Mi svi vjerujemo da nas ti, kao i svi tvoji poginuli suborci svoje obitelji, gledate s onog svijeta. Da nas brižljivim pogledom pratite. Zato i znate da vas nikada nećemo zaboraviti, jer svaki naš novi dan života i je i vaš dan. Voljeni ne umiru dok ih se sjećaju oni koji ih vole, piše Večernji list BH.
Na lokaciji Merdžan glava na platou Podveležja obilježena je 33. obljetnica teških borbi za Mostar u sklopu operacije Lipanjske zore, prisjećanjem na poginule pripadnike Hrvatskoga vijeća obrane. Položeni su vijenci i zapaljene svijeće pred spomenikom na kojemu su ispisana imena poginulih.
Među ostalim, vijence su položila djeca i obitelji stradalih, pomolilo se za duše poginulih. Zatim se nazočnima obratila unuka pokojnog Marinka Ćorića. Njezino emotivno obraćanje prenosimo u cijelosti. Oglas
“Draga rodbino, suborci naših poginulih branitelja, dragi prijatelji, svi koji odajete počast našim braniteljima, Pozdravljam Vas sve okupljene na ovom, za nas posebnom mjestu.
Svaki put iznova, dok se penjem prema ovom Podveleškom platou i prema spomeniku, iznova me misli vraćaju na vremena s početka 90-tih godina prošlog stoljeća. Na ovom mjestu i mnogim drugim mjestima, o cvjetanju lipa 1992. godine, mnogi naši očevi, su hrabro stali u obranu svojih obitelji, svoga doma, svoga grada, svoga naroda i svoje Hercegovine. Ustrajno i čestito su pružili otpor i sebe ugradili u našu budućnost.
Ipak, u tim vremenima sredinom 1992. godine, većina nas djece poginulih branitelja je bila nejaka, mala i shodno tome nismo mogli uvijek jasno iskazati emocije, a od tad su se iste nagomilale u nama. Zato ću sad pokušati pročitati jedno pismo.
Pismo ocu
Dragi tata, kad si otišao bili smo skroz mali. Nismo dugo shvatili da si otišao i da te nema, da se nećeš vratiti. I danas kad smo odrasli i kad smo i sami roditelji iz izazova u izazov spoznajem koliko je teško odgojiti dijete i održati ga na pravom putu, i s kojim se sve izazovima susreće roditelj pri odgoju djeteta.
Milijun puta sam se uhvatila kako razmišljam o tako, za nekoga, jednostavnim stvarima koje meni i nama kao djeci poginulih branitelja nisu bile dostupne. Pokušavam zamisliti kako bi se radovao i kako bi bilo da si doživio da upoznaš Martinu, da je vidš, da joj budeš na krštenju, da si nas mogao uspavljivati, da si nam pomagao pisati zadaće, objašnjavati životne događaje, prepričavati obiteljske priče, da si dočekao naše pričesti, krizme, da si mogao s nama biti na maturama, da si mogao upoznati naše životne partnere, da si nas cure mogao odvesti do oltara, da si s nama slavio rođenje naše djece, svojih unuka, da si s nama pjevao na njihovom krštenju, na njihovim rođendanima, da si nas sam gledao onim svojim pogledom punom ponosa i ljubavi. Jer ti si bio naš tata…naš heroj.
Opet, danas kao roditelj, znajući da je ljubav između roditelja i djece bezuvjetna, razmišljam i o tome kako je bilo našim djedovima i bakama kad su im javljali da vas više nema… Bože, dok u sebi razmišljam duša mi se trga. Kako je bilo svaki dan živjeti sa spoznajom da si ukopao svoje dijete. Shvaćam zašto su govorili da su živi mrtvaci… Znam da su se nadali da će te opet vidjeti, makar i na onom svijetu.
Ne mogu niti pomisliti kako li je tek našim majkama, tim našim životnim herojima, koje su uz sve što ih je zadesilo, onako na oko nejake ponosno izvele svoju djecu na pravi put. Našim majkama koje su toliko godina čvrsto nosile svoje križeve, su uz sve što ih je snašlo i što im je život donio ponekad morale voditi nepotrebne i često nametnute borbe uslijed nekorektnog ponašanja osoba iz svojih sredina prema njima i njihovoj djeci. Ali su sve izdržale i Bogu hvala na njima.
Mi djeca poginulih branitelja smo morali postati silom svjesni da se odgajamo u neobičnoj situaciji, bez oca kao jedne od dvije središnje figure života svakog djeteta. Bilo je milijardu izazova, manjih i isto toliko većih, ali izdržali smo. Kome je Bog na pomoći, sve izdrži. Poseban je izazov kad odrasteš, oženiš se i dobiješ potomstvo odgajati vlastitu djecu, jer kad je došlo vrijeme da se nađemo u ulozi roditelja, često smo razmišljali kako je vama bilo kad ste to doživljavali ili što bi vi učinili i kako bi postupili na našem mjestu.
Ovo ne pišem da bih sebe isticala, nego da bi ti znao koliko smo se trudili i da smo svačiji trud oko nas vidjeli. Ovim samo dokazujem da smo zreli, čestiti i odgovorni ljudi koji su se hrabro suočili s životnim teškoćama, kao i vi s neprijateljima na ovom platou.
Mi svi vjerujemo da nas ti, kao i svi tvoji poginuli suborci svoje obitelji, gledate s onog svijeta. Da nas brižljivim pogledom pratite. Zato i znate da vas nikada nećemo zaboraviti, jer svaki naš novi dan života i je i vaš dan. Voljeni ne umiru dok ih se sjećaju oni koji ih vole. Naša djeca, kao i djeca ostalih poginulih branitelja, polako stasaju, pred njih dolaze ozbiljni životni izazovi. Kroz nas su upoznali bezuvjetnu ljubav prema vama, te su naučili cijeniti vašu žrtvu i poštovati vas. I oni će zasigurno biti na tom putu i svoje potomke učiti istome.
Zato, posebno ističem da u generacijama koje slijede tvoje ime i imena svih naših poginulih branitelja ne mogu izblijedjeti. Govorit ćemo im kako ste im osigurali da opstanu svoj na svome u situaciji koja nije bila obećavajuća. Trebaju znati da ste u njihov identitet ugradili svoj život. Dragi prijatelji, skrušimo se na ovom mjestu i primjereno odajmo počast najboljim sinovima svoga naroda.
Ipak, o nebrojenim željama i čežnjom za očinskim zagrljajem ovdje neću govoriti. To ćemo mi djeca između sebe, kad osjetimo da možemo. Tebi i svima koji su položili život za naš opstanak velika hvala i vječna vam slava.” Na kraju je služena i sveta misa za sve poginule branitelje.
