Književnost je bogata djelima koja su inspirirana stvarnim događanjima. Zanimljive, čudesne ili pak teške životne sudbine često su znale poslužiti kao inspiracija književnicima. A isto tako nije rijedak slučaj da kad jedna takva životna priča postane knjiga, ona nastavi živjeti samostalno i neovisno, svoj novi život. Nekad se desi da se preobrazi i poprimi neki drugi umjetnički oblik, pa postane film ili kazališni komad. Ne radi se uvijek o biografijama ili pak autobiografijama poznatih osoba, već o životnim pričama običnih ljudi, koji u svojoj anonimnosti kriju nepredvidive, raznovrsne, fascinatne i upečatljive sudbine, da često probude umjetničke sklonosti i tamo gdje nisu bile primarne. Život pojedinca u vremenu, ambijentu i prostoru u kojem se odvija njegova životna priča prenosi se ponekad skoro kronološki na papir u obliku romana, bez trunke ili s vrlo malo fikcije, tek da se ukrasi okvir već postojećeg sadržaja. Djela po istinim događajima ponekad nose puno snažniju poruku od drugih oblika književnosti, a povezuje ih ljudsko iskustvo u ključnim trenucima individualnih sudbina koje u konačnici mjenjaju svijet. Stoga često u sebi imaju bezvremensku poruku.
Susret s jednom takvom, nezamislivom životnom pričom, desio se i Ivki Ilić Kovačević, pa se iz strastvenog čitača pretvorila u spisateljicu. Njena radna kolegica jedan dan odlučuje da joj ispriča svoju životnu priču, budeći u njoj nezaustivu želju da istu pretoči u pisanu riječ, makar se do tad nije bavila knjizevnošću. Pretvara se u njoj važan projekat, koji će ugledati svijetlo dana kao samostalna publikacija, a univerzalna poruka dobra koju šalje ova knjiga, nastaviće se, jer prihodi od prodaje idu u dobrotvorne svrhe. Svima onima koji pročitaju Ivkino djelo, biće razumljiva njena reakcija. Ostati ravnodušan pored ovakve životne priče je skoro nemoguće. Razna se pitanja nameću: je li moguće da se usitinu sve ovo dogodilo? Je li uistinu sve zbilja? Može li život baš toliko toga prirediti pojedinim osobama i to u samo jednom životu? Život se često sam pobrine da odgovori na ova, kao i mnoga druga pitanja, dovoljno je nekad samo da ga posmatramo. Ivka je upravo to uspijela: osvrnula se na život oko nas, uočila ga. Nije ostala ravnodušna. I ne samo to. Ona ga je uspijela i uhvatiti, usporiti, kako bi ga razmotrila. Tako smo dobili ovaj istovremeno i topao i tužan, i sjetan i radostan, a nadasve djelo s jednom jakom porukom. Pitak i čitak nam je dan ovaj roman za čitanje. Podjeljen je na dva djela, drugi je nastavak prvoga.
Naslov prvog dijela je Otac kamenoga srca , kroz koji će nas provesti Ivona, mala četverogodišnja djevojčica, zajedno sa svojim, dvije godine starijim bratom Antonijom. Ona je istovremeno i glavni lik i pripovijedač, a već od prve stranice, daje osjećaj kao da čitaoca hvata za ruku kako bi ga uvela među korice da upozna njen svijet. Ona će čitača čvrsto i sigurno držati za ruku kroz sve odlomke na kojima je ispisano njihovo djetinjstvo, obilježeno bezbrižnim danima, kao i onima kad se ruši krhka dječija ravnoteža i nadvijaju se tmurni i teški oblaci na blago nebo dječije zbilje. Kako to često ide u životnim pričama, srešćemo dobre i loše likove. Puno je teži život kad loše dođe od osobe u koju djeca imaju najviše povjerenja. Samo ime romana nas upućuje iz kojeg smjera dolazi ovdje.Upečatljivi opis radnji i osjećaji likova daju čitaocu priliku da promatra svijet iz dječije perspektive. Osjetiti privilegiju da se emocije sagledaju, razmotre, neke će se dati prepoznati, jer će nas vratiti u djetinjstvo. Radnja i jednog i drugog dijela odvija se u jednom malom, mirnom i urednom gradiću. Zemljopisna lokacija mjesta nije jasna, jer nije niti bitna. Osim imena koja mirišu na podnevlje rodnog kraja autorice, sve ostalo je neodređeni prostor. Vrijednosti koje ćemo sresti, međutim, su univerzalne naravi, jer grijesi i vrline ne poznaju granice, isto kao i bezuvjetna ljubav i emocije. Roman je pisan jednim upečatljivo jasnim stilom pisanja, koji će pridonijeti da se slikovito i vjerodostojno prikaže i radost i tuga, osjećaji kako djece, tako i odraslih. Nemoćno se prisustvuje neizdrživoj boli koja razara srca malih bića i osjeća se olakšanje u svakom odlomku gdje se susreću pozitivne, nesebične osobe, spremne dati bezuvjetnu ljubav. Iz samog naslova se da zaključiti koji je lik uzrok tuge i boli, odgovoran za lančanu nesreću jedne obitelji. Uzbuđenje čitaoca će rasti sa odlomcima, a stranica za stranicom, baš kako dan za danom, daće nam priliku da budemo dio Ivoninog i Antonievog odrastanja. Kako oni budu rasli, tako će se u čitaocu buditi nove emocije.
U drugom djelu romana, Ivona i Antonio, su već odrasle osobe i njihov je život već duže i lijepo obogaćen sestrom Majom i bratom Matejom. Ivona je u sretnoj vezi s Ivom, a pojavljuje se i Lukas, koji stupa u vezu s Majom. Svi su izgledi da ovi mladi ljudi sve ono ruzno i bolno što su proživjeli, ostave iza sebe i sretno kroče u život odraslih. Međutim, nepredvidivi splet situacija i novih događanja ili razotkrivanja nekih starih držaće čitaoca prikovanog s knjigom u rukama. Naglasak ovog puta, što se vidi iz samog naslova Majka bez duše jeste, savim suprotno od prvog djela, u kojem je otac oličen svim negativnim osobinama, majka, koja i pored naljepšeg naziva na svijetu za jedno dijete, ostaje daleko od dubokog i istinskog značenja ove riječi.
„Knjiga je vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona gradi spomenike u srcu onoga koji ju čita“, poručuje Ivka Ilić Kovačević.
Ljiljana Džalto
