Connect with us

KULTURA

Otvorena Spomen soba 115. brigade „Zrinski“: Žrtva hrvatskih branitelja obvezuje sve generacije

Published

on

„Budite ponosni na ono što ste učinili. Ova Spomen soba trajno će svjedočiti da se ovdje živjelo, branilo i ostajalo na svome, a naša je obveza čuvati istinu, poštovati žrtvu hrvatskih branitelja i graditi Bosnu i Hercegovinu kao domovinu triju konstitutivnih naroda u kojoj će hrvatski narod biti legitimno predstavljen“, poručio je Čović.

Boravak predsjednika Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine dr. Dragana Čovića i zastupnice u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Darijane Filipović u Tuzli i Husinu protekao je u ozračju pijeteta, sjećanja i trajnog poštovanja prema hrvatskim braniteljima, u okviru svečanog otvorenja Spomen sobe 115. brigade „Zrinski“ HVO-a.

Program obilježavanja započeo je polaganjem vijenaca na Središnjem spomen-obilježju za sve poginule branitelje, nakon čega je uslijedio središnji dio svečanosti. U ime izaslanstva HNS-a BiH predsjednik dr. Dragan Čović položio je vijenac i svijeću te sudjelovao u činu rezanja vrpce kojim je otvorena Spomen soba.

O značenju trajnog očuvanja uspomene na ratni put brigade i žrtvu hrvatskih branitelja govorio je pukovnik Zvonko Jurić, ratni zapovjednik 115. brigade „Zrinski“. „Danas otvaramo ovaj prostor ne samo kao arhiv, već kao živo svjedočanstvo časti brigade Zrinski u najtežim vremenima. Spomen soba 115. brigade ‘Zrinski’ trajno će čuvati uspomenu na naše poginule branitelje, njihovu žrtvu i častan ratni put brigade te svjedočiti o važnosti očuvanja istine, dostojanstva i opstanka hrvatskoga naroda na ovom području“, kazao je Jurić.

U ime Koordinacije braniteljskih udruga HVO-a Tuzlanskog kantona govorio je i Ivo Andrić Lužanski, koji je naglasio da novootvoreni prostor treba ostati i mjesto sjećanja i mjesto opomene. „Ova prostorija će, nadam se, biti soba uspomena, ali i soba opomene – opomene da se ono što se nama događalo više nikada i nikome nigdje ne dogodi“, istaknuo je Lužanski.

Govoreći o značenju očuvanja nacionalnog identiteta i političkog subjektiviteta hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, generalni konzul Republike Hrvatske u Tuzli Ivan Bandić naglasio je kako je nužno sačuvati narod, očuvati nacionalni identitet i osigurati politički subjektivitet Hrvata u BiH. „Nastavlja se političkim putem borba za ravnopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. To je jamstvo opstanka Bosne i Hercegovine, a ujedno i strateški interes Republike Hrvatske da Bosna i Hercegovina bude samostalna, sigurna i suverena, ali i funkcionalna država koja će jamčiti opstanak hrvatskog naroda“, kazao je Bandić.

Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved istaknuo je kako Spomen soba 115. brigade „Zrinski“ čuva istinu o ulozi HVO-a i žrtvi hrvatskih branitelja u obrani Bosne i Hercegovine, uz poruku trajne potpore pripadnicima brigade i Bosni i Hercegovini. „Želim vam poručiti, dragi pripadnici 115. brigade Hrvatskog vijeća obrane ‘Zrinski’: uz vas smo, zajedno smo s vama i bit ćemo i ubuduće. Toga moramo biti svjesni i neka nam vaš doprinos, žrtva koju ste podnijeli vi, 115. brigada ‘Zrinski’, ali i cijelo Hrvatsko vijeće obrane, uvijek bude podsjetnik da sloboda koju imamo nije darovana, nego plaćena krvlju. Naša susjedna prijateljska zemlja, Republika Hrvatska, bila je i bit će uz Bosnu i Hercegovinu, a posebno u strateškom smjeru kretanja Bosne i Hercegovine i na njezinu putu u članstvo u Europskoj uniji“, poručio je Medved.

Završnu poruku zajedništva, odgovornosti i trajnog čuvanja nacionalne i povijesne baštine uputio je predsjednik Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine dr. Dragan Čović. „Hvala vam što smo danas mogli kroz ovaj dio kulture sjećanja koju baštinimo poslati poruku onim generacijama koje će tek doći da se ovdje živjelo. Budimo ponosni na našu baštinu, na našu povijest. Sve je ovo ugrađeno i dograđeno u naš identitet kao narod. Pozivam da nastavimo dalje, da bude što manje riječi prijekora, a što više riječi koje će kroz zajedništvo graditi bolji život za one koji dolaze“, naglasio je Čović.

Uz predsjednika Čovića u izaslanstvu su bili i ministar pravde u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine Vedran Škobić, član Predsjedništva HDZ-a BiH Božo Antunović, predsjednik ŽO HDZ-a BiH Soli Mato Matijević, predsjednik GO HDZ-a BiH Tuzla Dejan Kovačević te predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana HVO-a Herceg Bosne Nikica Tomić.

Continue Reading

KULTURA

Odgodjeni Sluzbeni put

Published

on

Moj devetogodišnji sin usput me pitao hoće li sada, kad sam se vratio sa službenog puta, “mamin posjetitelj” prestati dolaziti. Kad sam ga pitao na što misli, slegnuo je ramenima i rekao: “Onaj čovjek koji spava u tvojoj sobi kad god si ti odsutan.” Te večeri otkazao sam let, a da to nikome nisam rekao, i parkirao automobil dvije ulice dalje od vlastite kuće. Unutra se moja žena nasmiješila, poljubila me na rastanku i bila uvjerena da sam već u avionu. Do zalaska sunca otkrit ću da je najveću laž u mom braku razotkrila jedina osoba koja je bila previše nevina da bi uopće shvatila da govori istinu.

One večeri kad me moj devetogodišnji sin pitao zašto mamin posjetitelj spava u mom krevetu samo kad putujem zbog posla, shvatio sam da dijete može uništiti laž, a da ni ne zna da ona postoji.

Nije plakao.

Nije bio uplašen.

Bio je samo znatiželjan.

“Tata?”

Podigao sam pogled s kovčega koji sam raspakiravao.

“Što je, prijatelju?”

Luka je sjedio na rubu mog kreveta u pidžami sa superjunacima i pažljivo skidao omot s čokoladice koju sam mu donio s aerodroma.

“Kad si večeras doma…”

Zastao je.

“…znači li to da mamin posjetitelj neće doći?”

Ruke su mi se ukočile na patentnom zatvaraču kovčega.

“Kakav posjetitelj?”

Trepnuo je.

“Onaj čovjek koji dolazi kad te nema.”

Na djelić sekunde iskreno sam pomislio da možda govori o majstoru.

“Kakav čovjek?”

“Onaj za kojeg mama kaže da joj je prijatelj.”

Natjerao sam se da se nasmiješim.

“Aha?”

Kimnuo je.

“Obično dođe nakon što Mia zaspi.”

Srce mi je počelo brže udarati.

Moja kći Mia upravo je napunila pet godina.

“Što on radi ovdje?”

“Ponekad večera s mamom.”

“Onda gledaju filmove.”

Teško sam progutao.

“A onda?”

Luka me pogledao kao da je odgovor očit.

“Odu u tvoju sobu.”

Zurio sam u njega.

“Kako to misliš?”

“Zatvore vrata.”

“Jedne noći probudio sam se jer sam morao na WC, a ujutro sam ga vidio kako izlazi.”

Svi zvukovi u sobi kao da su nestali.

“Ostao je cijelu noć?”

Luka je kimnuo.

“Mislim da jest.”

“Gdje je spavao?”

Pokazao je ravno na moj jastuk.

“U tvojoj sobi.”

Sigurno je nešto pogrešno shvatio.

Djeca često pobrkaju stvari.

Možda je Ana dopustila nekom starom obiteljskom prijatelju da prespava jer je bilo kasno.

Možda je spavao u gostinskoj sobi, a Luka je samo pretpostavio drukčije.

Mora postojati neko logično objašnjenje.

“Pa nemamo li još jednu spavaću sobu?”

“Imamo.”

“Pa zašto onda misliš da spava ovdje?”

Luka je slegnuo ramenima.

“Ne znam.”

“Uvijek odu u tvoju sobu.”

Usta su mi se potpuno osušila.

“Je li se to dogodilo više puta?”

Tiho je počeo brojiti na prste.

“Mislim…”

“…četiri.”

Četiri.

Ne jednom.

Ne dvaput.

Četiri puta.

“Kada?”

“Kad su ti službena putovanja baš duga.”

Zatim su mu ramena klonula.

“Mama je rekla da ti ne smijem reći.”

Osjetio sam kao da se nešto u meni slomilo.

“Što je mama točno rekla?”

“Rekla je da jako puno radiš.”

“I da bih te samo rastužio kad bih ti rekao.”

U očima mu se odjednom pojavila zabrinutost.

“Nisam smio ništa reći.”

“Nisi valjda ljut?”

Spustio sam se na koljena i čvrsto ga zagrlio.

“Ne.”

Glas mi je gotovo zadrhtao.

“Nisam ljut na tebe.”

“Napravio si točno ono što je trebalo.”

Uzvratio mi je zagrljaj.

“Ne volim čuvati tajne.”

“Znam.”

“Nikad nećeš upasti u nevolju zato što mi kažeš istinu.”

Kimnuo je uz moje rame.

“Obećavaš?”

“Obećavam.”

—

Zovem se Marko Kovač.

Imam četrdeset četiri godine.

Punih trinaest godina iskreno sam vjerovao da imam sretan brak.

Moja supruga Ana i ja izgradili smo život koji je izvana izgledao kao savršeni hrvatski obiteljski život.

Prekrasna kuća u mirnom predgrađu Zagreba.

Dvoje divne djece.

Stabilne karijere.

Ljetna putovanja automobilom.

Nedjeljni roštilji.

Izvana je izgledalo kao da živimo život o kojem drugi samo sanjaju.

Iznutra…

Nisam imao pojma da se moj brak već raspada.

Radio sam kao regionalni direktor prodaje u tvrtki za medicinsku tehnologiju.

Godinama mi je raspored putovanja bio brutalan.

Split.

Beč.

München.

Budimpešta.

Ponekad bih bio odsutan dvije noći.

Ponekad pet.

Mrzio sam što propuštam Lukine nogometne utakmice.

Školske priredbe.

Subotnje jutarnje palačinke.

Ali svako unapređenje značilo je veću financijsku sigurnost za moju obitelj.

Ili sam barem tako mislio.

Kad god bih se ispričao zbog toga što opet moram na put, Ana bi se samo nasmiješila.

“Mi smo dobro.”

“Djeca razumiju.”

“Ponosni smo na tebe.”

Nikad nisam posumnjao.

Ni jednom.

—

Te večeri, nakon što je Luka otišao spavati, tiho sam provjerio Miju.

Čvrsto je spavala, a jednom malom rukom držala je plišanog zeca.

Maknuo sam joj pramen kose s lica.

Koliko je noći neki stranac prošao tik pokraj njezine sobe?

Je li mislila da je to potpuno normalno zato što joj je majka tako rekla?

Od same pomisli fizički mi je bilo mučno.

Dolje se Ana smijala nekoj šali na televiziji.

Zvuk njezina smijeha dopirao je uz stepenice.

Opušten.

Bezizražajno bezbrižan.

Zvučala je kao žena koja nema nijednu tajnu na svijetu.

—

Nisam je odmah suočio s tim.

Ne zato što nisam vjerovao Luki.

Nego zato što mi je trebao čvrst dokaz.

Djeca mogu pogrešno protumačiti stvari.

Sjećanja se mogu pobrkati.

Da sam Anu optužio bez dokaza, sve bi porekla — a ako je stvarno postojao neki muškarac, samo bi postala opreznija u skrivanju.

Zato sam čekao.

Nakon što je Ana zaspala, tiho sam se izvukao iz kreveta.

Nisam prekopavao cijelu kuću.

Samo sam pogledao mjesta gdje bi se nešto neobično moglo prirodno stopiti s ostatkom stvari.

U našoj kupaonici, odmah pokraj mog električnog brijača, nalazila se četkica za zube zatvorena u plastičnoj putnoj kutijici.

Nije bila moja.

Ana je koristila potpuno drugu marku.

Uzeo sam je.

Gotovo nova.

Jedva korištena.

U stražnjem dijelu ormarića s lijekovima bio je muški dezodorans koji nikada nisam kupio.

Nisam prepoznavao marku.

Nije bio skup.

Samo jednostavno nije pripadao našoj kući.

Ništa od toga samo po sebi nije dokazivalo prevaru.

Ali kad se sve spoji…

Te stvari nisu pripadale tamo.

Otišao sam do ormara u gostinskoj sobi.

Iza nekoliko zimskih jakni visjela je tamnoplava majica s kratkim patentnim zatvaračem na ovratniku.

Veličina L.

Ja sam nosio M.

Na rukavu je još bila pričvršćena etiketa iz Peek & Cloppenburga.

Bez računa.

Samo majica.

Puls mi je počeo ubrzavati.

Tiho sam fotografirao sve mobitelom, a zatim sve vratio točno onako kako sam pronašao.

Sitni tragovi.

Ništa potpuno neoborivo.

Ali dovoljno da me prestravi pomisao da Luka možda nije pogrešno shvatio baš ništa.

—

Sljedećeg jutra doručak je djelovao mučno normalno.

Mia je ponosno objavila da je u vrtiću nacrtala leptira.

Luka je tiho jeo pahuljice.

Jedva da je pogledao majku.

Bilo je vrlo suptilno.

Ali kad sam to jednom primijetio…

Više nisam mogao prestati primjećivati.

“U koliko ti je let za München?” upitala je Ana dok je ulijevala kavu.

“Oko pet.”

Kimnula je.

“Javi mi kad budeš u avionu.”

“Hoću.”

Nasmiješila se.

“Ja ću zabavljati djecu dok te nema.”

Uzvratio sam osmijeh.

Na djelić sekunde izgledala je točno kao djevojka u koju sam se zaljubio na fakultetu.

Da Luka ništa nije rekao…

Povjerovao bih u cijelu predstavu.

—

Nakon što sam odveo djecu u školu i vrtić, otišao sam u ured.

Pokušao sam raditi.

Nisam mogao.

Svaka tablica na ekranu izgledala mi je zamagljeno.

Svaki poziv preko Teamsa činio se kao gubitak vremena.

Oko podneva otvorio sam svoj raspored putovanja.

Let je i dalje bio zakazan za 17:00.

Nekoliko minuta samo sam zurio u ekran.

Onda sam nazvao.

Nisam namjeravao ući u taj avion.

Nazvao sam svog nadređenog.

“Imam iznenadnu obiteljsku situaciju.”

Zastao je.

“Je li kod kuće sve u redu?”

“Iskreno, trenutno ne znam.”

Nije dalje zapitkivao.

“Uzmi koliko god ti dana treba, Marko.”

Otkazao sam let.

Ani nisam ništa javio.

Ako je stvarno postojao neki muškarac…

Večeras ću dobiti sve odgovore.

U pet sati stavio sam kovčeg u prtljažnik, točno onako kako sam to uvijek radio.

Ana me poljubila na prilazu kući.

“Sretan put.”

“Nedostajat ćeš mi.”

“I ti meni.”

Luka me čvrsto zagrlio.

“Volim te, tata.”

“I ja tebe, prijatelju.”

Izvezao sam se s prilaza i krenuo prema autocesti.

Deset minuta kasnije…

Sišao sam na prvom izlazu.

Okrenuo automobil.

I parkirao dvije ulice dalje od vlastite kuće.

Nisam tražio osvetu.

Nisam pokušavao izazvati tučnjavu.

Samo sam želio istinu.

I prvi put u trinaest godina…

Bio sam prestravljen od pomisli da ću je stvarno saznati.

Continue Reading

KULTURA

Jasmina Jovanovski..Kako da razumemo čoveka, a ne izgubimo sebe.

Published

on

Godinama sam mislila da me sposobnost da razumem ljude štiti od loših odnosa.

Mnogo kasnije sam shvatila da me je upravo ta sposobnost ponekad najduže zadržavala u njima.

Više od dvadeset godina zanima me čovekov unutrašnji svet.

Moj put je počeo kroz duhovnost i proučavanje poznanja duše, mnogo pre nego što sam počela ozbiljnije da se bavim psihologijom odnosa.

I veoma rano naučio me je nečemu u šta i danas verujem:

Promena počinje od nas.

Od spremnosti da pogledamo sebe. Da vidimo i svoje svetlo i svoju tamu. Da prepoznamo ono što ponavljamo i menjamo ono što možemo.

Dugo mi je taj pogled bio prirodan.

Kada nešto zaboli, pitaj se šta ti to govori o tebi. Kada se nešto ponavlja, pogledaj svoj obrazac. Kada odnos ne funkcioniše, vidi šta ti možeš drugačije.

I mnogo toga u tome jeste dragoceno.

Ali postoji granica koju tada nisam dovoljno dobro videla…

Samopreispitivanje može da nas menja.

Ali može i da nas navikne da svaki put kada nas neko povredi prvo tražimo grešku u sebi.

Manipulativne obrasce počela sam ozbiljnije da proučavam mnogo kasnije.

Imala sam sreću da učim od nekoga ko mi je otvorio potpuno drugačiji pogled na tu stranu ljudskih odnosa.

I tada sam naišla na nešto što me je posebno zaintrigiralo:

Tamnu stranu empatije.

Ne kao dijagnozu. Ne kao etiketu za druge.

Nego kao paradoks.

Jer ista sposobnost koja nam pomaže da duboko razumemo drugog čoveka može da postane razlog zbog kojeg predugo ostajemo tamo gde nas boli.

Vidimo strah iza povlačenja. Povredu iza grubosti. Nesigurnost iza kontrole.

Tražimo razlog.

I često ga pronadjemo.

A onda se dogodi nešto što je mnogo teže primetiti…

Počnemo da mešamo razumevanje sa opravdavanjem.

A razlog nije isto što i opravdanje.

Neko može biti povredjen i može povredjivati.

Može imati svoju priču i ipak biti odgovoran za ono što radi.

Možemo razumeti zašto je neko takav i ipak odlučiti da nešto više ne prihvatamo.

Dve stvari mogu biti istinite istovremeno.

Ali to ne znači da imaju istu težinu, istu posledicu ili da jedna poništava drugu.

Ono što sam kasnije naučila nije poništilo ono u šta sam verovala godinama.

Dopunilo ga je.

Raditi na sebi ne znači preuzeti svu odgovornost na sebe.

Razumeti drugoga ne znači napustiti sebe.

Empatija ne znači beskonačno pomerati sopstvene granice da bismo napravili mesta za tudje rane.

I upravo zbog toga sam počela da pišem.

Jer je meni nečije znanje pomoglo da jasnije vidim neke stvari u svom životu.

I pomislila sam da možda nešto od onoga što sam ja kroz godine naučila može pomoći nekome da jasnije vidi nešto u svom.

Ne da bih postavljala dijagnoze.

Niti da bih čoveka svodila na njegov najgori obrazac.

Mene je oduvek više zanimalo ono što nije tako jednostavno…

Kako da razumemo čoveka, a ne izgubimo sebe.

Kako da vidimo dobro u nekome, a ne poričemo ono što nije dobro.

Kako da volimo nekoga, a ipak vidimo ono što nas boli.

I kako da postavimo granicu, a da ne moramo drugog čoveka da pretvorimo u čudovište da bismo na tu granicu imali pravo.

Jer čovek retko stane u jednu etiketu.

A još redje u jednu istinu.

Možda sam upravo zato najviše počela da pišem o onome što ostaje izmedju tih istina.

O prostoru u kojem možemo razumeti i ne opravdati. Voleti i videti. Saosećati i postaviti granicu. Videti tudju ranu, a ne dozvoliti da zbog nje zanemarimo svoju.

Jer najteže stvari u odnosima često nisu ni crne ni bele.

I mislim da su upravo iz tog prostora nastale moje #PsiholoskeSiveZone

Autor: Jasmina Jovanovski

#PsihologijaOdnosa #EmocionalnaInteligencija #radnasebi

Continue Reading

EKONOMIJA

VIDEO ČOVIĆ: Izborni zakon je prioritet svih prioriteta

Published

on

Dragan Čović Screenshot RTV HB

Već sljedeći tjedan možemo očekivati preliminarne razgovore o uspostavi nove vlasti na federalnoj i državnoj razini. Od potencijalnih partnera HDZ BiH će prije svega tražiti izmjene Izbornog zakona i nastavak europskog puta BiH.

VijestiBiH

Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović zadovoljan je izbornim rezultatom svoje stranke i ne misli da će mali postotak neobrađenih biračkih mjesta te glasovi koji stižu poštom bilo što bitnoga promijeniti.

“Naravno, bilo je napeto, neki su stvarali klimu koja bi trebala na neki način vratiti nas u neku prošlost u razmišljanju o izborima. U HDZ-u BiH taj dio naše političke kulture tako je definiran da afirmativno pričamo o vremenu ispred nas. Nismo se pretjerano bavili onim što je prošlo. Pogotovo nismo konkurenciju na bilo koji način željeli eksponirati, odnosno ostavili smo im tu mogućnost. To sam čak jednom rekao; dajte ljudima mikrofon pa neka kažu tko su, jer o sebi pričaju, ne o nekom drugom”, izjavio je Čović za RTV Herceg Bosne.

Uvjerljiva potpora glasača i dominacija na terenu

Posebno je zadovoljan pobjedom Darijane Filipović u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, naročito kada je riječ o razlici u broju glasova u odnosu na njezine protukandidate.

“Govorim o hrvatskom glasačkom tijelu, ostvarila je četiri puta više glasova od prvog idućeg kandidata. Naravno, miješali su se opet glasovi. Zanimljivo je bilo da ljudi koji se žele deklarirati kao veliki Hrvati onda potežu za glasovima od Bihaća, Tuzle, Zenice, Sarajeva i tako dalje, što opet naš Izborni zakon dozvoljava. Pa, eto, njima za pravo, ali poruka našeg glasačkog tijela oko toga je vrlo jasna”, naglasio je.

Zadovoljstvo nije izostalo ni kada je u pitanju rezultat kojeg je njegova stranka ostvarila u utrci za federalni parlament te PArlamentarnu skupštinu BiH.

VijestiBiH

“Što se tiče županija, tu pravimo jednu analitiku što se događa u pojedinim općinama i gradovima, ali u osnovi Posavina je jako dobr rezultat. Zapadna Hercegovina je jako dobra, hercegovačko-neretvanski prostor je izvrstan, u Hercegbosanskoj županiji je ogroman napredak, a za zeničko-dobojski prostor znali smo da ćemo imati određeni pad, ali je relativno vrlo dobro. Središnja Bosna je nešto što nas još ovako malo opterećuje, mada i taj dio kroz druge elemente možemo do kraja zaštititi. Mislim da ćemo u konačnici imati osam mandata, iako smo računali s devet. Ali opet, kad gledate odnose unutar hrvatskih političkih stranaka, to je nešto što bi trebalo zabrinuti našu oporbu, bez obzira na to što oni danas govorili. Mislim da smo opet negdje na tragu toga da imamo četiri do četiri i pol puta više glasova od sredine do sredine nego bilo koji drugi politički subjekt među Hrvatima Bosne i Hercegovine”, kazao je Čović.

Uspostava vlasti, Izborni zakon i strateški razvojni planovi

Kada je riječ o sazivu novih domova naroda, Čović misli kako će HDZ BiH imati više izaslanika nego u sadašnjem. Kontakti s pobjednicima iz drugih naroda već su uspostavljeni.

“Logično bi bilo da oni koji su dobili najviše glasova u jednom, drugom i trećem narodu međusobno komuniciraju i zakažu te sastanke. Siguran sam da ćemo idući tjedan imati sastanke, bilo da su u Mostaru, Sarajevu ili Banjoj Luci. To je pitanje dogovora, ali partnerski su odnosi tako da ne vidim tu problema. To bi bili prvi, preliminarni razgovori da vidimo kojom dinamikom i kako raditi dalje”, pojasnio je.

Na upit o razgovorima o podjeli pozicija te gdje se i kako one vide, ističe se da će biti i želja i pozicija jer je dosta toga unaprijed definirano u odnosima. “Znamo da će ovaj put Bošnjak biti predsjedatelj Vijeća ministara, a onda to samo po sebi traži neke dogovore i oko nekih drugih resora, ali rano je još oko tih detalja pričati. Najvažnije je da imamo jedno uvjerenje da smo završili proces izbora, da ostaje iza nas i da se okrenemo budućnosti”, istaknuo je.

Čović želi razgovore što prije, ali i naglašava kako se neće srljati jer su prioriteti za njegovu stranku sasvim jasni – europski put Bosne i Hercegovine i, prije svega, Izborni zakon.

“To je prioritet svih prioriteta. Znači, radi Bosne i Hercegovine, ne samo radi hrvatskog naroda. Vidjeli ste koliko nam je bilo potrebno da na neki način održimo stabilnost u Bosni i Hercegovini samo zbog toga što se netko drznuo i grubo nasrnuo na Ustav Bosne i Hercegovine i oduzeo pravo Hrvatima da se predstavljaju u Predsjedništvu. Srećom, te politike su ovaj put faktički poražene unutar bošnjačkog političkog tijela. Međutim, ne možemo mi u neizvjesnosti čekati neki idući ciklus. To treba odmah riješiti. Pravi partneri će to odmah staviti na stol. Neke prijedloge već imamo u parlamentarnoj proceduri. Možemo ih završiti faktički odmah, a možemo drugačije razgovarati i o nekim drugim modelima. Međutim, taj posao treba ostaviti iza nas. Ustav se ne treba mijenjati za takve stvari, dovoljno je promijeniti Izborni zakon”, jasan je predsjednik HDZ-a BiH.

VijestiBiH

Osim Izbornog zakona i europskog puta BiH, Čović je najavio i razgovore o Strategiji do 2040. godine, koja bi trebala nuditi rješenja za pokretanje ključnih projekata potrebnih za ekonomsku i socijalnu stabilnost zemlje./HMS/

Preporučeno:

Podijeli:

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba