
Čije li su sve ruke držale te knjige, listale ih i uživale u starim dokumentima, ispričanim pričama, stihovima ili dramskim i znanstvenim sadržajima? Stotine, tisuće knjiga na raznim jezicima tek tako odoše u nepovrat, u sred moga Grada. Ne krivim taj bezazleni plamičak iz upaljača. Dospio je u pogrešne ruke. Police su gorjele pred mojim očima. Gorjele su u mom uplašenom srcu. Želim vjerovati da su gorjele i u srcima onih koji su ih sa mnom palili. Vjerojatno ih je neki mrzovoljni Kapetan nadojio mržnjom, dao zapovijed, vojnicima zadatak da unište to uzvišeno duhovno blago, simbol Grada, carstvo pisane riječi. Vjerujem da ih majke nisu tako učile. Nema utjehe, ali sreća da je većina tih pisaca (autora) prešla na onaj svijet i neće saznati za ovo zlodjelo, ili pak hoće. Ovi, još živi, kada saznaju umrijet će od tuge. U svim tim pričama živio je i dio mene. Pjesničke duše ipak će oćutjeti miris dima, osluhnuti. Taj dan Dante se sigurno prevrtao u grobu, Dostojevski će znojna čela ustati iz groba, a tek pisci ovog podneblja, teško će podnijeti ovoliko poniženje. To skladište znanja, povijesti i duha, melodije što liječi i oživljava na pola uveli cvijet, više je nema, ne diše. U zidove se uvukao mrak i muk. Ooo, svi vi, velikani pisane riječi, mrzite me. O, moji poštovani: Matoš, Krleža, Šimiću, Šantiću, Ujeviću, Kafka, Dizdar, Meša, Vesna, Zagorka, Desanka… Vrag ti odnio Radovana i Slobodana, kud poslaše ove piromane. I odnio ih je, i mene s njima. Ne znam što je u tom dimu trebalo biti lijepo. Bar te knjige nikomu ništa nisu krive. Naprotiv, svima su bile od koristi.
Boli me jer tu sam bio, i dva moja oka tu su bila, moje uši, drhtave ruke i noge. Tu sam bio cijeli ja. Šutio sam. Ili pak nisam bio? Ako si član orkestra odgovaraš za kvalitetu svirke. Na prvu činilo mi se da su dobrodušni i religiozni, da još mirišu na materino mlijeko, ali, ali… Ne razumijem. Vrata su bila otvorena. Ušao sam, popeo se uz stepenice tiho kao duh. Nikoga od zaposlenika nije bilo, ni moje omiljene knjižničarke nije bilo. Uzalud sam je zvao: Jasmina, Jasmina. Na stolu sam vidio načete slane štapiće i naočale. Volio sam knjige, često navraćao, čitao. Onda su se pojavili oni, niotkud. Krupni, kao dva vuka, u crnim hlačama i bundama. Tko zna što bi napravili i Jasmini da je bila tu? Možda je namirisala nevolju i navrijeme pobjegla, ili je dijete vodila liječniku? Možda je bolesna ili ju je stigao metak? Tko zna? Mogli su razgovarati o književnosti, ponijeti po koju knjigu i hraniti dušu, ali ovako…
Svi smo dobili nadimke kako bi njihova imena ostala nepoznata mi. Meni su podrugljivo prišili Lane. Po govoru sam shvatio tko su. Kao da je u njega ušao Tanatos, Vuk je zapovjedio: Žeži sve po redu! Zima je, neka se čaršija ogrije. Bilo me strah tih riječi. Drhtao sam. Držeći upaljen upaljač Zverko je ponovio: Sve po redu! Hladna izraza lica, zažegao je i sve škropio psovkama. Vuk mi je pružio upaljač i naredio: Žeži! Pištolj mi je uperio u glavu. Krv mi se ledila. Sve se odvijalo brzo. Plamen je rastao i sve gutao. Ova dvojica sigurno doma nemaju policu za knjige, pomislim. Nitko nije zvao vatrogasce sa šmrkovima. Dok se crni dim dizao u zrak uzalud sam priželjkivao da se dogodi neko čudo. Možda je vjetar raznio dim po cijelom prostoru, po svim četvrtima u gradu da svi osjete miris paljevine i žal za izgubljenim knjigama. Odvrnio sam česmu, ali voda iz nje nije potekla. Izašli su, i ja za njima. Ponašali smo se kao da se ništa nije dogodilo, kao slučajni prolaznici koji hodaju ratom na pola opustošenim gradom. Nadao sam se da me nitko neće povezati s požarom.
Nedaleko od Knjižnice žuborio je potočić. Krenuli su prema njemu. Oprali su lice i ruke, a o savjesti će razmišljati kasnije. Valjda? Sjeli su u nekog otucanog tamnog terenca i odmaglili niz cestu. I ja sam oprao ruke, glavu zabio u njedra i sav jadan krenuo do granatama izrašetanog stana. S istoka sam čuo pucnjavu pa sam pognute glave ubrzao korak. Mučila me zbrka u glavi. Da sam bar bio gluh i slijep. Nijem sam bio, šutio sam, a šutnja ponekad i nije zlato. Da sam im odbio poslušnost i po cijenu života. Vatrogasno vozilo stiglo je prekasno. Navečer, tog dana sve vijesti koje sam uspio slušao sam. Odzvonilo bi mi u ušima ono: Nepoznati počinitelji… Išao sam na misu i svećenik je u nedjelju propovijed počeo kako su nepoznati počinitelji zapalili Knjižnicu. Bilo mi je neugodno. Trebao sam vrisnuti da ja sam taj, ali nisam. Kasno sam sastrugao veo straha.
Nedugo nakon rata, kad sam svukao uniformu razbolio sam se, zatim oćelavio, doslovno pretvorio se u ruinu. Ubili su mi starijeg brata. Iza njega je ostala žena i dijete. Trebao sam im biti od pomoći, a ne znam jesam li. Sestra za vrijeme rata otišla je u Njemačku. Sreća da geleri u mom tijelu ne zadaju mi veće muke. Ali duša pušta nečujne krikove. Ruka mi drhti, vrijeme me požderalo, no morao sam ovo ispisati na ovu bijelu kartušinu, inače bi pukao. Kamo sreće da pišem o prvom poljupcu, o ljepoti života u suživotu i sretnom djetinjstvu. Ovako, u meni ječi čemer zaključan pod sedam brava. Prolivena krv ne da spavati, dim i vatra još grizu za uvelu dušu i slabovidne oči. Danas, u dugoj zimskoj noći, na svoj rođendan, ovim rečenicama kao da podižem zidove između sebe u uniformi, onog prije i onoga poslije spaljivanja knjiga. Pobjegao bih od sebe, od ovoga grada, od sjećanja…no, i kada bih otišao u Pariz i udisao zrak koji je udisao i Bodler ama baš ništa se ne bi u meni promijenilo. Ovim priznanjem se spašavam, ali, ali ne… Nalijevam čaše, sam sa sobom u sobi punoj dima od duhana i kroz prozor gledam zvijezde. Moja se davno ugasila. U gorčini života ispijam gorčinu lošeg vina. Pred očima mi još uvijek drhte sjenke mrtvih knjiga koje su poslije na mom licu iscrtale nabore.
Ipak su me zvali Lane, a plah i jesam, i tri sam nekako spasio od proklete vatre kako bih spasio dio sebe, bar kap svoje duše. Nekako sam ih skrio ispod otrcane crne bunde. Tu su, u mojoj sobi. Šegrta Hlapića sam čitao u djetinjstvu i želio sam ga još jednom pročitati. Ježeva kućica, a tko je nije čitao. Nisam želio odrasti. Eee, da, Na Drini ćuprija, pročitao sam je više puta. Da ih nisam skrio mislim da to ne bih prebolio. Šteta što pod bundu nije stala cijela Knjižnica. Da je, danas bih sjajem u očima palio lampe po gradu, ponosio se sobom, učlanio se i odlazio u nju i čitao, čitao. Oprostite mi poštovana Braćo Grim, Goethe, Servantes, Krleža, Zagorka…I dalje Vam se divim. Niz onih kojima se divim je dug. Kada me okruže samoća i gusti mrak u meni se probudi kritički duh, puštam dah, hvatam misli i pišem, pišem iako ne znam je li to što napišem vrijedno neke knjige. Lutam prostorima mašte i stvaram jedan ljepši svijet, onakav kakav bih želio. Još uvijek se pomalo sramim svoga imena pa bih potencijalnu knjigu potpisao onim glupim nadimkom; Lane. Za razliku od mene lane je bezazleno, a ja… Kad sam bio klapac, uuuuu, šta sam sve dobroga mislio učiniti za svoj grad kad narastem velik. Šta sad? Kasno je…ili…? Ne znam.
Na moje iznenađenje, Zverko i Vuk su nakon svega došli do mene i zbog svega se kajali ispred mene. Izgledali su mi kao dva prazna, ofucana, stara kofera. I sam se slično osjećam. Kad zavirim u sebe ne vidim Bog zna šta. Možda me više i nema? Imao sam dojam da oni kao i ja još uvijek vode neki rat sa samim sobom. Vjerojatno će tako biti sve do onog trena kada nam smrt pokloni cjelov na čelo. Kada se to dogodi kasno je iz nas vaditi dokaze zločina. Poštovani Dante, kasno je za tuć se šakom u prsa. U koji krug? Aaa, nećeš mi reći. Znam, nema vjetra koji bi mogao iza mene pročistiti zrak. Šta ti je život nego varka? O, milostivi Bože, čuješ li krik ove moje sićušne duše? Evo me, grešna ispred Tebe. Neka bude volja Tvoja. Ali ja moram na papir iskapati dušu, ispričati svoju priču i dovršiti knjigu. Jednostavno moram! MILJENKA KOŠTRO

HLADNI LJUDI
Hladni ljudi
hladne duše
u rukama kosiriće nose
u hladni rat vode
pohlepom prekrivaju
tragove krvi
Fortuni po svome
halju kroje
Vlakovi prolaze
odnose sudbine
Želim okasniti
vratiti se nekom
mirisnom proljeću
i cvjetati
MILJENKA KOŠTRO