Connect with us

KULTURA

„Lucía Aranda“, rekao je tiho. „Dobrodošla kuci…

Published

on

1. dio

Noći kada je Lucía čula svoju obitelj kako nazdravlja jer će je se konačno riješiti, shvatila je da je ne udaju: bacaju je poput poderane vreće na dno podruma.

Skrivala se iza vrata glavne sobe na ranču Los Laureles, na periferiji Lagos de Morena, ruke su joj još uvijek bile umrljane prljavštinom od pomaganja starom Aureliju da donese ozlijeđenu kobilu. S druge strane, njezin otac, Don Rogelio Aranda, smijao se onim suhim smijehom čovjeka naviknutog kupovati usluge.

„Jadni Mateo ne zna što je tražio“, rekla je njezina majka, Doña Carmen, otrovnim tonom. „Misli da dobiva ženu, ali dobiva zamršenu mrežu problema.“

„Sve dok je ne vrati, može je zadržati“, odgovorio je Rogelio. „S onim što je ponudio, otplatit ću bankovni dug i spasiti ranč.“

Lucía je osjetila kako joj se prsa stežu.

Mateo Salvatierra. Ime je bilo legendarno diljem Jalisca i planina Duranga. Vlasnik ogromnog ranča smještenog među borovima i klancima, usamljeni, bogati i žilavi čovjek, poznat po tome što je obnovio svoje imanje nakon požara, surovih zima i kradljivaca stoke. Nikada se nije ženio. Mnoge obitelji su htjele dovesti svoje kćeri u njegovu kamenu kuću, ali on je uvijek odbijao.

A sada je tražio Lucíju.

Ne Adrianu, najstariju kćer, elegantnu i zaručenu za poslovnog čovjeka koji se bavio tekilom. Ne Renatu, najmlađu, plavušu, poslušnu i uvijek nasmijanu na misi. Lucíju, kćer koja se svađala s nasilnim predradnicima, koja je jahala bolje od mnogih muškaraca, koja je radije pregledavala račune ranča nego vezela stolnjake, koja je osramotila oca prijavivši gradonačelnika zbog krađe plaća od dvanaest poljoprivrednih radnika.

Istog dana, kada je stiglo pismo s pečatom Salvatierre, Rogelio je okupio sve u dnevnoj sobi.

„Mateo Salvatierra tražio je ženu iz ove obitelji“, objavio je.

Adriana se uhvatila za prsa.

„Ali, tata, ja sam već zaručena.“

„Nije tražio tebe.“

Renatine su se oči raširile.

„Onda ja?“

Rogelio se nasmiješio, kao da je upravo prodao staru mazgu za cijenu lijepog konja.

„Želi Lucíju.“ Tišina je bila toliko duboka da se činilo da čak i djedov sat zvoni od srama. Tada se Carmen prasnula u smijeh.

„Lucía? Je li taj čovjek slijep?“

Lucía, stojeći kraj police za knjige, u prljavoj pamučnoj haljini i prašnjavim čizmama, nije spustila pogled.

„Imam li što reći?“

„Trebala bi biti zahvalna“, odgovorio je njezin otac. „Taj čovjek nudi iznos koji će spasiti ovu kuću.“

„Dakle, prodaju me.“

„Nemoj biti vulgarna“, rekla je Carmen. „Tako funkcioniraju pristojne obitelji.“ Ali te noći, čuvši ih kako se smiju iza vrata, Lucía je znala da u tome nema ništa pristojno. Pričali su o njoj kao da je teret.

„Nadam se da neću otkriti njezino pravo lice prije vjenčanja“, promrmljala je Carmen.

„Kad bude gore, to će biti njegov problem“, odgovorio je Rogelio. „A čovjek poput Salvatierre nikada neće priznati da je pogriješio.“

Lucía se vratila u svoju sobu bez glasa. Nije plakala. Plakanje u toj kući samo im je davalo municiju. Otvorila je ormar i pogledala bijelu haljinu koju joj je majka poslala iz Guadalajare: fina svila, nježna čipka, potpuna laž. Zatim je uzela svoju radnu suknju, jednostavnu bluzu i najčvršće čizme.

Da je Mateo Salvatierra tražio Lucíju Arandu, dobio bi pravu. Ne parfimiranu lutku. Ne poslušnu kćer. Ne ženu naučenu da šuti.

Sljedećeg jutra, trojica muškaraca iz planina došla su po nju. Bili su grubi, iscrpljeni hladnoćom, s iznošenim šeširima i iskrenim izgledom. Najstariji se predstavio kao Julián, Mateov predradnik.

Carmen je problijedjela kad ju je vidjela kako izlazi odjevena kao seoski radnik.

„Ne možeš tako otići.“ „Takva sam jednostavno“, odgovorila je Lucía.

Rogelio je stisnuo zube.

„Nemoj ocrnjivati ​​ovu obitelj.“

Lucía ga je posljednji put pogledala.

„Već si se pobrinuo za to.“

Nitko je nije zagrlio. Adriana je tiho plakala. Renata se nije usudila pogledati je. Majka je bila bijesna. Činilo se da je otac osjetio olakšanje.

Lucía je sama uzjahala konja i slijedila muškarce prema planinama. Tri dana prelazili su hladne staze, duboke klance i mala sela gdje je vjetar mirisao na dim. Julián se nije prema njoj odnosio kao prema teretu. Dao joj je prostora, razgovarao s njom s poštovanjem, a drugog dana, kada mu je pomogla popraviti slomljenu kopačku, pogledao ju je s osmijehom.

„Šef je rekao da nisi kao ostali.“

„A kako on to zna ako me nikad nije vidio?“ Julián nije odmah odgovorio.

„Ponekad vidiš više nego što misliš.“

U sumrak trećeg dana pojavio se ranč El Pinar, ogroman, snažan, od kamena i drveta, okružen planinama koje su izgledale poput drevnih čuvara. Lucía je osjetila strah, ali i nešto opasno: nadu.

Tada su se otvorila glavna vrata.

Visok muškarac, širokih ramena, s tamnom kosom i ožiljcima na čeljusti, ušao je u dvorište. Nije izgledao ni kao princ ni kao čudovište. Izgledao je kao netko tko je sve preživio.

Mateo Salvatierra zaustavio se ispred svog konja i pogledao je kao da ne vidi problem, već odgovor.

„Lucía Aranda“, rekao je tiho. „Dobrodošla kući.“

Lucía nije odmah sjahala.

„Kući?“ Mateo ju je gledao u oči.

„Samo ako ti želiš da bude.“

I prije nego što je uspjela razumjeti te riječi, Julián je dotrčao iz torova, iskrivljenog lica, objavljujući da naoružani ljudi dolaze južnom cestom, a jedan od njih jaše crnog konja Don Rogelia Arande…

Nastavite čitati u komentaru 👇👇👇

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa Viktorije Bukovac “BRATAC.

Published

on

 

Jednog je jutra
majku poljubio u kosu,
ocu stisnuo dlan.
Preko ramena ovlaš
prebacio jaknu
i za sobom ostavio jesen.
U koferu diploma,
snovi
i nešto sitniša.
U oku kaplja
jedva zaustavljena.
Od toga dana majka
na prozor naslanja lakte
i orahnjaču peče često
ako moj bratac
u dom svoj
iznenada svrati.

Continue Reading

KULTURA

ZARKO MADAR..HVALA MAJKO, HVALA OČE!!!

Published

on

 

Evo mene, majko, oče
Da vam kažem, da vas volim
I uz tihi, plamen svijeća
Za duše se, vaše molim.

Dok tu stojim, kraj grobova
Sjeta steže, moje grudi
Milina mi, u dnu duše
Uspomene, stare budi.

Ja bih htio, al’ ne mogu
Zadržati, suze svoje
One krenu, ne pitaju
Jer one, u srcu stoje.

Sve što reć’, bi sada htio
U riječ jednu, može stati
Od srca ti, hvala oče
I najdraža, moja mati.

Neka dobre, duše vaše
U nebeskom, žive sjaju
Tamo gdje je, radost vječna
U Očevom zagrljaju..

Continue Reading

KULTURA

Kad dodes u Hercegovinu..

Published

on

Dođeš li u Hercegovinu
Izuj se
Red je, kad se dođe u goste
Izuti se
Pomiluj joj kamen golim tabanima
Oprži se od sivu mrcinu
Pa u rosne listove raštike zagazi
Izliječi se

Dođeš li u Hercegovinu
Klekni
K’o što se kleči
Pred božanstvima
Ispričaj joj se, što te nema
Pomoli se
K’o što se moli
Za milost, za život

Dođeš li u Hercegovinu
Umij se
Red je, zorom, mamuran
Umiti se
A onda joj rane pogledaj
Jame, škrape, vrtače, ko čireve
Krvotok joj pogledaj
Zelen, plav i umoran

Dođeš li u Hercegovinu
Mani se vodopada
(oni su na prodaju)
Nego se najedi smokava sušioka
Popij dva prsta loze
Sjedi u hlad
I slušaj cvrčke
Cvrčci, cvrče (na kraju i puknu, i ja sam)

Dođeš li u Hercegovinu
Budi obazriv
Plaha je ona, i usamljena
Ostavljaju je vjekovima
I ne vraćaju se

Sanjaju je i oplakuju
Dok joj se suhozidi urušavaju
A polja s korovom ljubav vode
I njive svršavaju s troskotom

Dođeš li u Hercegovinu
A znam, da doći nećeš
Reci svima
Da se u noj još živjeti mora (i može)
Reci im
Da ona ne želi
Velebne grobnice od afričkih granita
I hermetički zatvorene sanduke
(po zapadnim standardima)
Ona želi ljude
Žive i uspravne

I plač dječji da se čuje
Ona nam je mati

Stara i zabrinuta.

Slaven Paća Grbavac
(ponukan Hercegovinom)

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba