Europski parlament donio je 2009. godine Deklaraciju kojom je 23. kolovoza proglasio Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Taj se datum odnosi na Ugovor o nenapadanju koji su u ime Sovjetskog Saveza i Njemačke potpisali Molotov i Ribbentrop. Ugovor je sadržavao i Sporazum o prijateljstvu i demarkaciji, što je dovelo do početka Drugog svjetskog rata – napada na Poljsku i njezinu podjelu. Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, koji je na snazi od 1. siječnja 2020., obilježava 23. kolovoza kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma.
U Bosni i Hercegovini nema suglasnosti oko osude totalitarizama, pa se ni taj dan ne obilježava na državnoj ili barem entitetskoj razini. Jedino ga hrvatska politika i dio hrvatskih institucija obilježavaju u Memorijalnom centru Groblje mira u Bilama, nedaleko od Mostara. To obilježavanje počelo je 2013. godine, a na Bilama je planirano postaviti oko 50 000 križeva za hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata iz Bosne i Hercegovine. Već ih je postavljeno oko 20 000. Među njima je i 359 križeva za žrtve iz Ljubuškog, a planirano je postaviti i ostale za ukupno oko 2400 ljubuških žrtava. Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća na području Grada Ljubuškog izradilo je i tipsku uplatnicu za postavljanje križeva na Groblju mira – Bile. Svatko tko uz podatke o žrtvi uplati 200 KM imat će križ na Bilima, gdje će članovi obitelji stradalih „u dane kada je to uobičajeno i prigodno moći doći i pomoliti se, položiti cvijeće i zapaliti svijeće“.
Podržavam projekt Groblja mira na Bilima kao mjesta središnjeg spomenika i mjesta zajedničkog sjećanja. Ali, to groblje udaljeno je pedesetak kilometara od Ljubuškog. Tamo se stiže za nešto više od sata vožnje po dosta lošim i zahtjevnim cestama. Što je s članovima obitelji ubijenih i „pokopanih“ na poznatim mjestima u Ljubuškom? Kada oni požele zapaliti svijeću ili položiti cvijeće, to traži malo više truda.
Prije petnaestak godina na tri lokaliteta u užem gradskom prostoru pronađeni su tjelesni ostatci ljudi koje su komunisti poubijali krajem 1944. godine. Na lokalitetu Bare pronađeno ih je 19, na Tomića njivi 28, a iza zgrade županijskog MUP-a 12. U Pregrađu su pronađene još dvije žrtve. Prostor uz zgradu općine, gdje se nalazi još jedna grobnica, nije istražen i betoniran je.
Smisao i cilj otkrivanja i istraživanja masovnih grobnica te konačno njihova otkapanja (ekshumacije) jest pronalaženje tijela, očuvanje dokaza i utvrđivanje identiteta žrtava bez nanošenja štete posmrtnim ostatcima. Sljedeći korak je utvrđivanje okolnosti stradanja, a ako se radi o zločinu, utvrđivanje identiteta počinitelja. U Ljubuškom je iskapanje žrtava provedeno neprofesionalno, bez označavanja i dokumentiranja mjesta zločina i tjelesnih ostataka. Utvrđen je identitet dvojice franjevaca, a identitet ostalih žrtava, tzv. civila, nije utvrđen. Hvala svima koji su pokrenuli i vodili taj plemeniti i težak posao. Ali, ne mogu se oteti dojmu da nije učinjen potreban napor da se svi ljudi identificiraju i dostojno pokopaju.
Umjesto toga, 8. rujna 2013. upriličen je zajednički sprovod pa su na novo gradsko groblje, „u zajedničku općinsku grobnicu“, pokopani ostatci 61 žrtve komunističkog režima. Iz tri masovne grobnice prebačeni su u jednu zajedničku. Općinska grobnica u koju su pokopani tek je „obična“, neizrađena betonska grobnica s dvama „vratima“. Uz njezin gornji rub postavljen je metalni križ bez ikakva natpisa ili oznake. Prolaznik bi prije pomislio da je to nedovršena grobnica neke siromašne izbjegličke obitelji, koja više nema nikoga svoga, nego posljednje utočište 61 žrtve komunističkog režima o kojima se ovih dana „prigodno“ govori.
Još je teže pronaći mjesta stradanja pobijenih, pokazati ih djeci, objasniti im što se tamo dogodilo. Na mjestu masovne grobnice Bare nikla je stambena zgrada, nema ni traga nekadašnjem stratištu. Tko uspije pronaći Tomića njivu, tamo neće zateći ništa što bi upućivalo na zločin i masovnu grobnicu. Na mjestu gdje je bila grobnica (bunar) pokraj zgrade županijskog MUP-a sada je parkiralište, a u kutu je mali, lijepo uređen park. Nitko ne bi mogao ni pomisliti da je tu bila masovna grobnica. Ni na jednom od ta tri mjesta ništa ne svjedoči o zločinu i tragediji koja se tu dogodila. Mjesta zločina su devastirana, dokazi su uništeni, zločin je zataškan.
Općinske i županijske vlasti oglušile su se na brojne pozive i molbe koje su im proteklih godina upućivane. Prethodne vlasti (prije 2010.) u Ljubuškom nisu imale uvjete za ozbiljnija istraživanja, ali su zaštitile mjesta za koja su znale da su stratišta i masovne grobnice. Nisu dopustile da se na njima i blizu njih bilo što gradi. Čak ni komunističke vlasti nisu dirale u ta mjesta, skrivale su ih, ali ih nisu devastirale. Iznimka su manji radovi na lokalitetu Bare, kada su pri polaganju nekih cijevi pronađeni ljudski ostatci, pa je sve zatrpano i zataškano. Nešto slično dogodilo se i na stratištu pokraj općine, ali tu ionako nije bilo ozbiljnog pokušaja otkrivanja grobnice.
Svojedobno su službenici Tužiteljstva Zapadnohercegovačke županije odbili izići na mjesto zločina, iako su službeno obaviješteni da su pronađeni ljudski ostatci. Predsjednik Povjerenstva izjavio je da su mu tek usmeno poručili: „Samo vi tražite, a mi ćemo šutjeti.“ Jasno nam je zašto su oni šutjeli. Zašto šuti općinska vlast? Gradonačelnik? Vijećnici? Je li slučajno to što nijedno mjesto zločina nije obilježeno i što na sramotnoj „zajedničkoj grobnici“ nema ni riječi o tome tko je tamo pokopan?
Licemjerno je u Ljubuškom šutjeti, a u Bilima postavljati križeve. Ovdje su mrtvi, tuga i tiha molitva, a tamo su politika, masa, moć i spektakl. Zar bismo doista svi morali ići na Bile, u Mostar, u Široki Brijeg da bismo svojim pokojnima zapalili svijeću? Zašto, kada oni ovdje leže, a ne tamo? Kao kršćani vjerujemo da će oni na Sudnji dan uskrsnuti ovdje, u Ljubuškom, gdje su ubijeni i pokopani.
Nasred grada podignut je spomenik udovicama Drugog svjetskog rata i poraća. Svaka čast na tome! Ali, što je s njihovim muževima? Što je s onima čijom su smrću te žene postale udovice? Oni zaslužuju da se barem obilježe mjesta njihova stradanja. Mogu razumjeti da prema svim žrtvama ne dijelimo iste osjećaje, ali ne mogu prihvatiti takvu bešćutnost koja na grobnicama gradi stanove i poslovne prostore. Ne mogu prihvatiti zataškavanje zločina i prešućivanje žrtava.
Ovim dopisom podsjećam općinske vlasti u Ljubuškom na 23. kolovoza, Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Pozivam vas da postupite u skladu s kršćanskim i europskim civilizacijskim normama. Zaštitite i obilježite mjesta stradanja naših pobijenih sugrađana. Pokrenite akciju identifikacije i izgradnju dostojanstvenog spomenika 61 žrtvi komunističkog terora na gradskom groblju. Ako iz bilo kojeg razloga to ne prihvaćate ili ne možete, onda ćemo mi, koji smo za njih krvno vezani, ne tražeći više od vas ni pomoć ni dopuštenje, nakon trinaest godina nebrige i šutnje sljedećih dana sami pokrenuti navedenu akciju.
Ovdje navodimo prešućena, a poznata nam imena ubijenih ljudi, čiji se zemni ostatci nalaze u neoznačenoj grobnici na gradskom groblju. Molimo sve koji znaju više da javno iznesu podatke i o ostalim žrtvama. Svaki čovjek jednako je važan, kao i svako ime.
Arapović, Mirko
Bubalo, Mile, Bijača
Dedić, Jozo, Humac
Ereš, Andrija, Studenci
Galić, Ante, Humac
Grbavac, Mate
Grbavac, Stojan, Hardomilje
Grgić, Ante, Humac
Jurković, Vinko, Gabela
Klanac, Luka, Kruševo kod Obrovca
Knezović, Marko, Ljubuški
Kozina, Blaž, Čapljina
Lučić, Ivan (Milan), Mostarska Vrata
Majić, Ilija, Ljubuški
Majstorović, Jozo, Humac
Mucić, Jerko, Humac
Petrušić, Ilija, Crveni Grm
Pijevac, Stojan, Čapljina
Popović, Nikola, Gabela
Sabljić, Ivan, Humac
Vukšić, Ivan (Iće), Studenci
Vukšić, Perko, Studenci
Zorić, Cvitan, Humac
Zovak, Marijan, Proboj.
