Danas, na 31. obljetnicu oslobođenja Jajca u slavnoj operaciji “Maestral”, zastanimo na trenutak i pogledajmo pod noge.

Jer ovo nije samo kamen.
Ovo nije samo zemlja.
Ovo je Jajce – kraljevski grad, grad u kojem je stolovala bosanska kraljevska vlast i u kojem je 1461. godine okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Grad koji je svoju povijest vezao uz velika imena poput Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Stjepana Ostoje, Tvrtka II. i drugih vladara i velikaša srednjovjekovne Bosne.

A onda, stoljećima poslije, ponovno su došli hrvatski sinovi.

U rujnu 1995. godine, u operaciji “Maestral”, udružene hrvatske snage Hrvatske vojske i HVO-a krenule su prema ovom prostoru. I Jajce je oslobođeno.

Ali svaka sloboda ima svoju cijenu.
I zato danas ne smijemo govoriti samo o pobjedi.
Moramo govoriti o ljudima.
O onima koji su krenuli znajući da se možda neće vratiti.
O onima koji su posljednji put zagrlili majku, suprugu, dijete ili brata.
O onima čija su imena možda danas uklesana u kamen, ali čija bi imena trebala biti uklesana prije svega u našu savjest.

Mnogi od njih nisu dočekali slobodu koju su stvarali.
Zato, kada danas hodamo ovim ulicama, kada stojimo na ovoj zemlji, moramo znati:
hodamo po zemlji koja je plaćena krvlju.
Ne da bismo mrzili.
Ne da bismo se svetili.
Nego da bismo pamtili.
I da bismo ono što je plaćeno ljudskim životima znali sačuvati u miru.

Jer najveća izdaja poginulih nije samo zaborav njihovih imena.

Najveća bi izdaja bila da jednog dana izgubimo ono za što su oni dali svoje živote – slobodu, dostojanstvo, identitet i pravo hrvatskog čovjeka da ostane i opstane na svojoj zemlji.

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nije slučajnost.
On nije prolaznik.
On nije netko tko se pojavio jučer i koji će nestati sutra.
On je dio povijesti ovih prostora.
I zato danas moramo imati dovoljno snage reći:

Hrvati u Jajcu moraju imati budućnost.
Hrvati u Središnjoj Bosni moraju imati budućnost.
Hrvati u Posavini moraju imati budućnost.
Hrvati u Hercegovini moraju imati budućnost.
Hrvati u cijeloj Bosni i Hercegovini moraju imati pravo na dostojanstven život, sigurnost i svoj dom.

Jer nije dovoljno čuvati grobove ako ne čuvamo život.
Nije dovoljno polagati vijence ako ne čuvamo ono zbog čega su vijenci položeni.
Nije dovoljno govoriti „nikad zaboraviti“ ako ćemo sutra šutjeti dok ljudi ponovno odlaze sa svojih ognjišta.

Zato je naša sveta obveza danas drugačija nego prije trideset i jednu godinu.

Tada se branilo oružjem.
Danas se mora braniti znanjem, radom, zajedništvom, istinom i ustrajnošću.

Ono što je plaćeno najvećom mogućom cijenom, ljudskim životom, moramo znati dostojanstveno čuvati u miru.

Ne tražimo tuđe.
Ne trebamo ničiju zemlju.
Tražimo samo ono što svaki čovjek i svaki narod ima pravo tražiti:
da bude svoj na svome, da živi slobodno i dostojanstveno i da svojoj djeci može ostaviti ono što je primio od svojih predaka.

Danas se zato poklonimo poginulim hrvatskim braniteljima.
Poklonimo se svim nedužnim žrtvama rata.
I zahvalimo svima koji su svojim životom, zdravljem i hrabrošću sudjelovali u oslobađanju Jajca.

Ali nakon molitve i sjećanja – pogledajmo jedni druge u oči.

Jer oni koji su poginuli više ne mogu čuvati ovu zemlju.
Sada je red na nama.

Da čuvamo Jajce.
Da čuvamo hrvatski narod.
Da čuvamo istinu.
Da čuvamo mir.
Da čuvamo dostojanstvo.

I da nikada ne dopustimo da se krv naših poginulih pretvori u samo jednu stranicu povijesti.
Jer dok god postoji netko tko pamti –
njihova žrtva nije uzaludna.

Dok god postoji narod koji zna tko je –
njihova borba nije završila.

I dok god hrvatski čovjek u Bosni i Hercegovini stoji uspravno na svojoj zemlji –
Jajce će pamtiti.

Neka im je vječna slava i hvala.

Za naše poginule.
Za naše žive.
Za našu djecu.
Za budućnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Jajce, grad kraljeva, grad branitelja, grad sjećanja.

Nikada zaboraviti.
Nikada prestati čuvati.

Igor Štimac

Svi vaši licemjerni politički govori i zlouporaba žrtve hrvatskog naroda neće vam pomoći….. Jajce će se ponovo osloboditi, vrlo brzo

Što je to, toliko snažno u Partiji, da zbog toga:
-brat izdaje brata,
-liječnik Hipokrata,
-profesor đaka,
-vojnik Domovinu,
-branitelj žrtvu,
-general vojsku,
-biskup vjernike,
-vjernici Boga,
-roditelji djecu,
-djeca roditelje,
-svjedoci istinu,
-ljudi ljudskost?
Što je to?
Zna li netko?

Društvenim mrežama u Hrvatskoj se nakon pogreba Ratka Mladića u Beogradu postavlja pitanje Vatikanu – Je li sad vrijeme priznati svetost bl. Alojzija Stepinca, a pitanje je očito inspirirano ulogom patrijarha SPC-a Porfirija na Mladićevom ispraćaju.

Zbilja ljudi u Hrvatskoj zabrinjavajuće često, pogotovo na tzv. desnom spektru, pokazuju nehotice veliki manjak samopoštovanja, a i naivnosti.

Prvo, usprkos postupku pokojnog pape Franje i svojevremenom sazivanju njegove poznate mješovite Komisije “stručnjaka” iz Hrvatske i Srbije, te uključivanju SPC-a u već završeni proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, kako bi se “unaprijedila saznanja i doprlo do novih istina”, usprkos karikaturalnoj izjavi pape Franje kako mu se pojavio ondašnji srpski patrijarh kao odgovor na molitve, jasno je da SPC, pa ni Porfirije danas, nikada nije imala, ni mogla biti bitan razlog otezanja i odbijanja proglašenja bl. Stepinca svetim. To je bilo samo jeftino pokriće nečemu drugom.

Drugo, uvredljivo je bl. Alojzija dovoditi u vezu sa SPC iz bilo kojih razloga i s bilo kakvom nakanom. To papi Franji i očito njemu podčinjenim prefekturama nije bilo tako, ali bi hrvatskim vjernicima i hrvatskom narodu trebalo biti. To ne znači da se hrvatski vjernički puk treba okrenuti protiv Pape, treba moliti za njega jer mu očito nedostaje Božjeg nadahnuća po tom pitanju, a puku vjere da Bog ima i sa Stepincem i danas svoj naum, kako je uvijek i imao.

Treće, proglasiti blaženika svetim treba biti dostojan svetosti. Ja sam uvjeren na temelju svega poznatog i na temelju poznate mi njegove papinske baštine da papa Franjo jednostavno nije bio dostojan. Je li i hoće li biti papa Lav, ostaje za vidjeti. Za to treba moliti, a ostaviti se Porfirija i SPC-a, jer oni nisu mogli biti nikakva novost Vatikanu, pogotovo nakon epizode s Mladićem. SPC je upravo to što smo gledali, Porfirije je upravo to što smo vidjeli.
Kad to Vatikan ne bi znao, onda bi se moralo postaviti pitanje o razini produhovljenosti aktualne vatikanske kurije Darovima Duha Svetoga.

Četvrto, umjesto upiranja prstom u Vatikan, u pape, ukazivanja na postupke i narav SPC-a i Porfirija, hrvatski vjernički puk, golema većina hrvatskog naroda bi se trebali pitati koliko su stvarno vjerodostojne naše molitve i zagovori svetosti bl. Alojzija?

Primjerice, dok zagovaramo njegovu svetost, u hrvatskom društvenom životu se proslavlja ime njegovog krvnika i smrtonosnog režima sa kompletnim idejnim naslijeđem. Tito i antifašizam ne idu u istu ravan sa Stepincom, a u Hrvatskoj je vladajući narativ antifašizam, sa stotinama ulica i trgova, društava i udruženja s Titovim imenom. U konačnici, to vide i iz Vatikana, pa i oni nama, kao i mi njima mogu postaviti pitanje – jesmo li trenutno dostojni?

Zaključno, ne tražimo u Srbiji i u SPC ono što nikada nije smjelo biti i nije bilo kod njih. To je jeftin alibi, a u ovom slučaju i uvredljivo nisko samopoštovanje. I to je jedan od razloga zašto se nakon vojne ratne pobjede nikako nd uspijevamo osloboditi i biti slobodan narod.