Connect with us

KULTURA

„Lucía Aranda“, rekao je tiho. „Dobrodošla kuci…

Published

on

1. dio

Noći kada je Lucía čula svoju obitelj kako nazdravlja jer će je se konačno riješiti, shvatila je da je ne udaju: bacaju je poput poderane vreće na dno podruma.

Skrivala se iza vrata glavne sobe na ranču Los Laureles, na periferiji Lagos de Morena, ruke su joj još uvijek bile umrljane prljavštinom od pomaganja starom Aureliju da donese ozlijeđenu kobilu. S druge strane, njezin otac, Don Rogelio Aranda, smijao se onim suhim smijehom čovjeka naviknutog kupovati usluge.

„Jadni Mateo ne zna što je tražio“, rekla je njezina majka, Doña Carmen, otrovnim tonom. „Misli da dobiva ženu, ali dobiva zamršenu mrežu problema.“

„Sve dok je ne vrati, može je zadržati“, odgovorio je Rogelio. „S onim što je ponudio, otplatit ću bankovni dug i spasiti ranč.“

Lucía je osjetila kako joj se prsa stežu.

Mateo Salvatierra. Ime je bilo legendarno diljem Jalisca i planina Duranga. Vlasnik ogromnog ranča smještenog među borovima i klancima, usamljeni, bogati i žilavi čovjek, poznat po tome što je obnovio svoje imanje nakon požara, surovih zima i kradljivaca stoke. Nikada se nije ženio. Mnoge obitelji su htjele dovesti svoje kćeri u njegovu kamenu kuću, ali on je uvijek odbijao.

A sada je tražio Lucíju.

Ne Adrianu, najstariju kćer, elegantnu i zaručenu za poslovnog čovjeka koji se bavio tekilom. Ne Renatu, najmlađu, plavušu, poslušnu i uvijek nasmijanu na misi. Lucíju, kćer koja se svađala s nasilnim predradnicima, koja je jahala bolje od mnogih muškaraca, koja je radije pregledavala račune ranča nego vezela stolnjake, koja je osramotila oca prijavivši gradonačelnika zbog krađe plaća od dvanaest poljoprivrednih radnika.

Istog dana, kada je stiglo pismo s pečatom Salvatierre, Rogelio je okupio sve u dnevnoj sobi.

„Mateo Salvatierra tražio je ženu iz ove obitelji“, objavio je.

Adriana se uhvatila za prsa.

„Ali, tata, ja sam već zaručena.“

„Nije tražio tebe.“

Renatine su se oči raširile.

„Onda ja?“

Rogelio se nasmiješio, kao da je upravo prodao staru mazgu za cijenu lijepog konja.

„Želi Lucíju.“ Tišina je bila toliko duboka da se činilo da čak i djedov sat zvoni od srama. Tada se Carmen prasnula u smijeh.

„Lucía? Je li taj čovjek slijep?“

Lucía, stojeći kraj police za knjige, u prljavoj pamučnoj haljini i prašnjavim čizmama, nije spustila pogled.

„Imam li što reći?“

„Trebala bi biti zahvalna“, odgovorio je njezin otac. „Taj čovjek nudi iznos koji će spasiti ovu kuću.“

„Dakle, prodaju me.“

„Nemoj biti vulgarna“, rekla je Carmen. „Tako funkcioniraju pristojne obitelji.“ Ali te noći, čuvši ih kako se smiju iza vrata, Lucía je znala da u tome nema ništa pristojno. Pričali su o njoj kao da je teret.

„Nadam se da neću otkriti njezino pravo lice prije vjenčanja“, promrmljala je Carmen.

„Kad bude gore, to će biti njegov problem“, odgovorio je Rogelio. „A čovjek poput Salvatierre nikada neće priznati da je pogriješio.“

Lucía se vratila u svoju sobu bez glasa. Nije plakala. Plakanje u toj kući samo im je davalo municiju. Otvorila je ormar i pogledala bijelu haljinu koju joj je majka poslala iz Guadalajare: fina svila, nježna čipka, potpuna laž. Zatim je uzela svoju radnu suknju, jednostavnu bluzu i najčvršće čizme.

Da je Mateo Salvatierra tražio Lucíju Arandu, dobio bi pravu. Ne parfimiranu lutku. Ne poslušnu kćer. Ne ženu naučenu da šuti.

Sljedećeg jutra, trojica muškaraca iz planina došla su po nju. Bili su grubi, iscrpljeni hladnoćom, s iznošenim šeširima i iskrenim izgledom. Najstariji se predstavio kao Julián, Mateov predradnik.

Carmen je problijedjela kad ju je vidjela kako izlazi odjevena kao seoski radnik.

„Ne možeš tako otići.“ „Takva sam jednostavno“, odgovorila je Lucía.

Rogelio je stisnuo zube.

„Nemoj ocrnjivati ​​ovu obitelj.“

Lucía ga je posljednji put pogledala.

„Već si se pobrinuo za to.“

Nitko je nije zagrlio. Adriana je tiho plakala. Renata se nije usudila pogledati je. Majka je bila bijesna. Činilo se da je otac osjetio olakšanje.

Lucía je sama uzjahala konja i slijedila muškarce prema planinama. Tri dana prelazili su hladne staze, duboke klance i mala sela gdje je vjetar mirisao na dim. Julián se nije prema njoj odnosio kao prema teretu. Dao joj je prostora, razgovarao s njom s poštovanjem, a drugog dana, kada mu je pomogla popraviti slomljenu kopačku, pogledao ju je s osmijehom.

„Šef je rekao da nisi kao ostali.“

„A kako on to zna ako me nikad nije vidio?“ Julián nije odmah odgovorio.

„Ponekad vidiš više nego što misliš.“

U sumrak trećeg dana pojavio se ranč El Pinar, ogroman, snažan, od kamena i drveta, okružen planinama koje su izgledale poput drevnih čuvara. Lucía je osjetila strah, ali i nešto opasno: nadu.

Tada su se otvorila glavna vrata.

Visok muškarac, širokih ramena, s tamnom kosom i ožiljcima na čeljusti, ušao je u dvorište. Nije izgledao ni kao princ ni kao čudovište. Izgledao je kao netko tko je sve preživio.

Mateo Salvatierra zaustavio se ispred svog konja i pogledao je kao da ne vidi problem, već odgovor.

„Lucía Aranda“, rekao je tiho. „Dobrodošla kući.“

Lucía nije odmah sjahala.

„Kući?“ Mateo ju je gledao u oči.

„Samo ako ti želiš da bude.“

I prije nego što je uspjela razumjeti te riječi, Julián je dotrčao iz torova, iskrivljenog lica, objavljujući da naoružani ljudi dolaze južnom cestom, a jedan od njih jaše crnog konja Don Rogelia Arande…

Nastavite čitati u komentaru 👇👇👇

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa Ministrice Bozane Petrovic

Published

on

U Travniku je dana 10. 11. 2026. godine održan radni sastanak ministrice pravosuđa i uprave Srednjobosanskog kantona Božane Petrović i ministra pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Zapadnohercegovačke županije Vjekoslava Lasića.
Sastanak je organiziran s ciljem razmjene iskustava, informacija i razmatranja pitanja od zajedničkog interesa iz oblasti pravosuđa i javne uprave, kao i sagledavanja mogućnosti unapređenja međuinstitucionalne saradnje.
Tokom sastanka razgovarano je o aktualnom stanju u pravosudnom sistemu, funkcioniranju pravosudnih institucija, unapređenju efikasnosti njihovog rada te izazovima s kojima se susreću nadležna ministarstva u obavljanju svojih poslova i zadataka.
Posebna pažnja posvećena je organizaciji rada pravosudnih institucija, materijalno-tehničkim uvjetima za njihov rad, kadrovskim pitanjima, kao i potrebi kontinuiranog ulaganja u infrastrukturu i modernizaciju pravosudnog sistema.
Također, razmijenjena su iskustva u pogledu unapređenja rada ministarstava, primjene zakonskih i podzakonskih propisa te pronalaženja efikasnih rješenja za pitanja koja su od značaja za funkcioniranje pravosudnog sistema.
Sugovornici su istaknuli značaj međusobne komunikacije, institucionalnog povezivanja i razmjene dobrih praksi, posebno imajući u vidu sličnosti u nadležnostima i izazovima s kojima se susreću ministarstva pravosuđa u oba kantona odnosno županije.
Zaključeno je da su ovakvi sastanci važan doprinos jačanju institucionalne saradnje, razmjeni konkretnih iskustava i pronalaženju zajedničkih rješenja s ciljem unapređenja pravosudnog sistema i kvalitetnijeg pružanja usluga građanima.


Sastanak je protekao u konstruktivnoj i radnoj atmosferi, uz obostranu spremnost za nastavak saradnje i komunikacije u oblastima od zajedničkog interesa.

Continue Reading

KULTURA

Denis Škugor..PA KAŽU – DESNIČAR?!

Published

on

 

U subotu, 7. studenog, Krakow je zavijen u crno. Mladi 25-godišnji Poljak nasumično je pucao na ljude iz automatskog oružja na Glavnom trgu u Krakovu, ubio šest osoba i ranio 15.

U kući osumnjičenog, Michala O. (25), policija je pronašla tijela dvije žene i jednog muškarca.

Šest mrtvih. Petnaest ranjenih. Tri tijela u obiteljskoj kući. Tragedija kakvu Poljska ne pamti desetljećima.

I što se dogodi u roku od sat vremena? Mediji već znaju sve. Već imaju etiketu. Već imaju dijagnozu.

Poljski ministar unutarnjih poslova Marcin Kierwiński izlazi pred kamere i kaže da je napadač imao vrlo radikalne stavove i da ga je fascinirala ekstremistička desničarska ideologija.

Gotovo. Presuda napisana. Desničar. Ekstremist. Točka.

A onda – ups! – netko je otvorio njegov profil.

I gle čuda. Na profilu koji kruži mrežama pod imenom Michał Oksiński ne vidiš ni krunicu, ni poljsku zastavu, ni molitvu za domovinu. Vidiš nešto sasvim drugo.

Vidiš čovjeka u plinskoj maski i crvenoj beretki kako drži zastavu duginih boja. Vidiš objavu u kojoj se sprda sa svetim ocem, Ivanom Pavlom II. Vidiš komentare prijatelja o “crvenom svijetu komunizma” i “totalnoj czilemiji i utopiji”. Vidiš nevjernika koji se ruga Crkvi, ruga se papi, ruga se svemu što jedan desničar, jedan vjernik, jedan domoljub drži svetim.

Pa vas pitam, gospodo novinari – kakav je to desničar?

Kakav je to desničar koji nosi dugine boje? Kakav je to desničar koji veliča komunizam? Kakav je to desničar koji sprda svetog oca?

To nije desničar. To je sve suprotno od desničara. To je komunist, nevjernik, čovjek koji se ruga svemu svetom.

Ali to vam ne paše u naslov. Jer da ste napisali istinu – “Komunist pobio ljude u Krakowu” – pala bi vam cijela priča. Pala bi vam bajka o opasnoj desnici koja prijeti Europi. Zato se profil lagano čisti. Zato se briše. Zato se preko noći od komunista radi desničar.

I to nije prvi put. To je obrazac.

Kad netko s lijeve strane napravi zločin, on je “usamljeni luđak”, “psihički nestabilan”, “žrtva sustava”. Kad netko s desne strane samo nešto kaže na Facebooku, on je “prijetnja demokraciji”, “ekstremist”, “fašist”.

A ovdje imate čovjeka koji je pobio šest nedužnih ljudi, a vi ste i prije policije i prije istrage odlučili da je desničar. I to na temelju čega? Na temelju toga što vam tako odgovara.

Ne branim ubojicu. Ubojica je ubojica. Žrtve su žrtve, bez obzira tko ih je pobio. I za ovaj zločin nema opravdanja, ni lijevog ni desnog.

Ali branim istinu. A istina je na tim screenshotovima koje sad dijelite dalje. Istina je da ovaj čovjek po svom profilu, po svojim objavama, po svom ruganju s papom i Crkvom, nema veze s desnicom. Nema veze s vjerom. Nema veze s domoljubljem.

Zato – širite dalje. Neka ljudi vide. Neka vide tko je zapravo bio Michał Oksiński na svom profilu, prije nego mu ga potpuno očiste i od njega naprave ono što nikad nije bio.

Jer ako danas dopustimo da od komunista naprave desničara, sutra će od svakog od nas napraviti što god im zatreba.

Denis Škugor

Continue Reading

KULTURA

Eva Rajčević Buba..SVE DOK NADE IMA

Published

on

 

Ako poželiš da se nekad vratiš
tamo gdje sunce obasjava zoru
da umiriš dušu i ispraviš greške
opet ćeš mene zateć na prozoru

Godinama ja te ,na prozoru čekam
kao da si juče ,otišo od mene
još u meni ona ista ljubav živi
samo su mi oči ,od čekanja snene

Nemoj da se čudiš ,i nemoj da pitaš
zašto su mi kose već upola sijede
i zašto iz mojih ,umornih očiju
slijevaju se suze ,niz obraze blijede

Obećo si da ćeš brzo da se vratiš
kraj prozora ,dok sam ,tebe ispraćala
godinama na taj ,ja povratak čekam
da vrijeme prolazi ,nisam niti znala

Čekaću te tako ,dok još snage imam
sve dok nade ima ,imam i vremena
možda ćeš zakasnit ,al nije ni bitno
na prozoru čekat će te ,uvjek moja sjena
Eva Rajčević Buba

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba