Kaže poznati biblijski stih “Ovo je dan što ga stvori Bog, veselimo se u njemu”. Nije niti srž tog stih da budemo veseli, u smislu radosti i smijeha, već da budemo sretni što imamo taj novi dan i da budemo Bogu zahvalni na tome. Često nemamo energije, a ni volje biti veseli i radovati se svakoj lijepoj stvari koja nam se događa svakodnevno. Jer, zapravo, svaki dan nam se dogodi nešto lijepo. No, radi posla, obaveza, napora koje ulažemo svaki dan, ne obratimo pozornost na to da smo živi i zdravi, te da nam je Bog podario još jedan dan. Važno je da smo mu zahvalni na svakom danu! Pa bio dan dobar ili loš, nije važno – tu smo! Cijeli život je izmjena uspona i padova. Kad nam sve ide predobro, zaboravimo se zahvaliti Bogu na tim danima, a upravo kad smo najsretniji moramo se najviše zahvaljivati Bogu, i tako pokazati da se ne obraćamo Bogu samo kad nam je teško, već i kad nam je dobro! Zato, kad se ustaneš, neka prvo što kažeš bude “dobro jutro, Bože”. Već s tvojim jutarnjim ritualom, na primjer kavom, nasmiješi se i reci Bogu: Bože, hvala ti! Zatim zamoli Boga da te prati kroz taj dan. Navečer mu se svakako zahvali za taj dan.

Ako se desi da klonem
I potamni mi radosti sjaj
Želim da budeš uz mene
I ne daš mi da potonem
U očaj.

Ako možeš, zaboravi
Da sam sumnjala u tebe
Umem da budem teška
Znajući da je to greška
Ali, naidju dani
Kad ne verujem
Ni u sebe.

U ime prošlih vremena
Kada smo ljubav bili
Samo sa tobom sam žena
Ne daj da klonem, mili.

Negde na nebu imaćeš
Zapisano dobro delo
Jer jedno napuklo srce
Zbog tebe je opet celo.

Ema Emila Antic

Žene
Postoje pitanja koja – kad ih čuješ, ili ih pročitaš – izgledaju tako jednostavna i obična, kao ona na koja možemo odgovoriti istog trena; a da puno razmišljamo, a da pocrvenimo i da nam se oznoje dlanovi. Jedno od takvih je i pitanje tko nam je u životu uzor, tko nas je oblikovao i zbog čega. Pitanje je jasno i dobronamjerno i ono unaprijed računa na ispitanikovu iskrenost. No, ono je lako samo za one koji – da bi na njega odgovorili – ne moraju napraviti inventuru vlastitog života. Jer, moji uzori nisu, kao što bi se od mene možda očekivalo, spisateljice koje su objavile knjige bolje i uspješnije od mojih, naslove koje je stručna komisija uključila u popis obavezne lektire. Vrijednost ponuđenog štiva ionako je samo u očima čitatelja. Moj ženski uzori su žene koje su se s problemima sličnim, ali daleko složenijim od mojih, znale nositi daleko bolje nego ja. Jednostavne one koje su uspijevale utišati vlastite strahove.
Pamtim dobro svoju učiteljicu Dušanku. One koji su nas naučili slovima i lijepim riječima ne smijemo nikada, pogotovo mi pisci, zaboraviti. Dušanka mi je darovala i prve knjige. Posvete je ponavljala, željela je da mi knjige budu najbolji prijatelji. I ja sam je poslušala. Bila je dijete Kozare, odrasla u domovima, ali uvijek nasmiješena. Naučila me da ne trebam razmišljati o tome bi li mi odrastanje uz roditelje bilo komotnije i bih li kod njih baš svaki zagrljaj morala zaslužiti. Svoju prazninu nosila je daleko bolje nego što ja nosim svoju. Nije upamtila majku, a ni oca. Bila je dobra prema tuđoj djeci i znala je da je ljubav koju im daruje daleko važnija od točno riješenog zadatka iz matematike. Poslije ću i ja, u predavaonicama, često prečuti da zadana lektira nije pročitana. Radovat ću se opuštenim licima svojih studenata.
Kad god postanem tjeskobna pred odlukama koje bih trebala donijeti za, i u ime svog djeteta, započnem refleksivnu prozu na temu samohrane majke. I zaustavim se nakon nekoliko rečenica. Sjeti se svoje bake Eve, majčine majke, šapne mi netko mudriji do mene. O toj sam baki pisala malo. Ostavila sam je u tišini koju je i sama živjela. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, njezin muž, a moj djed, osuđen je, kao domobranski vojnik, na dugogodišnju kaznu zavora. Eva je ostala sama sa šestero djece, trima kćerima i trojicom sinova, sama bez ikakvih priroda, očišćenih tavana i podruma u kojima je skrivala nešto hrane. Bila je tkalja. Na svom tkalačkom stanu nizala je šare i bojama uveseljavala svoju djecu. Godinama. I dokazivala da je tkanje ćilima jako nalik pripovijedanju priča.
Djetetu bez roditelja i samohranoj majci koja nerijetko jedva izlazi na kraj sa svojim sjećanjima i propitivanjima, pridružila se i žena s dijagnozom teške bolesti. Čim se približi termin nove kontrole i moje se nesanice pojačaju, sjetim se svoje prijateljice Mirjane. Njoj sam toliko puta i priznala da mi je uzor. I dok drhtim očekujući nalaze i strahujući od povratka dijagnoze, oživljavam njezino stanje. Upoznala sam je u Vinkovcima 9. ožujka 2003. godine. Ona je organizirala promociju mog romana Bilješka o piscu. Dočekala me na parkiralištu hotela Slavonija. Predivno odjevena, i prekrasnog lica. Na glavi je imala zanimljivo omotanu maramu. Odmah sam joj rekla kako marama lijepo pristaje boji njezinih očiju. Skinula ju je i postidjela me. Pojačala je smiješak i izgovorila samo jednu riječ. Kemoterapija. Tada sam shvatila da me na tribinu pozvala i zbog toga što moj roman tematizira mladu ženu s karcinomom dojke. Moja prijateljica M puna dva desetljeća je u borbi. No, ja nikada nisam vidjela ljepše uređen dom, ljepše serviran doručak, ljepši slavonski vrt. Gledam jutros njezine fotografije na fb. I ljutim se na samu sebe. Moje je posuđe od doručka neoprano, moja koncentracija na minimumu, a Mirjana je prije dva dana napustila bolnicu, ponovno nosi maramu i sjedi u svom vrtu za stolom na kojem je bijeli štikani stolnjak, a na njemu posudice s jagodama i trešnjama, svježe ispečeni kruh, bijela kava u secesijskoj šalici, očale i otvorena knjiga. Jer, ona voli život. I zna da je život u svakoj sekundi i da te sekunde treba poštovati.
Da, o takvim bi uzorima trebalo pisati. Vratiti im svoje dugove. Jer u danu kad mi se učini da je moj korak pretežak da bi mogao naprijed, ja oživim ta tri lica; lice svoje učiteljice, svoje bake i svoje prijateljice. I spremna sam čak i odgovoriti na to možda stvarno jednostavno i
obično pitanje.
#julijanamatanovićkombiniraniprašak
Fotografija: Mirjana Pešec

Na današnji dan 25.07.1995.g. počela je operacija „Ljeto 95.“
Povod za operaciju „Ljeto ’95“ bila je civilizacijska i humanitarna katastrofa te masovni pokolji koji su se dogodili pred očima cjelokupne svjetske javnosti u tzv. zaštićenim zonama UN-a, Srebrenici (11. srpnja) i Žepi (18. srpnja 1995.). U vrlo kratkom razdoblju počela se otvarati i treća moguća katastrofa, pad Bihaća, također zaštićene zone UN-a. S obzirom na agresorovu pokazanu brutalnost u spomenutim dvjema zaštićenim zonama, bilo je jasno kakva sudbina čeka stanovnike bihaćke enklave i zato se moralo djelovati brzo kako bi se spriječio novi masakr.
Naime 19.srpnja 1995.godine združene snage VRS; VRSK i Narodne odbrane APZB poduzele su napadnu operaciju kako bi zauzela bihaćku enklavu. Operacija je pored zvaničnih naziva „Mač 95“ i „Štit 95“ poznata i pod nazivom „Spržena zemlja.“ Nakon početnih uspjeha srpska vojska morala je prekinuti operaciju 28.srpnja kako bi se pregrupirala i pokušala na jugu zaustaviti prodor Hrvatskih snaga, koje su 25.srpnja 1995.godine pokrenule napadnu operaciju „Ljeto 95.“ Ista se pod zapovjedništvom ZP Split provela od 25. do 30. srpnja 1995.g. na bojišnici dugoj oko 100 km od Dinare do Kupresa, a njom je oslobođeno Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara.
Operacija se odvijala iz dva smjera napada. Prvi je bio prema Bosanskom Grahovu. Nakon teški i žestoki borbi koje su trajale neprekidno tri dana, 28. srpnja hrvatske snage su ušle u Bosansko Grahovo i uspostavile nadzor nad planinskim prijevojem Derala iznad Strmice. Na taj se način pod nadzorom hrvatski snaga našao cestovni pravac Knin – Drvar te su neprijateljske postrojbe u sjevernoj Dalmaciji dospjele u poluokruženje. Neprijatelj je na operaciju odgovorio povlačenjem i uspostavom crte obrane na Crvenoj zemlji i Strmici, samo desetak kilometara od Knina.

Na drugom smjeru napada, planina Šator – Glamoč hrvatskim snagama je pružen silovit otpor jer je neprijatelj imao dobro utvrđene položaje na planini Staretini, ali hrvatske su snage već 27. srpnja izbile pred Glamoč.
„Ljeto 95“ u punoj je mjeri potvrdilo zajedničko usklađeno djelovanje snaga HV-a i HVO-a. Hrvatske su snage u operaciji imale 23 900 pripadnika (12 400 iz HV-a i 11 500 HVO-a).

Osim što su silovitim udarom spasile područje zapadne Bosne od genocida poput onog u Srebrenici, operacijom „Ljeto ’95“ Hrvatske snage su napravile zadnji potreban korak za pokretanje VRO „Oluja.“ Srpski su pobunjenici u Krajini ishodom operacije „Ljeto ’95“ dovedeni u poluokruženje , čime je sudbina pobunjeničke tvorevine na području Hrvatske bila zapečaćena, što je povijesna, pobjednička vojno-redarstvena operacija Oluja, provedena samo nekoliko dana kasnije, i potvrdila.