Danas, na 31. obljetnicu oslobođenja Jajca u slavnoj operaciji “Maestral”, zastanimo na trenutak i pogledajmo pod noge.

Jer ovo nije samo kamen.
Ovo nije samo zemlja.
Ovo je Jajce – kraljevski grad, grad u kojem je stolovala bosanska kraljevska vlast i u kojem je 1461. godine okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Grad koji je svoju povijest vezao uz velika imena poput Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Stjepana Ostoje, Tvrtka II. i drugih vladara i velikaša srednjovjekovne Bosne.

A onda, stoljećima poslije, ponovno su došli hrvatski sinovi.

U rujnu 1995. godine, u operaciji “Maestral”, udružene hrvatske snage Hrvatske vojske i HVO-a krenule su prema ovom prostoru. I Jajce je oslobođeno.

Ali svaka sloboda ima svoju cijenu.
I zato danas ne smijemo govoriti samo o pobjedi.
Moramo govoriti o ljudima.
O onima koji su krenuli znajući da se možda neće vratiti.
O onima koji su posljednji put zagrlili majku, suprugu, dijete ili brata.
O onima čija su imena možda danas uklesana u kamen, ali čija bi imena trebala biti uklesana prije svega u našu savjest.

Mnogi od njih nisu dočekali slobodu koju su stvarali.
Zato, kada danas hodamo ovim ulicama, kada stojimo na ovoj zemlji, moramo znati:
hodamo po zemlji koja je plaćena krvlju.
Ne da bismo mrzili.
Ne da bismo se svetili.
Nego da bismo pamtili.
I da bismo ono što je plaćeno ljudskim životima znali sačuvati u miru.

Jer najveća izdaja poginulih nije samo zaborav njihovih imena.

Najveća bi izdaja bila da jednog dana izgubimo ono za što su oni dali svoje živote – slobodu, dostojanstvo, identitet i pravo hrvatskog čovjeka da ostane i opstane na svojoj zemlji.

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nije slučajnost.
On nije prolaznik.
On nije netko tko se pojavio jučer i koji će nestati sutra.
On je dio povijesti ovih prostora.
I zato danas moramo imati dovoljno snage reći:

Hrvati u Jajcu moraju imati budućnost.
Hrvati u Središnjoj Bosni moraju imati budućnost.
Hrvati u Posavini moraju imati budućnost.
Hrvati u Hercegovini moraju imati budućnost.
Hrvati u cijeloj Bosni i Hercegovini moraju imati pravo na dostojanstven život, sigurnost i svoj dom.

Jer nije dovoljno čuvati grobove ako ne čuvamo život.
Nije dovoljno polagati vijence ako ne čuvamo ono zbog čega su vijenci položeni.
Nije dovoljno govoriti „nikad zaboraviti“ ako ćemo sutra šutjeti dok ljudi ponovno odlaze sa svojih ognjišta.

Zato je naša sveta obveza danas drugačija nego prije trideset i jednu godinu.

Tada se branilo oružjem.
Danas se mora braniti znanjem, radom, zajedništvom, istinom i ustrajnošću.

Ono što je plaćeno najvećom mogućom cijenom, ljudskim životom, moramo znati dostojanstveno čuvati u miru.

Ne tražimo tuđe.
Ne trebamo ničiju zemlju.
Tražimo samo ono što svaki čovjek i svaki narod ima pravo tražiti:
da bude svoj na svome, da živi slobodno i dostojanstveno i da svojoj djeci može ostaviti ono što je primio od svojih predaka.

Danas se zato poklonimo poginulim hrvatskim braniteljima.
Poklonimo se svim nedužnim žrtvama rata.
I zahvalimo svima koji su svojim životom, zdravljem i hrabrošću sudjelovali u oslobađanju Jajca.

Ali nakon molitve i sjećanja – pogledajmo jedni druge u oči.

Jer oni koji su poginuli više ne mogu čuvati ovu zemlju.
Sada je red na nama.

Da čuvamo Jajce.
Da čuvamo hrvatski narod.
Da čuvamo istinu.
Da čuvamo mir.
Da čuvamo dostojanstvo.

I da nikada ne dopustimo da se krv naših poginulih pretvori u samo jednu stranicu povijesti.
Jer dok god postoji netko tko pamti –
njihova žrtva nije uzaludna.

Dok god postoji narod koji zna tko je –
njihova borba nije završila.

I dok god hrvatski čovjek u Bosni i Hercegovini stoji uspravno na svojoj zemlji –
Jajce će pamtiti.

Neka im je vječna slava i hvala.

Za naše poginule.
Za naše žive.
Za našu djecu.
Za budućnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Jajce, grad kraljeva, grad branitelja, grad sjećanja.

Nikada zaboraviti.
Nikada prestati čuvati.

Igor Štimac

Oduvijek je bilo najteže postavljati jednostavna pitanja. I oduvijek je, isto tako, bilo teško na jednostavno odgovarati jednostavnošću. Jednostavno se nekako, samo po sebi, podrazumijeva. Onaj koji pita uvjeren je kako oprezu mjesta nema. Međutim, on zaboravlja da „jednostavno“ voli društvo zavodljive nespretnosti i da se baš zbog toga u čin postavljanja jednostavnih pitanja mora ugraditi posebna mudrost. Pred jednostavnošću često zašutimo. Zašutimo kao što zašute oni koji godinama očekuju da će im netko zakucati na vrata, a onda kad se to dogodi, oni vrata ne otvaraju. Jer, odavno su zaboravili trenutak u kojem su pokrenuli nadu. Samo zanijeme; u nevjerici, i ne ispuštaju glas. Jedno od često jednostavnih, i vjerujemo dobro postavljenih pitanja iz područja književne povijesti, i interpretacije uopće, jest pitanje: „Jesu li on, ili ona književni klasici?“ Možda je još malo teže, ili u svojoj jednostavnosti samo malo drukčije, ono: “Što je to uopće klasik književnosti?“ Zakucamo li na vrata bilo koje naše osnovne škole i upitamo li prvog učenika – koji pred našim očima nije spustio pogled – je li Ivana Brlić Mažuranić klasik naše književnosti, učenik će sa sigurnošću reći ili „Je“, ili „Da“. Možda će, u svojoj sramežljivosti samo potvrdno kimnuti glavom, a možda će se, ako ga je život već očvrsnuo, osjetiti i pomalo uvrijeđenim. Dogodili se pak to, onda je za očekivati da će nam dijete i odbrusiti:„Kakvo je to, molim vas, pitanje?“. Odgovorit će nam protupitanjem vezanom uz kvalitetu pitanja, a mi ćemo ćutiti da ispod teku neke druge riječi. Složene u složenije rečenice. Primjerice u ove: „Što me pitaš ono što svi dobro znaju, čak i ptice koje su se ugnijezdile na granama jablana u našem školskom dvorištu“. No, upitamo li dijete:„Što je to klasik“?, pogledat će nas zbunjeno. Možda će odgovoriti da su to pisci koji su u lektiri, a možda će pogled skrenuti prema zbornici. Učini li to, bit će u pravu. Uputit će nas prema mjestu na kojem bi bilo primjerenije potražiti odgovor na olako postavljeno pitanje. Zaključujemo dakle, gledajući mlado biće, da jednostavna pitanja mogu imati i svoje prave, i svoje još pravije primatelje. Istina je; pitanje „Što je klasik?“ treba prije poslati na adrese nastavnika i profesora. I pri tome ne treba očekivati da ćemo se u ponuđenim odgovorima – budu li i brojni – dobiti dvije slične, a kamoli iste, definicije. Jer, u prostorima lijepih riječi, u onima koje čuvaju i štite dobrotu i koje predstavljaju jedini siguran trezor pred ludilom i zlom suvremenog svijeta, nema formula, jednadžbi. Zna se samo da je „klasično“ ono što traje oduvijek i zauvijek, ono na što moramo biti ponosni, ono na što se naslanjamo i što nijedan zaborav nema pravo dotaknuti.
Pisac klasik je uvijek tu. Njegove rečenice napisane davno su i naše rečenice. Razumijemo ga. Osluškujemo njegove strahove i plašimo se zajedno s njim. Učimo njegove misli napamet pa ih onda izgovaramo dragim osobama, zaboravljajući da nisu naše. Klasik je izvan povijesti književnosti, izvan perioda i stilskih formacija. To je onaj uz čije ime i prezime ne treba pisati ni godinu rođenja, a kamoli godinu smrti.

fotografija snimljena 2014. u Brlićevcu
(2018.)
#julijanamatanovićljutagodina

Svi vaši licemjerni politički govori i zlouporaba žrtve hrvatskog naroda neće vam pomoći….. Jajce će se ponovo osloboditi, vrlo brzo

Što je to, toliko snažno u Partiji, da zbog toga:
-brat izdaje brata,
-liječnik Hipokrata,
-profesor đaka,
-vojnik Domovinu,
-branitelj žrtvu,
-general vojsku,
-biskup vjernike,
-vjernici Boga,
-roditelji djecu,
-djeca roditelje,
-svjedoci istinu,
-ljudi ljudskost?
Što je to?
Zna li netko?