Stalno hrvatsko zalaganje za promjenu Izbornog zakona primarno u Federaciji BiH, kojim bi se omogućilo Hrvatima izbor svoga člana Predsjedništva, ali i predstavnike u domovima naroda BiH i Federacije, sve više postaje guranje zida rukama.
Ponavljanje da su hrvatski politički ciljevi osiguranje “jednakopravnosti i konstitutivnosti” uporno i bez većega uspjeha, jednako je uzaludno, u puno toga sadržajno i pojmovno pogrešno, koliko je i cinično da preko dvadeset godina Republika Hrvatska, ne samo da u to ne može uvjeriti svoje saveznike, nego saveznici otvoreno i prikriveno, a jasno, podupiru suprotno, drsko prkoseći povijesnim praktičnim iskustvima složenih država, ali i temeljnim usuglašenim postulatima teorije države. To bi morao biti strateški argument za analizu stvarnog međunarodnog ugleda i autoriteta države i prije svega modela na kojemu se gradi međunarodni status, no to je zasebna tema za detaljniju analizu. Realno je teško gledati ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, koji se kao ni jedan mu prethodnik, čak i u Tuđmanovom razdoblju, izuzetno predano zalaže za status hrvatskog naroda u BiH, osobno svjedočeći neposrednom nazočnošću u svakoj prigodi i u svakom mjestancu u kojem žive Hrvati, čime ohrabruje te ljude, ali ni oni, ni on ne mogu probiti barijeru državne politike s realno pogrešno deklariranim ciljevima i zahtjevima, čiji je možda i nehotice graničnik nedavno u Hrvatskom saboru definirao Plenković porukom – jedan euro manjinama, jedan euro Hrvatima izvan Hrvatske. Ovdje nije naglasak na “eurima” i na iznosima, nego na političkom izjednačavanju i ograničavanju strateškog nacionalnog interesa recipročnim interesom manjina, čija rukovodstva, kao bošnjačko i srpsko u Hrvatskoj uz takav “eurski” i državni status apsolutno podupiru neprijateljske politike svojih matičnih država i naroda prema hrvatskom narodu u cjelini i s iskustvenim odnosom hrvatske državne politike prema tome što rade smatraju da je to ispravno. Tako sva nastojanja, a nisu nimalo nebitna, kroz državni ured za Hrvate izvan Hrvatske, preko niza drugih ministarstava i posebno ministarstva vanjskih poslova ostaju bez ozbiljnijega učinka i efekta kad je u pitanju temeljno političko pravo hrvatskog naroda, pravo koje se ne može neposredno izraziti novcem.
U BiH, odnosno u Federaciji BiH nije problem sam Izborni zakon, nije ni blizu, niti je to uzrok ključnih problema, pa ne može biti ni rješenje statusa hrvatskog naroda. Problem je državni poredak, pa izborni model kojim se opslužuje takav državni poredak, tek onda kao posljedica, kolokvijalno kao temperatura na bolesnom organizmu – Izborni zakon. Ovakav Izborni zakon je prilično prirodna posljedica, a nikako uzrok poremećaja, jer se temelji na pretpostavci da će se dojučerašnji neprijatelji “dozvati pameti i obrazu” i najednom se sami od sebe početi prijateljski ponašati motivirani sviješću da je to pošteno ili da su Hrvati toliko pomogli Muslimanima Bošnjacima, da je pitanje obraza danas biti krajnje prijateljski raspoložen prema njima. Nikada na takvim pretpostavkama nisu počivali odnosi naroda i država, niti na tim kriterijima prevladavajuće mogu počivati odnosi među ljudima. Zato svi narodi svijeta i žele svoju državu, a ni jedno društvo ne može funkcionirati bez države i bez državne prisile oslanjajući se na “građanski” ili individualni moralni kriterij. Bez osiguranih i provedivih kaznenih posljedica za Bošnjake zbog drske političke agresije, nakon ratne vojne agresije na hrvatski narod i s realnom nagradom Srbima u formi i sadržaju Republike Srpske, za početnu agresiju na državni i društveni poredak zemlje i na dva ostala naroda, idiotizam je, ako već nije namjerna nebriga, očekivati bilo kakav napredak za hrvatski politički status, ali i za funkcionalnu višenacionalnu federalnu, jedino moguću državu BiH. Ukratko, ljudi, kao i narodi u pravilu koriste prilike, koje im se ukažu, pogotovo ako se radi o ciljevima za koje se ne može naći uporište u moralnim i pravnim stečevinama međunarodnog poretka, niti u prihvatljivim i trajnijim povijesnim iskustvima, te u prihvaćenim znanstvenim načelima teorije države. Sve što nije jasno regulirano ide na ruku isključivo jačemu, brojnijemu s agresivnim ambicijama, nikada malobrojnijem i poštenijem i plemenitijem. Na koncu, pošten i plemenit se može biti tek, i ako čovjek i narod imaju mogućnost materijalizirati i obraniti svoje ponašanje. Hrvatska ne treba prekopavati povijesne arhive, literaturu, niti tražiti mudrost u razrađenim ekspertizama najumnijih svjetskih glava, dovoljno je samo na prilično laičkoj ravni racionalno analizirati unutarnjo-političke procese i društvenu zbilju u kontekstu iznimno loše dvojbene, trojbene ili višestruko interpretativne ustavno-zakonske naravi državnog poretka u Hrvatskoj, u kojemu se skrivaju sve nastranosti društvene prakse i javnoga nasilja otvoreno neprijateljskih skupina pod različitim političkim krinkama. Iz takvog unutarnjo-političkog odnosa nije moguće osmišljavati i realizirati uspješne međunarodne politike, uspješne za hrvatski narod a ne za protagoniste na vlasti, čiji interesi ne moraju biti i vrlo evidentno nisu održiv ekvivalent nacionalnim interesima.
Dokazivati stvarne uzroke problema u BiH i uzaludnost pozivanja sklopljenih ruku i s maslinovom grančicom isključivo, na moralnost, uz bar površan uvid u razvoj procesa u BiH tijekom zadnjih 30 godina je nepotrebno bilo kome razumnome, a ustrajavati na takvom dokazivanju je bezidejnost i gubitnički sindrom. To shvaćanje, to ponašanje Republike Hrvatske treba odmah mijenjati, s potpuno redefiniranim pristupom na unutarnjem i pogotovo euroatlantskom planu i s jasno proglašenim ciljevima. Samo od toga ovisi status hrvatskog naroda, ali i same BiH kao državne zajednice tri suverena naroda, s tim što opstanak BiH nikako ne smije biti važniji cilj Hrvatima nego Srbima i Bošnjacima, a hrvatski opstanak, razvoj i državnost, u kojem god obliku bila, im nikako ne može biti usporedivo s bilo čime.
S otimačima i agresorima se uspješno pregovara tek i jedino ukoliko im se pokaže da si jači od njih i da su štetne posljedice i za njih pripadajući rizici njihovoga djelovanja, evidentni i neusporedivo veći od eventualne koristi neprijateljskog ponašanja. Bolno je slušati vapaje s hrvatske strane i nagovaranje Bošnjaka da je “Bošnjacima u interesu” korektan i nehegemonistički odnos prema Hrvatima, pogotovo bolno nakon neposrednog nacionalnog hrvatskog iskustva u oslobodilačkim ratovima u Hrvatskoj i BiH, kad je bilo evidentno da jedino hrvatska snaga i državno-politička odlučnost primijeniti svoju moć prisiljavaju i neprijatelje, ali i međunarodnu zajednicu na uvažavanje i dogovor. Zašto bi bošnjačko rukovodstvo, ne samo političko, nego uvjetno rečeno kompletna njihova elita i konačno većina naroda, razmišljali uopće o tom i takvim vapajima ili porukama Hrvata, zašto bi povjerovali u neku apstraktnu korist kao što su euroatlantske integracije, kad se na dnevnoj osnovi mogu uvjeriti da im je korisnije neprijateljsko djelovanje?
Ignorirajući neprijateljstva i popuštajući se prosudbi izvan svoga utjecaja uvijek samo ohrabruje nasilnika, a međunarodni faktori imaju luksuz ignorirati takvo bošnjačko ili srpsko ponašanje, čak ga iz nekih svojih interesnih razloga poticati, Hrvatska nema.
Hrvatska strateški životno ovisi o tome.
Zato nam trebaju realne i neoborive nove postavke nakon tridesetogodišnjega neuspješnog pokušaja dosadašnjim obrascem.
Predsjedništvo BiH uopće ne treba, niti je moguće bez izigravanja volje naroda, birati izravno. Savezne višenacionalne države su uvijek primarno pitanje dogovora naroda, nikad izraz neposredne demokracije ili načela “jedan čovjek, jedan glas”. Vrhunski stupanj neposrednog odlučivanja se ostvaruje u nacionalnim državama, jedino tako je moguće osigurati potpuna politička prava svakom čovjeku, neovisno o bilo kojemu njegovom identitetskom obilježju i opredjeljenju. Tek kad i ako hrvatski narod u svojim većinskim županijama i kantonima za početak ili u prvoj fazi ustavnog redizajna države, udruženima u izbornu jedinicu ili savez, bude na specifičnoj delegatskoj skupštini, ili da se poslužimo američkim terminom na elektorskom zboru, mogao birati svoga kandidata za Predsjedništvo, neće biti moguće dosadašnje prakse i “komšićizacija” države. Isto se u specifičnom dizajnu mora primijeniti na domove naroda, na sve institucije koje jamče suverenost naroda u ugovornoj saveznoj državi i preko kojih se zakonski definiraju nacionalni i svi temeljni društveni odnosi.
BiH nikada neće biti unitarna država, pa bi se sukladno tome neposredan izbor morao ozakoniti na sastavnice, na izvorne države BiH naroda. Nikada BiH država neće biti stabilna i efikasna s osloncem na dvije ili polutri stožerne noge. Ističem ovo “polutri” jer Federacija ima tu treću, ali zbog dizajniranog poretka kraću nogu, pa država ne može funkcionirati, nužno je nestabilna i na njenom stolu se mora “proliti čorba” uslijed neprekidnog klackanja.
Jasno je kao dan da će s takvim invalidnim tronošcem, ili nestati ovakve BiH, ili nestati Hrvata, ili će se ustrojiti tri državne cjeline, uz današnju Republiku Srpsku, bošnjačka i hrvatska Republika.
Tek tada imamo stabilan tronožac i uvjete za funkcionalnu državu BiH. Naravno, i uvjete za suverenost naroda u toj državnoj zajednici.
Tu dolazimo na “konstitutivnost” kao primarni cilj.
Potpuno pogrešno.
Kao što je promašeno u ime hrvatskog naroda kao primarni cilj isticati BiH, zavjetovati se na “prijateljstvo s BiH”, isticati da je to “hrvatski interes”, te uvjeravati prije svega Bošnjake da smo mi Hrvati “branili BiH”. Iako na prvi pogled djeluje međunarodno prihvatljivo, u posrednom smislu djeluje i točno, Plenkovićeva poruka u Jajcu da su HVO i HV branili Bosnu i Hercegovinu je sastavnica političke stranputice, jer to realno čuju samo Hrvati, kod kojih to nastavlja izazivati podozrenje, kao što je kod hrvatskih ratnika u ratu s Muslimanima izazivalo nepovjerenje i sumnje saznanje da se u hrvatskim bolnicama liječe muslimanski neprijatelji dok njihova Armija masakrira Hrvate po nebranjenim zaseocima, starce, žene, djecu, ranjenike i zarobljenike. Te riječi ne dopiru do bošnjačkog naroda ili do onih koji odlučuju u njegovo ime, eventualno dopiru do nezainteresiranih i u većini nemoćnih drugorazrednih međunarodnih aktera, koji te riječi nikako ne mogu honorirati hrvatskom narodu čak i da hoće, a neće jer im poziciju jamči nezainteresiranost. Možda jedino mogu koristiti samome Plenkoviću.
HVO i HV nisu branili ono što nije ni približno presudno ovisilo o njima, niti su nasuprot Armije BiH ili vojske Republike Srpske pokušavale „spasiti“ BiH, hrvatske vojne snage su branile hrvatski narod, hrvatske prostore i izvedeno iz toga aksioma hrvatsko nacionalno pravo na svoju suverenost.
Ni jedan jedini vojnik nije na umu imao obranu BiH, što emotivno, što racionalno, jer hrvatski politički cilj nije bio “hrvatska Bosna i Hercegovina”, niti je za takav cilj hrvatski narod imao snage. To je poruka s vrlo opasnim interpretativnim potencijalom, kao i poruka povodom Dana pobjede da su “branitelji branili demokraciju”, o čemu sam već ovdje pisao.
Ozbiljni državnici i političari na najvišim državnim funkcijama moraju jasnije govoriti i precizno se izražavati, jer u protivnom čak i plemenite namjere mogu izazvati neželjene efekte po njihov narod. Jedna je stvar politička posljedica vojnog djelovanja HVO primarno, a onda i HV, što se može posve logično tumačiti kao prilog održanju BiH, no posve druga je stvar apsolutno najvažnija – HVO, kasnije i HV branili su hrvatski narod i njegovo pravo na suverenost.
Pogrešno je samo Hrvate obavezivati na održanje BiH, jer u najmanju ruku imamo bar jednaku alternativu kao i druga dva naroda. Potpuno je pogrešna politička premisa da će takvo stajalište netko relevantan u svijetu cijeniti do mjere respekta i spremnosti honorirati takav stav i politiku. Takav stav je uvijek izraz slabosti, jedino tako ga se gleda u zainteresiranim međunarodnim relevantnim centrima. To što će se takav stav svidjeti narodima i državama suočenim s istim problemima može biti neka vrsta moralne satisfakcije, savezništva s nemoćnima ili s gubitnicima.
Hrvatskoj politici jedino alternativa ne smije biti – nestanak Hrvata i gubitak povijesnih teritorija, koje smo obranili u ratu, pa upravo to i jedino to treba unijeti kao polazište u rasprave o održivom dizajnu Bosne i Hercegovine.
Zato hrvatska politika mora i terminološki redizajnirati svoje djelovanje i inzistirati na suverenosti umjesto na konstitutivnosti i jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH.
Samo suveren čovjek i narod, a sloboda je ekvivalent suverenosti, za to se umire i živi, može odlučiti hoće li biti ravnopravan i konstitutivan u nečemu, kako i koliko to želi biti i čime to zajamčiti na način da mu partneri ne mogu nauditi ili netko izvan njegove volje propisivati razinu i karakter te “jednakopravnosti i konstitutivnosti”.
Konstitutivnost je u okolnostima u kojima se praktično tri desetljeća susrećemo s otvorenim neprijateljstvom ostala dva naroda, omča oko vrata ili sužavanje vlastitog političkog izbora, pogotovo ako se i kad se kao danas s hrvatske strane ističe kao polazni politički i državni aksiom.
Republici Hrvatskoj danas BiH nije prijateljska država, bar ne u dvotrećinskom udjelu, prijateljski joj je samo hrvatski narod i to se mora u iskazivanju “prijateljstva” konačno staviti u prvi plan, jer ignoriranje te činjenice realno samo ohrabruje ostala dva naroda, posebno Bošnjake, na nastavak neprijateljskog ponašanja prema Hrvatima u BiH, istovremeno očekujući od Republike Hrvatske – prijateljstvo i povlastice u Hrvatskoj. Najbolji primjer je glumac Emir Hadžihafizbegović, a nimalo drugačiji nije ni političko rukovodstvo bošnjačke manjine u Hrvatskoj.
S druge strane “desničarski” fokus je na Pupovcu, pogotovo ovaj bujičarski snažno desetljećima prožet lažnim pravaštvom i ovjenčan posmrtnim žrtvenim viteštvom pokojnog Blaža Kraljevića, koga se bez ikakvoga izuzev dezintegracijskog uporišta godinama koristi kao prozor skrivenim bošnjačkim hegemonističkim interesima, ali neupitno protkan i notom islamističkog koncepta u liku i djelu Zlatka Hasanbegovića. Pupovcu, klasičnom antifa gromobranu koji svojim ponašanjem koristi i Srbiji, prije svega za održavanje državno-političke mitološke dimenzije kojom se srpski narod zadržava na repu civilizacije, uz verbalno lupanje po Dodiku i Republici Srpskoj, daleko neproporcionalnije nego ukazujući na razorne bošnjačke politike, koje su u najmanju ruku ratom i politikom „pravaškog savezništva“ nanijele jednaku štetu kao i srpska agresija na dijelove hrvatskog naroda u BiH. Otud Alija Šiljak uz bok Drinskih mučenica ovih dana, otud epitafi Blažu Kraljeviću nazad mjesec, dva dana, kao i konstantno tijekom nekoliko desetljeća, sve iz iste kuhinje.
Od prvoga dana predratnih političkih odnosa u BiH, nakon slobodnih izbora 1990. godine takva nedefinirana državna politika Republike Hrvatske s nevjerojatnim zapletima, jako je slabila položaj Hrvata, pogotovo za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata do dolaska generala Rose na čelo vojnog zapovjedništva HVO što sam i osobno iskusio kao pomoćnik zapovjednika brigade HVO, a ohrabrivala Muslimane, kasnije Bošnjake. Vrijeme je da to prestane i da hrvatski ciljevi i politike, umjesto uzaludnog upiranja u polovična ili ispodpolovična rješenja s pogrešnim zahtjevima, da se kompletna državna politika potpuno restartira na održive i jasne postavke. Tad će se jedino moći realno mjeriti politički ulog Republike Hrvatske i vrednovati uspjesi i neuspjesi, kao i politika hrvatskog naroda u BiH.
Bez toga, “zalaganje” će trajati do zadnjeg Hrvata, otprilike po modelu otvaranja Crkve Drinskih mučenica u Goraždu za preostalih 20 Hrvata – katolika, koje ima važnu simboličku i povijesnu dimenziju, a gotovo nikakvu nacionalnu perspektivu. Pa se na tom otvaranju ukaže hrvatski “desničar, suverenist, nacionalist i pravaš dodrinaš” Hasanbegović, a bujičarski mediji pod Radićevim domoljubnim patronstvom gromoglasno objave da je nazočio otvaranju Crkve i posjetio grob Alije Šiljka, izravno izjednačujući simboličku vrijednost Drinskih mučenica, crkve i Alije Šiljka.
Pokoj duši čovjeku, no hrvatski narod su baš gadno izboli šiljci “hrvatskog cvijeća” a kao slučajno nastavljaju i danas u režiji tih desničarskih propalica kombinirano s državnom politikom, očito uvjereni sve više, doduše ne bez uporišta, da su Hrvatima izbila kopita ili bar papci, pa im “šiljci” dobro dođu za masažu umjesto nanošenja rana. Kombinirano, antifašistički i dodrinaški bujičarski „šiljci“, daju savršen alibi upravo invalidnoj državnoj politici, savršen su zaklon otvorenim izvanjskim neprijateljima Hrvatske i izvanredna pogodnost muslimansko-bošnjačkoj političkoj agresiji u BiH, neusporedivo opasnijoj danas od bilo čega što Srbi i Srbija mogu napraviti, koliko god o tome Vučić, pa i Dodik pričali u koru s četničkim propalicama.
Ovo su ozbiljna vremena globalnog preslagivanja koje nikako neće zaobići ni Hrvate, pa je krajnji čas za početak da bar sami sa sobom budemo načisto što hoćemo i što nam je cilj. Bez toga nema nikakvog rješenja, puta i uspjeha, a neuspjeh bi mogao biti smrtonosan hrvatskom narodu.
