Connect with us

KULTURA

Poziv Sudbine se vratio

Published

on

„Nakon jedne noći strasti, bogati poduzetnik ostavio je siromašnoj studentici milijun kuna i nestao. Sedam godina poslije saznala je zašto je baš toliko ‘vrijedila’.”
Te noći, nakon alkohola, preglasne glazbe i svjetala koja su se lomila po staklenim pročeljima zagrebačkog centra, probudila se u hotelskoj sobi s pogledom na Savu.
Zora je tek počinjala bojati nebo, a grad ispod prozora izgledao je mirno, gotovo nevino.
Samo se ona nije osjećala nevino.
Zvala se Lara Mandić.
Imala je dvadeset jednu godinu i bila je treća godina ekonomije u Zagrebu. Došla je iz malog mjesta u Dalmatinskoj zagori, iz kuće u kojoj se novac nije brojao zato što ga je bilo dovoljno, nego zato što ga nikad nije bilo dosta.
Otac joj je radio sve što se moglo raditi rukama. Masline, vinograd, sezonski poslovi, popravci po susjedstvu. Majka je godinama čistila apartmane na obali i vraćala se kući s rukama crvenim od sredstava za čišćenje.
Svaka kuna koju su Lari poslali bila je nečega odricanje.
Jedan nepopravljen zub.
Jedan neplaćen račun do zadnjeg dana.
Jedna zima s manje grijanja.
Na noćnom ormariću stajala je debela kuverta.
Lara ju je prvo samo gledala.
Zatim ju je otvorila rukama koje su se tresle.
Unutra je bio novac.
Puno novca.
Milijun kuna u gotovini.
I kratka poruka, napisana urednim rukopisom:
“Shvati ovo kao sudbinu. Ne traži me.”
Muškarac je nestao.
Nije bilo broja.
Nije bilo prezimena.
Nije bilo ničega osim mirisa njegovog parfema koji se još zadržao na jastuku i novca koji je na stolu izgledao kao uvreda.
Danima nakon toga Lara je hodala kao u magli.
Nije znala je li više boli sram, bijes ili činjenica da joj je taj novac trebao toliko očajno da ga nije mogla jednostavno baciti.
Stanodavka ju je već dva puta zvala zbog zaostale stanarine.
Školarina za dodatne ispite stizala je za dva tjedna.
Bratu je trebala oprema za srednju školu.
Majka je preko telefona govorila da je sve dobro, ali Lara je iz njezina glasa čula da nije.
I onda je, nakon noći plakanja u kupaonici studentskog stana, donijela odluku.
Neće dopustiti da taj novac odredi tko je ona.
Neće biti cijena.
Bit će most.
Platila je dugove. Dio je poslala roditeljima da poprave krov koji je prokišnjavao svake jače kiše i da otac konačno kupi novi mali traktor umjesto onog koji je više vremena proveo pokvaren nego u polju.
Bratu je kupila knjige, laptop i tenisice koje nije morao naslijediti od nikoga.
Ostatak je stavila na račun i kasnije uložila oprezno, gotovo tvrdoglavo, kao da svaki potez mora dokazati da nije pogriješila što je uzela taj novac.
Svaka novčanica, koja ju je isprva pekla kao sramota, polako je postala nešto drugo.
Prilika.
Godine su prolazile.
Lara je diplomirala među najboljima u generaciji. Nije bila najglasnija, nije imala najbogatije roditelje ni prezime koje otvara vrata, ali imala je ono što ljudi često primijete tek kad im zatreba netko tko neće puknuti pod pritiskom.
Disciplinu.
Ušla je u financijsku firmu u centru Zagreba kao najmlađa analitičarka. Počela je od najdosadnijih izvještaja, tablica koje nitko nije htio dirati i prezentacija koje su se mijenjale u ponoć jer je neki direktor “upravo dobio bolju ideju”.
Radila je tiho.
Učila brzo.
Nije se žalila.
Uskoro su nadređeni počeli primjećivati da Lara vidi ono što drugi preskoče. Rizik skriven u jednoj fusnoti. Lažnu sigurnost u lijepo složenom grafikonu. Propalu investiciju prije nego što postane katastrofa.
Napredovala je.
Kupila je mali stan u Novom Zagrebu.
Dovela roditelje u Zagreb prvi put nakon mnogo godina, odvela ih na večeru u restoran gdje je majka šaptala da je voda sigurno preskupa.
Brat je upisao fakultet.
Izvana, njezin život izgledao je kao uredno složena priča o uspjehu.
Ipak, jedno pitanje nije nestajalo.
Tko je bio taj čovjek?
I zašto joj je ostavio baš toliko?
Sedam godina poslije sudbina se vratila na isto mjesto.
Bila je listopadska večer, hladna i sjajna od kiše. Larina tvrtka poslala ju je na financijski kongres u luksuzni hotel u centru Zagreba, upravo onaj isti hotel u kojem se jednom probudila sa životom prepolovljenim na prije i poslije.
Čim je ušla u predvorje, osjetila je kako joj se koža na rukama ježi.
Mramorni pod.
Miris skupog cvijeća.
Recepcija.
Liftovi.
Sjećanja nisu nestala.
Samo su čekala.
Dok je preuzimala akreditaciju, iza sebe je čula muški glas.
— Lara Mandić?
Polako se okrenula.
Vrijeme se na trenutak stisnulo.
Muškarac ispred nje imao je nešto sijede kose na sljepoočnicama, lice umornije nego u njezinu sjećanju, ali oči su bile iste.
Mirne.
Previše mirne za čovjeka koji je jednom otišao bez objašnjenja.
Bio je to on.
Lara je udahnula duboko.
Više nije bila djevojka koja se budi u tuđoj sobi, prestrašena, ponižena, s kuvertom u rukama.
Bila je žena koja se sama podigla.
— Trebam odgovore — rekla je bez pozdrava.
Nije se pravio da ne zna o čemu govori.
Samo je kimnuo.
Sjēli su u udaljeni kut hotelskog salona. Oko njih su ljudi razgovarali o tržištima, kamatama i investicijama, ali Lara je čula samo vlastito srce.
— Te noći — počeo je — bila si iscrpljena. Popila si više nego što si mogla podnijeti. Pričala si o roditeljima, o bratu, o tome da se bojiš odustati od fakulteta. Podsjetila si me na mene prije puno godina.
Lara je stisnula oči.
— Zato ste mi ostavili novac? Iz sažaljenja?
— Ne.
— Onda iz čega? Krivnje?
Njegova šutnja joj je rekla da je pogodila bliže nego što je očekivala.
— Zovem se Viktor Radan — rekao je. — Tada sam već bio bogat čovjek. Možda prebogat za vlastitu savjest.
Lara se hladno nasmijala.
— Lijepa rečenica. Još uvijek ne objašnjava zašto ste me tretirali kao nešto što se može platiti.
Viktor je spustio pogled.
— Znam.
— Ne znate. Vi ste otišli. Ja sam ostala s kuvertom na stolu i osjećajem da ste mi stavili cijenu na čelo.
Prvi put mu se lice slomilo.
Ne puno.
Ali dovoljno da vidi da ga njezine riječi nisu prošle površinski.
— Nisam ti ostavio novac zato što sam mislio da vrijediš toliko — rekao je tiho. — Ostavio sam ga jer sam znao koliko sam ja malo vrijedio u tom trenutku.
Lara nije odgovorila.
Nije htjela olakšati ni njemu ni sebi.
Viktor je nastavio:
— Prije trideset godina netko je meni učinio nešto slično. Ne isto, ali dovoljno blizu. Bio sam nitko, student iz siromašne obitelji, gladan, bijesan, preponosan da tražim pomoć. Jedna žena mi je platila školovanje. Bez objašnjenja. Bez uvjeta. Samo je nestala. Nikad je nisam našao.
— I odlučili ste ponoviti tu priču na najgori mogući način?
Progutao je knedlu.
— Da.
Lara je gledala čovjeka koji joj je sedam godina živio u glavi kao sjena. Toliko je puta zamišljala ovaj susret. Nekad bi mu vikala. Nekad bi mu bacila novac u lice. Nekad bi ga pitala zašto baš ona.
A sada je sjedila pred njim i osjećala nešto opasnije od bijesa.
Prazninu.
— Koliko ste tada znali o meni? — pitala je.
— Previše za nekoga tko nije smio znati.
— Što to znači?
Viktor je otvorio usta, pa zastao.
I tada je Lara prvi put primijetila da se ne boji samo njezine osude.
Boji se nečega drugog.
— Te noći nije sve bilo slučajno — rekao je.
U sobi se oko nje sve utišalo.
— Kako to mislite?
Viktor je pogledao prema ulazu u salon, kao da provjerava tko ih može čuti.
— Netko me doveo do tebe.
Larino grlo se osušilo.
— Tko?
Nije odmah odgovorio.
A ta pauza bila je dovoljna da joj kroz tijelo prođe hladnoća.
— Viktor — rekla je prvi put njegovo ime. — Tko?
On je izvadio malu staru omotnicu iz unutarnjeg džepa sakoa i stavio je na stol.
— Sedam godina sam se pitao trebam li ti ovo dati.
Lara nije dotaknula omotnicu.
— Što je unutra?
— Razlog zašto sam ti ostavio baš milijun kuna.
Otvorila ju je polako.
Unutra nije bila ljubavna poruka.
Nije bilo isprike.
Bila je kopija ugovora.
Starog, požutjelog na rubovima.
Na vrhu je stajalo ime njezine majke.
I iznos.
Milijun kuna.
Lara je prestala disati.
— Što je ovo?
Viktor je tiho rekao:
— Dug.
Lara je zurila u majčino ime na papiru, nesposobna pomaknuti prste.
Sve što je sedam godina mislila da zna o toj noći odjednom se počelo raspadati.
Viktor nije gledao u nju, nego u omotnicu, kao čovjek koji napokon predaje teret koji ga je predugo gušio.
— Tvoja majka mi je jednom spasila život — rekao je.
Lara je odmah odmahnula glavom. Njezina majka nikad nije pričala o bogatim ljudima, ugovorima ni dugovima.
Ali tada je vidjela još jedan papir.
Stari liječnički nalaz.
Potpis liječnika kojeg je dobro poznavala iz djetinjstva.
I datum koji se poklapao s godinom kad je njezina obitelj gotovo izgubila sve.
Kliknite i pročitajte cijelu priču, jer istina o tom milijunu nije bila cijena jedne noći — nego tajna koju je majka skrivala cijeli život.

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa Sandre Kovacevic..”MICA…

Published

on

 

U jednoj ulici zivjela je porodica koja je bila postena,radna.Imali su sina jedinca koji se zvao Mico.Mico je isao u skolu bio je odlican djak.Imao je djevojku koja se zvala Slavica.Mica je bio iz radnicke klase dok je Slavica bila nizeg staleza.Tada to nije predstavljalo problem,jer su bili tinejdjeri.Njihovo zabavljanje su oni krili,jer su po prirodi oboje bili sramezljivi.Micini roditelji su imali kucne prijatelje koji su imali kcerku jedinicu.Nije cesto dolazila sa roditeljima kod Mice.Iako bi dosla bilo je to u vrijeme Bozica.Zvala se Helena.Mica je imao svoj svijet.Odrastao je Mica i razmisljao o zenidbi.Tom prilikom dosao je ocu svom da saopsti sve to.Medjutim otac upita o kojoj porodici i djevojci se radi.Kada je skontao rekao mu je samo preko mene mrtvog.Sirotinju da mi na kucu navlacis.Ja se cijelog zivota borim da ocuvam nas obraz.Mica se razljuti i upita ga ,a koga da zenim.Sa njom sam cijelo svoje djetinstvo proveo znam je u dusu.Siguran sam da bi ona bila casna zena,naucila je da sije.Po komsiluku je sasila svakoj zeni haljinu.Bit ce nesto od nje.Rekao je Mica.Otac podignu glavu i rece mu.Ja i majka smo to vec odavno odlucili.Ozenit ces Helenu.Ona je iz bogate porodice.Nece ti nista faliti.Zavoljet ces je.Mica ozeni Helenu.Slavici slomi srce.Slavica je dosla da vidi njihovu svadbu da jos jedanput dobije potvrdu da je zaista gotovo.Spakovala je svoje kofere i otisla iz tog mjesta.Nikome se nije javljala.Otvorila je krojacku radnju.Postala uspjesna zena.Rodila djecu sa covjekom koji je umio da je cijeni.A Micina prica je otisla u drugom smjeru.Zivjeli su on i Helena u braku bez ljubavi.Otisao je Mica na teren i ostavio Helenu da zivi kod roditelja.Ozenio je Helenu njima,a ne sebi.Odao se alkoholu.Dolazio bi povremeno kuci da vidi djecu i da ostavi novce i ponovno bi otisao.Trazio bi izgovore samo da nije u tom domu.Zamisljao je Mica drugacije svoj zivot.Njegovi strahovi su ga doveli do toga da posumnja u svoju i Slavicinu vrednost tada.Mica nije znao da zivot sa voljenim bicem moze sagraditi imperiju,a sa pogresnom propast.Na pocetku teksta sam navela da se radilo o postenoj porodici,koja u konacnici i nije bila postena,bila je proracunata i ta proracunatost je unistila mnoge zivote.Helena je zavrsila na lijekovima,Mica alkoholicar.Svekrva se nije tu puno pitala,pa je zbog tuge sina patila u tisini.Otac Micin je uzbudljivo brojao hektare zemlje.Svatko je imao tu svoj dio propasti.Sve to u konacnici zivot poslozi.Ljubav je ta koja pobjedjuje i najvecu sirotinju ukoliko nadjes casnu zenu.Kamen po kamen palaca.

Continue Reading

KULTURA

Zovu me Sjecanja na sirokobrjeskog Pokornika

Published

on

Jeste li znali da je fra Zdenko Galić širokobriješki pokornik svojim molitvama, postom i žrtvom pripremao put međugorskoj Gospi?
Fra Zdenko živio je svoju vjeru cijelim srcem. Mnoge žene za koje je molio dobile su dar majčinstva, pa tako i ja nakon 14 godina čekanja.
Živio je skromno, spavao na daskama, a na Gospin poziv prihvatio je post o kruhu i vodi punih sedam godina. Kada je ispunio taj zavjet, Gospa je od njega zatražila da posti još jednu, osmu godinu. Ponizno je i to prihvatio.
Posljednjeg dana njegova zavjetnog posta, 24. lipnja 1981. godine, započela su Gospina ukazanja u Međugorju.
Dragi fra Zdenko, hvala ti na molitvama, primjeru vjere i blagoslovu koji si ostavio mnogima od nas. Moli za nas i zagovaraj nas pred Gospom i njenim sinom Isusom

Continue Reading

KULTURA

Fra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom Brijegu

Published

on

U ozračju molitve, zahvalnosti i zajedništva, fra David Slišković proslavio je u subotu svoju mladu misu ispred crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu.

 

 

Mladomisničko slavlje okupilo je veliki broj vjernika, članova obitelji, prijatelja, svećenika i redovnika koji su zajedno zahvalili Bogu za dar njegova svećeničkog poziva.Fra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom BrijeguFra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom Brijegu

Fra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom Brijegu

Fra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom Brijegu

Fra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom Brijegu

Fra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom Brijegu

Fra David Slišković proslavio mladu misu u Širokom Brijegu

Fra David je za svećenika zaređen 29. lipnja ove godine u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve.

Posebno dirljiv trenutak bio je kada je mladomisnik na početku slavlja primio roditeljski blagoslov.

U liturgiji su aktivno sudjelovali i članovi njegove obitelji, čitanja su pročitali sestra Marija te brat Vice.

Fra David još ima brata Luku i fra Ivana.

Fra David dolazi iz Mokroga, a njegova obitelj već je Crkvi darovala jednog svećenika, mlađeg brata fra Ivana Sliškovića.

Braća su tako svojim životnim putem nastavila svjedočiti vjeru i franjevački poziv, na radost svoje obitelji, župe i cijele hercegovačke franjevačke zajednice.

 

 

Nakon svečanog euharistijskog slavlja, proslava je nastavljena pod velikim šatorom na Čajerima u Mokrom, gdje se, prema procjenama organizatora, okupilo oko tisuću uzvanika.

U ozračju pjesme, zajedništva i čestitki slavilo se do kasnih večernjih sati, a brojni okupljeni izrazili su zahvalnost Bogu za novo svećeničko zvanje te fra Davidu poželjeli obilje Božjeg blagoslova u njegovu budućem pastoralnom djelovanju.

Mlada misa fra Davida Sliškovića ostala je trajno upisana kao jedan od najradosnijih događaja za Župu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu i za mjesto Mokro, koje se još jednom pokazalo plodnim tlom duhovnih zvanja.

Okupljeni vjernici zajedničkom su molitvom ispratili mladomisnika na put svećeničkog služenja, uvjereni da će njegov život biti svjedočanstvo evanđelja i služenja ljudima.

Vrisak.info

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba