ŠTO VI MISLTE
Otkako je Štimac najavio ulazak u politiku, kao da je neki orkan uzburkao mirno more, možda bih najbolje opisao kako je ta odluka djelovala u javnosti.
Poznato je da se nije rodio tko je svima ugodio, ali je činjenica da Štimac svakom svojom izjavom, o čemu god da je riječ, „zapaljuje“ društvene mreže.

Proslavljeni hrvatski nogometaš je na terenu ispisao povijest i kao takav ostat će upisan zlatnim slovima.
No, politika je nešto drugo, kazat će mnogi.
Slažem se, ali djelomično, jer politika danas ima samo „spavače i trgovce“.
I jedni i drugi su opasni po sudbinu hrvatskoga naroda.
„Spavači“ svojom šutnjom odobravaju „trgovinu“ Lijepe Naše, ali „ne spavaju“ kada treba uzeti svoj komad kolača i privilegije koje neminovno idu uz funkciju.
Svoju korist itekako imaju „trgovci“ jer ono što se proda nepovratno je i zauvijek izgubljeno.
Mnogi polažu nadu u posve mlade ljude, što također ima prednosti, ali i ogromne mane.
Generacija koju su „oplemenile“ društvene mreže, koja nije svojim rukama stvarala, ne može biti u službi zaštite identiteta i kulture jednog naroda. Barem ne na visokim pozicijama, ali svakako je nužno da budu dio tog procesa i da uče, kako bi sutra to mogli implementirati u društvo.
Ljudi traže nekog tko ima čvrst stav, izgrađeno ime, jasnu viziju i domoljublje u srcu te je spreman sebe izložiti pa, brutalno rečeno, i žrtvovati da se dogode promjene, jer ovaj smjer je sve samo ne onaj za koji je hrvatski narod krvario i ginuo.
Tada se pojavljuje Štimac koji posve odgovara onome što je potrebno, što se traži i što bi moglo polučiti rezultate, ali tada nastaje problem.
Traže se mane i nedostatci, izvlače se usporedbe sa Škorom ili nekim trećim.
Zapravo, možda je tajna baš u tome što Štimac nije Škoro, ni netko treći, već netko posve drugačiji od već viđenog na političkoj sceni. Nije bitno koliko vam je drag ili ne, ali on je netko tko ima onaj gard koji treba zauzeti kada se brane nacionalni interesi Hrvata. Netko tko s takvim stavom i prepoznatljivim imenom nedostaje u ulozi političara u Hrvata. Netko uz čiju se podršku može puno toga, a neprijatelji se oduvijek boje hrvatskoga zajedništva i međusobne podrške i zato im Štimac „ne štima“ jer takvi donose promjene.

S. Jurčić

S. Jurčić: Zašto Štimac „ne štima“?

Mostar zaslužuje ulaganja koja se vide u svakodnevnom životu ljudi. Više od 23 milijuna KM usmjereno je u promet i infrastrukturu, škole i sport, poljoprivredu, turizam, zaštitu okoliša, zdravstvo, socijalne programe i brojne druge projekte.

Od prometnica i školskih objekata do turističkih sadržaja, komunalne infrastrukture i potpore različitim ustanovama i programima, cilj je da se ulaganja pretvore u konkretne pomake na terenu.

Vlada HNŽ/K nastavlja podržavati projekte koji odgovaraju stvarnim potrebama Mostara i njegovih ljudi.

Moj sedmogodišnji sin pozvao je policiju jer mu nisam dala sladoled prije večere — mislila sam da će policajac samo odmahnuti rukom, ali onda je pogledao prema hodniku i rekao: „Gospođo, uzmite sina i izađite iz kuće.“

1. DIO – Poziv zbog sladoleda koji je otkrio da moj sin već mjesecima pokušava nekome nešto reći

Kad sam otvorila vrata i ugledala policajca na trijemu, prvo što sam pomislila bilo je da se dogodilo nešto mom mužu.

— Gospođa Ana Kovač?

— Da.

Policajac je pogledao iza mene, zatim spustio pogled prema radijskoj vezi na ramenu.

— Dobili smo poziv s ove adrese.

Zurila sam u njega.

— Poziv?

Tada se iza mojih leđa začuo mali glas.

— Ja sam zvao.

Okrenula sam se.

Moj sedmogodišnji sin Luka stajao je nasred hodnika s mojim starim mobitelom u rukama.

Bio je bos, u zelenoj majici s nacrtanim kontrolerom za videoigre, i izgledao toliko ozbiljno da sam na trenutak zaboravila disati.

— Luka… što si napravio?

Podigao je bradu.

— Zvao sam policiju.

— Zašto?

— Jer mi nisi dala sladoled.

Policajac je trepnuo.

Ja sam zatvorila oči.

— O, Bože.

Prije pet minuta Luka je tražio čokoladni sladoled. Rekla sam mu da prvo mora pojesti večeru. On je protestirao, zalupio vratima svoje sobe, a ja sam nastavila rezati povrće, uvjerena da imamo još jednu sasvim običnu raspravu majke i djeteta.

Nisam ni primijetila da je uzeo stari telefon koji sam držala napunjen u ladici za slučaj nužde.

— Strašno mi je žao — rekla sam policajcu. — Razgovarat ću s njim. Ovo se više neće ponoviti.

Očekivala sam da će se nasmiješiti.

Možda objasniti Luki da policija nije servis za sladoled.

Ali policajac nije izgledao zabavljeno.

Spustio se na jedno koljeno.

— Bok, prijatelju. Ja sam policajac Marko.

Luka ga je odmjerio.

— Bok.

— Jesi li dobro?

— Jesam.

— Je li te mama povrijedila?

— Ne.

Pocrvenjela sam od neugode.

Marko je ostao potpuno miran.

— Je li ti rekla nešto zbog čega si se uplašio?

— Ne.

— Onda zašto si stvarno zvao?

Luka je odmah pogledao mene.

Bio je to samo trenutak.

Ali policajac ga je primijetio.

— Možeš mi reći — nastavio je. — Nećeš upasti u nevolju zato što govoriš istinu.

Luka je stisnuo telefon.

— Htio sam vidjeti hoće li policija stvarno doći.

Nasmiješila sam se nervozno.

— Eto. Djeca.

Policajac me nije ni pogledao.

— Zašto si to morao provjeriti?

Luka je sada šutio.

U kuhinji je zazvonio timer na pećnici.

Trgnula sam se.

— Samo trenutak.

Krenula sam prema kuhinji, ali Luka iznenada reče:

— Zato što je tata rekao da policija neće vjerovati djeci.

Zaustavila sam se.

Policajac Marko podignuo je pogled.

— Kad ti je tata to rekao?

Luka je slegnuo ramenima.

— Ne znam.

— Je li ti rekao zašto policija ne bi vjerovala?

Opet pogled prema meni.

U želucu mi se pojavila nelagoda.

Moj muž Tomislav bio je na službenom putu. Barem sam mislila da jest. Radio je kao regionalni prodajni direktor i često putovao.

Posljednjih godinu dana bio je nervozniji nego prije.

Brže bi planuo.

Ali nikada nisam vidjela da fizički povrijedi Luku.

— Luka — rekla sam tiše. — Što ti je tata govorio?

Dječak je oborio glavu.

— Da ne smijem pričati stvari iz kuće.

Policajac se uspravio.

— Kakve stvari?

— Ne znam.

— O ljudima koji dolaze?

Luka je naglo podigao pogled.

Marko to nije mogao znati.

Ni ja nisam znala.

— Kakvim ljudima? — pitala sam.

Luka je šutio.

Marko je pažljivo rekao:

— Gospođo Kovač, možemo li razgovarati trenutak?

Poveo me nekoliko koraka prema vratima.

— Je li vaš suprug kod kuće?

— Ne. U Zagrebu je. Vraća se prekosutra.

— Jeste li sigurni?

Pitanje me uvrijedilo.

— Naravno da jesam.

— Vidjeli ste ga kako odlazi?

— Odvezla sam ga na kolodvor jučer ujutro.

Marko je kratko pogledao prema ulici.

— Je li imao automobil?

— Ne. Išao je vlakom.

— Koji automobil obično vozi?

— Crni Audi.

Policajac više nije izgledao samo ozbiljno.

Izgledao je oprezno.

— Registracija?

Dala sam mu.

Izgovorio je nešto u radio, dovoljno tiho da nisam razumjela.

— Što se događa?

Nije stigao odgovoriti.

Luka je iza nas rekao:

— Tata nije u Zagrebu.

Okrenula sam se.

— Molim?

— Vratio se sinoć.

Krv mi je nestala iz lica.

— Ne, nije.

— Je.

— Luka, ja bih znala da se vratio.

Dječak je pokazao prema kraju hodnika.

— Došao je kad si ti spavala.

Policajac se ukočio.

— Kako znaš?

— Čuo sam garažu.

Naša garaža bila je spojena s kućom, ali vrata iz nje vodila su u malu ostavu uz hodnik.

— I vidio sam ga.

— Gdje?

— Kod podruma.

Srce mi je počelo udarati.

— Naša kuća nema podrum.

Luka me gledao zbunjeno.

— Ima.

Nasmijala bih se da nisam vidjela policajčevo lice.

— Luka, živimo ovdje šest godina. Nemamo podrum.

— Tata ima.

Tišina.

Marko se ponovno spustio na djetetovu visinu.

— Možeš li mi pokazati gdje?

Luka je pokazao prema vratima male ostave pokraj garaže.

Od svih prostorija u kući, Tomislav je jedino tamo uvijek sam mijenjao brave, police i osigurače.

Govorio je da drži alat i poslovnu dokumentaciju.

— Tamo nema ničega osim spremišta — rekla sam.

Luka odmahnu glavom.

— Iza police ima vrata.

Pogledala sam policajca.

Zatim sina.

— Jesi li ulazio?

— Jednom.

— Kada?

— Prije dugo.

— Što si vidio?

Luka je problijedio.

— Tata me je vidio.

— Što je napravio?

— Vikao je.

— Samo vikao?

Dječak stisne usne.

— Zaključao me u sobu.

Počela sam osjećati mučninu.

— Zašto mi nisi rekao?

— Rekao je da ćeš ti otići ako saznaš.

Ta me rečenica pogodila jače od ičega.

Prišla sam mu i kleknula.

— Luka, pogledaj me. Nikad te ne bih ostavila zato što mi kažeš istinu.

Oči su mu se napunile suzama.

— Rekao je da odrasli uvijek izaberu drugu odraslu osobu.

Više nisam znala što reći.

Policajac Marko stavio je ruku na radio.

— Trebam još jednu jedinicu na adresu.

Pogledala sam ga.

— Mislite da je moj muž unutra?

— Ne znam.

— Onda što mislite?

— Mislim da ne trebamo pretpostavljati da je ovo samo dječja priča o sladoledu.

U tom trenutku začuo se zvuk iz garaže.

Metalni udarac.

Jedan.

Pa drugi.

Luka me uhvatio za ruku.

— Mama.

Marko je odmah stao ispred nas.

— Oboje izađite kroz prednja vrata.

— Ali—

— Odmah.

Nešto u njegovom tonu nije dopuštalo raspravu.

Uzela sam Luku za ruku.

Kad smo stigli do trijema, vidjela sam kako se još jedno policijsko vozilo zaustavlja ispred kuće.

A zatim je Markov radio zašumio.

Ženski glas s druge strane rekao je nešto zbog čega je policajac pogledao ravno prema meni.

— Registracija potvrđena. Vozilo je jutros snimljeno dvije ulice od adrese. Vlasnik je Tomislav Kovač.

Zaledila sam se.

— Rekli ste da nema auto — rekao je.

— Nisam lagala. Odvezla sam ga na vlak.

Marko pogledao prema kući.

— Onda se netko potrudio da vjerujete kako je otišao.

U sljedećoj minuti još dvojica policajaca ušla su u kuću.

Ja sam stajala na travnjaku držeći sina za ramena.

Sve mi je izgledalo nestvarno.

Susjedova kosilica zujala je dvije kuće dalje.

Netko je šetao psa.

Sunce je sjalo.

A policija je pretraživala moj dom.

Nakon deset minuta Marko je izašao.

Lice mu je bilo napeto.

— Gospođo Kovač…

— Je li unutra?

— Nije.

Odahnula sam.

Samo na sekundu.

— Ali pronašli smo ono što je vaš sin opisao.

— Vrata?

— Da.

— Iza police?

Kimnuo je.

— Zaključana su.

— Što je iza njih?

— Još ne znamo.

— Otvorite ih.

— Trebat će nam nalog.

— To je moja kuća.

— Jeste li jedini vlasnik?

— Kuća je na oboje.

— Onda moramo postupiti pravilno.

Luka me povukao za kaput.

— Tata ima ključ.

Marko ga pogleda.

— Kakav ključ?

— Mali srebrni.

— Gdje ga drži?

Luka prstom pokaže prema kući.

— U dinosauru.

Nisam imala pojma o čemu govori.

On me pogleda kao da sam ja dijete.

— Zelenom dinosauru na polici u radnoj sobi.

Policajac se vratio unutra.

Dvije minute kasnije izašao je s malim ključem.

Taj put nije čekao.

Policijski nadređeni telefonom je dobio odobrenje nakon što su u ostavi primijetili tragove koji su opravdavali hitnu provjeru.

Stajala sam vani još dvadeset minuta.

A onda je iz kuće istrčao jedan mlađi policajac.

Nije hodao.

Trčao je.

Do vozila.

Otvorio prtljažnik i izvadio medicinsku torbu.

— Što se događa?! — viknula sam.

Nitko nije odgovorio.

Marko se pojavio na vratima.

Njegovo lice bilo je blijedo.

Prišao mi je.

— Gospođo Kovač, trebam da ostanete ovdje.

— Što ste našli?

Pogledao je Luku.

Zatim mene.

— Ženu.

Srce mi se zaustavilo.

— Kakvu ženu?

— Živu je.

Jedva sam registrirala te riječi.

— Tko je ona?

Marko se kratko osvrnuo prema vratima.

— Kaže da poznaje vašeg muža.

— Kako?

Nije odmah odgovorio.

— Kaže da joj je Tomislav posljednjih šest mjeseci govorio da ste vi mrtvi.
Znam da ste svi jako znatiželjni saznati što će se dogoditi dalje, zato ako želite znati više, ostavite komentar “DA” ispod!