Emanuel Macron, francuski predsjednik u govoru pred dvadeset predsjednika vlada i predsjednika država, koji su se odazvali njegovom pozivu na proslavu francuskog nacionalnog praznika, žestoko najavljuje spremanje Francuske za “obranu svoje slobode” ističući spremnost “braniti slobodu ako treba i po cijenu krvi”.

Takav govor u situaciji kad Francuska baš ni po jednom, čak i totalno nategnutom elementu izvanjske ugroze ili neposredne prijetnje nije u opasnosti, može izgledati kao sumanuta projekcija poremećene osobe ili očajnika koji po cijenu krvi, naravno tuđe, a ne svoje, mora odraditi neke preuzete zadaće, a može izgledati i kao iznimno opasan plan pripreme nacije na nešto što se planira izazvati, samo s posljedicama za narode čiji predsjednici i premijeri stoje uz njega a da to ničim nisu izazvali ili tražili.

Je li se s tim govorom Macron predstavio novim vođom Europe, jesu li ga potvrdili predstavnici europskih država, koji su očito znali u kakav ambijdnt i planski okvor dolaze i formalno uvlače svoje nacije?

Sve izgleda tako, koliko god po svemu izgledalo karikaturalno, pa i perverzno.

Ako tu Macronovu poruku dovedemo u logičan niz prethodnih službenih najava njegove Vlade i uputa francuskim bolnicama da budu spremne zbrinuti pola milijuna ranjenika i stradalnika, zatim sve retrospektivno povežemo s bezbrojnim javno dostupnim dokazima usprkos goleme kontrole europske javnosti, o ulozi prvenstveno Velike Britanije kao sukreatora i operativnog izvođaĉa, uz potporu Obamine, zatim Bidenove Amerike, te Francuske, u pripremi rata s Rusijom izravnim utjecajem na razvoj provokativnog potencijala na ruskim granicama u Ukrajini, od događaja na Majdanu, zatim silovitoga stvaranja ratne histerije u Europi i otvorenoga huškanja Ukrajine preko postavljenog satelita Zelenskog, onda te riječi zvuče vrlo, vrlo zloćudno.

Posebnu zloćudnost tim riječima daje forma pod kojom se okupilo dvadeset država, potpuno nelegalni ratnohuškački savez koji su na antiruskoj ratnoj histeriji i licemjernoj borbi za Ukrajinu ustanovili Macron i Starmer, potpuno posrnuli političari, prvi s najnižom potporom francuskog naroda u povijesti istraživanja javnog mnijenja, drugi iz istih razloga podnio ostavku, a treći, otužni trabant Merz na čelu vlade desetljećima nakon 1945. politički ponižene i iskompleksirane Njemačke, koga više u Njemačkoj, čak i u njegovoj formalnoj vladi nitko ništa ne pita.

Macron je isključivo govorio o Savezu voljnih, isticao pripreme toga Saveza za “obranu naših interesa u Ukrajini”, najavio zajedničke vojne vježbe Saveza i naravno, snažno istaknuo da nije Francuska sama, da su tu saveznici u Savezu kojemu je Francuska utemeljitelj.

O kakvim to ratovima i o čijoj krvi govori čovjek koji predsjednikovanja Francuskom završava na sraman način, silujući elementarna demokratska načela već dvije godine s rezultatima parlamentarnih izbora, osmišljavajući inženjering, prvo sudske eliminacije Marine LePen, a nakon što je sa svojom posrnulom oligarhijom suočen sa sigurnom pobjedom Jordana Bardella, koji mjenja LePen, traže slamku spasa u otvaranju mogućnosti kandidature LePenovoj, raĉunajući na ranjivost stereotipa o LePenovima sustavno stvaranog nekoliko desetljeća.

O čijoj krvi govore potpuno nacionalno posrnuli premijeri Velike Britanije i Njemačke, s državana, društvima i ekonomijama u strmoglavom urušavanju na nizu ključnih elemenata, otkud im i na temelju čega pravo pozivati europske države i nacije da baš njih i njihovu političku viziju slijede?

Je li dovoljno baš sve katastrofalno što su ti ljudi, ali i njihovi neposredni prethodnici u Londonu i Berlinu, te u Washingtonu prije prvoga Trumpovoga mandata i između njegovoga drugoga dolaska na čelo SAD-a, nastaviti pripisivati i pokrivati Putinom i ruskim osvajačkim namjerama, usprkos tome što svatko zdravog razuma vidi da Putin ne može ni uz goleme napore ostvariti minimum imperijalnih namjera u Ukrajini, ali ni da njegovu Rusiju, ni uz silne štete svojim nacijama i ekonomijama te uz ogromne ukrajinske žrtve, ne mogu poraziti spomenuti utemeljitelji ratnohuškačkog Saveza voljnih.

Kome i zašto treba ratna atmosfera u Europi, je li to Rusija, je li to Putin ili se pod krinkom Putinove agresije na Ukrajinu, upravo Ukrajina koristi kao mamac za izazivanje kataklizme po nekoj izopačenoj viziji i namjeri skupine oko Macrona, utoliko opasnijih ljudi, ukoliko realno djeluju i pokazuju svime što jesu, da su već postali simboli najružnijega urušavanja politike i predstavljanja u europskoj suvremenoj povijesti?
Smije li netko zdrava razuma, slušajući ove Macronove riječi pristajati na sintagmu da je taj čovjek i ono što on govori i predstavlja – prava strana povijesti?

Ne bi smio nitko.

Macron i Savez voljnih su – antipovijest.

Dolazak Donalda Trumpa po drugi put na čelo SAD i težak poraz američke ljevice i ultraljevice pod krinkom Demokrata je silno utjecao na potpuno ogoljavanje spomenute europske trojke, prije svih Francuske, ali i prateće birokracije u EU. Jasno je kao dan da svjedočimo sukobu dva potpuno isključiva i neprijateljska koncepta, Trumpovog pragmatičnog, konzervativnog s tradicionalnim vrijednostima i svijetom nacionalnih suvereniteta i država, nasuprot potpuno izopačenog globalističko ultraljevičarskog koncepta svijeta koga se s razlogom smatra poretkom Davosa i potpunog reseta svih temeljnih postulata kršćanske civilizacije s nus refleksijama na cijeli svijet.

Europa nakon teških previranja s početka XX. stoljeća, rekonstrukcije i propasti carstava i geopolitičke moći, zatim prvoga rata, međuratnoga razdoblja otrovnog europskog mira i poretka koji je izrodio komunizam i nacionalsocijalizam, zatim eskalirao u drugom ratu, nikada nije bila u opasnijoj situaciji kao danas, prvenstveno zato što i dalje na sudbinu naroda Europe presudno utječu potpuno posrnule osobe i oligarhije država koje su bile nositelji i pokretači doslovno svake kataklizme i ugroze europskih naroda do sada.

Eskalacija koju zagovara Macron i njegovo društvo i koju potiču preko dezorjentiranog i beskrupuloznog satelitskog klauna Zelenskog od koga su napravili maskotu a njegovom narodu osigurali status ogledne žrtve potrebne za proizvodnju straha i golemih količina patetike za magarčenje svojih naroda, uz nužno strašilo Putina, nije fantastika ili naklapanje, to je realnost koju gledamo.

I kojoj se zbog nametnutog straha od etiketiranja rusofilstvom ili Putinistom, ljudi ne usude suprotstaviti, iako vide kompletnu perverziju, svjedoče joj godinama, svakodndvno su izloženi otvorenim lažima i ruganju u zdrav mozak.

Što predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković radi u Savezu voljnih Macrona, Starmera i Merza?

Je li Plenkovićeva histerija danima uoči skupa u Parizu o nužnosti spremanja HV pod noge vođama Saveza voljnih, nakon što je predsjednik Republike Milanović ispravno zaključio i objavio da se radi o opasnom pokušaju potpuno nelegalne redefinicije NATO saveza i kompletne političke slike Europe spriječavajući slanje vojske, morala biti signal Hrvatskoj da nas se odavno paradiranjem o Ukrajini i “pravoj strani povijesti”, uvlači u opasne planove i da je konačan trenutak za otriježnjenje i odbacivanje macronizma u Hrvatskoj?

Tko je imao ikakvih iluzija i ostao usprkos razumu u okovima stereotipa o “rusofilu” Milanoviću i “europejisti” Plenkoviću, “njihovom” i “našem” nakon Macronovih riječi i gledajući taj opasni skup morao bi progledati.

Ti ljudi s tim što rade i s tim što otvoreno zagovaraju ne nude ništa izuzev propasti.

Hrvatska na taj sotonski žrtvenik ne smije nuditi svoju krv, neka Macron i oni koji u tome vide svoj put nude krv svojih naroda.

Mi smo svoju krv prolijevali nasuprot njih do sada uvijek kroz prošlost, a zadnja se još nije ni osušila ili isprala.

U organizaciji Ogranka Matice hrvatske Široki Brijeg 11. srpnja predstavljena je zbirka pripovijedaka mladog autora Zvonimira Mandića pod naslovom „Srebrna zora“.

Zvonimir Mandić rođen je 25. rujna 1993. godine u Imotskom. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Širokom Brijegu, a nakon studija engleskog jezika i književnosti stekao je titulu magistra.

Njegov talent za pisanje došao je do izražaja već u srednjoškolskim danima, kada je osvojio brojne nagrade za literarne radove i poeziju. Među njima se posebno ističu prvo mjesto na natječaju „Dani hrvatskoga jezika“ 2012. godine, prvo mjesto za pjesnički rad na Šimićevim susretima 2010. godine te drugo mjesto na istom natječaju iste godine.

Svoju ljubav prema pisanju Mandić je nastavio razvijati i nakon školovanja. U početku se posvetio poeziji, a neke su njegove pjesme i uglazbljene. Kasnije se okrenuo prozi te je u izdanju Ogranka Matice hrvatske Široki Brijeg objavio dva romana.

Program predstavljanja, koji je vodila Mirela Lovrić, započeo je ulomkom iz recenzije Berislava Arapovića, koji je pročitala Maja Valentina Mandić. Svoju recenziju knjige potom je predstavila Emili Šudić-Musa. Odabrane ulomke iz zbirke „Srebrna zora“ publici su pročitale Emili Šudić-Musa i Maja Valentina Mandić.

Na kraju predstavljanja autor je zahvalio svima koji su pridonijeli objavljivanju njegove treće knjige te ukratko govorio o nastanku svojih djela fantasy tematike, koja su, prema njegovim riječima, zasad jedina takvoga žanra u Hercegovini. Istaknuo je kako njegove priče nisu tek klasične pustolovine ispunjene čudovištima i magijom, nego se bave univerzalnim temama poput pohlepe, krivnje, smrti i ljudske prirode.

Ugodnom ozračju u dvorani Narodne knjižnice pridonio je nastup mladoga širokobriješkog glazbenika Ivana Marušića, koji je program obogatio izvedbama na gitari.