Connect with us

KULTURA

„Lucía Aranda“, rekao je tiho. „Dobrodošla kuci…

Published

on

1. dio

Noći kada je Lucía čula svoju obitelj kako nazdravlja jer će je se konačno riješiti, shvatila je da je ne udaju: bacaju je poput poderane vreće na dno podruma.

Skrivala se iza vrata glavne sobe na ranču Los Laureles, na periferiji Lagos de Morena, ruke su joj još uvijek bile umrljane prljavštinom od pomaganja starom Aureliju da donese ozlijeđenu kobilu. S druge strane, njezin otac, Don Rogelio Aranda, smijao se onim suhim smijehom čovjeka naviknutog kupovati usluge.

„Jadni Mateo ne zna što je tražio“, rekla je njezina majka, Doña Carmen, otrovnim tonom. „Misli da dobiva ženu, ali dobiva zamršenu mrežu problema.“

„Sve dok je ne vrati, može je zadržati“, odgovorio je Rogelio. „S onim što je ponudio, otplatit ću bankovni dug i spasiti ranč.“

Lucía je osjetila kako joj se prsa stežu.

Mateo Salvatierra. Ime je bilo legendarno diljem Jalisca i planina Duranga. Vlasnik ogromnog ranča smještenog među borovima i klancima, usamljeni, bogati i žilavi čovjek, poznat po tome što je obnovio svoje imanje nakon požara, surovih zima i kradljivaca stoke. Nikada se nije ženio. Mnoge obitelji su htjele dovesti svoje kćeri u njegovu kamenu kuću, ali on je uvijek odbijao.

A sada je tražio Lucíju.

Ne Adrianu, najstariju kćer, elegantnu i zaručenu za poslovnog čovjeka koji se bavio tekilom. Ne Renatu, najmlađu, plavušu, poslušnu i uvijek nasmijanu na misi. Lucíju, kćer koja se svađala s nasilnim predradnicima, koja je jahala bolje od mnogih muškaraca, koja je radije pregledavala račune ranča nego vezela stolnjake, koja je osramotila oca prijavivši gradonačelnika zbog krađe plaća od dvanaest poljoprivrednih radnika.

Istog dana, kada je stiglo pismo s pečatom Salvatierre, Rogelio je okupio sve u dnevnoj sobi.

„Mateo Salvatierra tražio je ženu iz ove obitelji“, objavio je.

Adriana se uhvatila za prsa.

„Ali, tata, ja sam već zaručena.“

„Nije tražio tebe.“

Renatine su se oči raširile.

„Onda ja?“

Rogelio se nasmiješio, kao da je upravo prodao staru mazgu za cijenu lijepog konja.

„Želi Lucíju.“ Tišina je bila toliko duboka da se činilo da čak i djedov sat zvoni od srama. Tada se Carmen prasnula u smijeh.

„Lucía? Je li taj čovjek slijep?“

Lucía, stojeći kraj police za knjige, u prljavoj pamučnoj haljini i prašnjavim čizmama, nije spustila pogled.

„Imam li što reći?“

„Trebala bi biti zahvalna“, odgovorio je njezin otac. „Taj čovjek nudi iznos koji će spasiti ovu kuću.“

„Dakle, prodaju me.“

„Nemoj biti vulgarna“, rekla je Carmen. „Tako funkcioniraju pristojne obitelji.“ Ali te noći, čuvši ih kako se smiju iza vrata, Lucía je znala da u tome nema ništa pristojno. Pričali su o njoj kao da je teret.

„Nadam se da neću otkriti njezino pravo lice prije vjenčanja“, promrmljala je Carmen.

„Kad bude gore, to će biti njegov problem“, odgovorio je Rogelio. „A čovjek poput Salvatierre nikada neće priznati da je pogriješio.“

Lucía se vratila u svoju sobu bez glasa. Nije plakala. Plakanje u toj kući samo im je davalo municiju. Otvorila je ormar i pogledala bijelu haljinu koju joj je majka poslala iz Guadalajare: fina svila, nježna čipka, potpuna laž. Zatim je uzela svoju radnu suknju, jednostavnu bluzu i najčvršće čizme.

Da je Mateo Salvatierra tražio Lucíju Arandu, dobio bi pravu. Ne parfimiranu lutku. Ne poslušnu kćer. Ne ženu naučenu da šuti.

Sljedećeg jutra, trojica muškaraca iz planina došla su po nju. Bili su grubi, iscrpljeni hladnoćom, s iznošenim šeširima i iskrenim izgledom. Najstariji se predstavio kao Julián, Mateov predradnik.

Carmen je problijedjela kad ju je vidjela kako izlazi odjevena kao seoski radnik.

„Ne možeš tako otići.“ „Takva sam jednostavno“, odgovorila je Lucía.

Rogelio je stisnuo zube.

„Nemoj ocrnjivati ​​ovu obitelj.“

Lucía ga je posljednji put pogledala.

„Već si se pobrinuo za to.“

Nitko je nije zagrlio. Adriana je tiho plakala. Renata se nije usudila pogledati je. Majka je bila bijesna. Činilo se da je otac osjetio olakšanje.

Lucía je sama uzjahala konja i slijedila muškarce prema planinama. Tri dana prelazili su hladne staze, duboke klance i mala sela gdje je vjetar mirisao na dim. Julián se nije prema njoj odnosio kao prema teretu. Dao joj je prostora, razgovarao s njom s poštovanjem, a drugog dana, kada mu je pomogla popraviti slomljenu kopačku, pogledao ju je s osmijehom.

„Šef je rekao da nisi kao ostali.“

„A kako on to zna ako me nikad nije vidio?“ Julián nije odmah odgovorio.

„Ponekad vidiš više nego što misliš.“

U sumrak trećeg dana pojavio se ranč El Pinar, ogroman, snažan, od kamena i drveta, okružen planinama koje su izgledale poput drevnih čuvara. Lucía je osjetila strah, ali i nešto opasno: nadu.

Tada su se otvorila glavna vrata.

Visok muškarac, širokih ramena, s tamnom kosom i ožiljcima na čeljusti, ušao je u dvorište. Nije izgledao ni kao princ ni kao čudovište. Izgledao je kao netko tko je sve preživio.

Mateo Salvatierra zaustavio se ispred svog konja i pogledao je kao da ne vidi problem, već odgovor.

„Lucía Aranda“, rekao je tiho. „Dobrodošla kući.“

Lucía nije odmah sjahala.

„Kući?“ Mateo ju je gledao u oči.

„Samo ako ti želiš da bude.“

I prije nego što je uspjela razumjeti te riječi, Julián je dotrčao iz torova, iskrivljenog lica, objavljujući da naoružani ljudi dolaze južnom cestom, a jedan od njih jaše crnog konja Don Rogelia Arande…

Nastavite čitati u komentaru 👇👇👇

Continue Reading

KULTURA

Zovu me Sjecanja …NIKAD ZBOGOM, SAMO DOVIĐENJA

Published

on

S velikom tugom smo primili vijest da nas je napustio veliki čovjek velikog srca, naš Marijo. Marijo je bio ljudska gromada koja nije susprezala niti sekunde od granata i metaka 90ih godina, a tako ni od čega i nikoga drugoga do samoga kraja. Čovjek koji se uvijek zalagao za naše selo i zajednicu i bio spreman pomoći svakome u svako doba dana. Čovjek koji je postavio temelje naše udruge davnih dana, a koju smo mi nastavili voditi s istim žarom i otvorenog srca, baš kao što je i on sam htio! Kume, predsjedniče, ratniče, brate, hvala ti na svemu i neka ti je laka hrvatska zemlja! Počivao u miru Božjem! NIKAD ZBOGOM, SAMO DOVIĐENJA

Continue Reading

KULTURA

Obraćanje predsjednika Općinskog odbora HDZ-a BiH Bugojno i predsjedatelja Općinskog vijeća Bugojno Igora Vrljića povodom medijskih napada

Published

on

.

“Odgovor na medijske napade na mene osobno od strane općinskih službi koje bi trebale biti profesionalne, ali su očito u službi zaštite općinskog načelnika i njegovih stranačkih pokrovitelja.
Pritisak koji kao predsjedatelj Općinskog vijeća općine Bugojno trpim od dana kada su završili izbori i kada smo odlučili podržati većinu u OV koju predvodi SDA nasuprot manjinskim strankama okupljenim oko SDP-a, kulminirao je i napadima na moju obitelj i našu egzistenciju.
U više navrata u zadnjih godinu dana mi je nuđeno da podržimo novu većinu i da će svi moji problemi, kako politički tako i osobni, nestati, ali pošto mene ne mogu kupiti niti natjerati da sudjelujem u malverzacijama oko upošljavanja, netransparentnog trošenja proračunskog novca, kao i ostalim kriminalnim radnjama za koje će on i njegovi jataci odgovarati pred nadležnim institucijama, pribjegli su zastrašivanju i pritisku kako mene tako i moje obitelji.
Načelnik općine već dvije godine proglašava proračun i samostalno ga troši na način da udrugama, kulturno-umjetničkim društvima, vrtiću i ostalim za Hrvate u Bugojnu zanimljivim projektima daje mrvice i pokušava nas svesti na marginu. Odbija nam potpisati građevinsku dozvolu za gradnju školske zgrade, ne želi financijski podržati infrastrukturne projekte u mjestima gdje žive Hrvati itd.
Nakon što se nismo politički povinuli, krenuli su napadi i na osobnoj razini te tako zadnjih 10 dana učestalo prijavljuju inspekciji obrt moje supruge i pokušavaju ga zatvoriti. U svim inspekcijskim nalazima nisu utvrđene nepravilnosti zbog kojih bi došlo do zatvaranja, te je načelnik tražio od građevinskog inspektora da mora postupiti po njegovoj zapovijedi i zatvoriti obrt.
Reagirao sam primjereno kako bih zaštitio svoju obitelj, ugled i čast koju gradimo ponosno u Bugojnu već stoljećima. Političkim pritiscima neću podleći i oni koji me poznaju u Bugojnu, a i šire, znaju da je za mene obitelj i dom svetinja u koju se ne dira.”

Continue Reading

KULTURA

Miljenko Mida Prskalo..Narod mora uzeti sudbinu u svoje ruke

Published

on

Mnogi me upozoravaju da šutim i govore: „Šta te briga, Mida, ovo se ne može ispraviti.“ Iskreno, šokiran sam tim strahom, tom ravnodušnošću i tom navikom da se pred nepravdom spušta glava. Kako je moguće da se danas ljudi boje reći istinu? Kako je moguće da se narod koji je kroz povijest preživio ratove, progone i nepravde danas boji vlastite riječi, vlastitog stava i vlastite odgovornosti?
Mnogi naši sinovi dali su svoje živote za narod i domovinu, a nisu se bojali. Mnogi naši ljudi prošli su kroz teška vremena, progonstva i stradanja, a nisu se bojali. Pa zašto se mi danas bojimo? Zbog sitnih interesa, zbog položaja, zbog koristi i zbog navike da se šuti kako bi se sačuvalo ono malo što se ima. Upravo zbog tih sitnih interesa gubimo velike interese. Gubimo narod, zemlju, budućnost i dostojanstvo.
Jesmo li zaista postali toliko politički zapušten narod da više ne prepoznajemo što je važno? Jesmo li toliko navikli na obećanja, podjele i prazne riječi da više ne razlikujemo istinskog vođu od običnog trgovca narodnom sudbinom? Što bi jedan lider trebao imati da bi predstavljao svoj narod? Poštenje, odgovornost, viziju, karakter i spremnost na žrtvu za opće dobro, a ne za osobne ili stranačke interese.
U posljednje vrijeme mnogo čitam o političkim liderima i njihovom djelovanju te se pitam: ako je samo mali dio onoga što narod godinama govori i što se može pročitati istinit, nije li to dovoljan razlog da se postavljaju pitanja i traže odgovori? Nije li krajnje vrijeme da političari polažu račune narodu, a ne da narod polaže račune političarima?
Posebno me boli šutnja mnogih naših crkvenih otaca. Dragi svećenici, vi ste kroz povijest bili moralna snaga i prosvjetitelji našega naroda. U najtežim vremenima narod je gledao u vas kao u svjetionik, kao u glas savjesti i istine. Gdje je danas ta hrabrost? Gdje je danas ta riječ koja budi, opominje i okuplja?
Moram naglasiti da sam odgojen u duhu dubokog poštovanja prema svećenicima i Crkvi. U mom životu svećenici su uvijek zauzimali posebno mjesto među ljudima, a potječem iz obitelji koja je povezana s vjerom i svojim narodom. Moj predak, fra Mate Prskalo, sudjelovao je u postavljanju slavnih širokobrijeških zvona koja su bila simbol vjere, zajedništva i ponosa našega kraja.
Moje poštovanje prema svećeničkom pozivu nije samo naslijeđe iz obitelji. Prije mnogo godina upoznao sam jednog mladića koji je sa samo šesnaest godina izrazio želju da postane svećenik. U njegovoj odluci prepoznao sam iskren poziv i podržavao sam ga moralno i financijski na njegovom životnom putu. Pratio sam njegov razvoj, radovao se njegovim uspjesima i bio uz njega kada je bilo potrebno. Danas je taj mladić svećenik, na što sam iskreno ponosan, a posebna mi je čast što sam postao i njegov misni kum.
Upravo zbog svega toga osjećam pravo i obvezu reći ono što mislim kada je riječ o ulozi Crkve i svećenika u našem društvu. Ovo ne govorim iz nepoštovanja prema Crkvi, nego upravo suprotno – iz ljubavi, poštovanja i zahvalnosti prema svećeničkom pozivu i svemu što je Crkva kroz povijest učinila za naš narod.
Zato me posebno pogodio događaj na blagdan svetog Ante na Humcu. Pred mnoštvom vjernika sa svetog oltara upućivani su pozdravi političarima dok nam sela ostaju prazna, mladi odlaze, a narod se raseljava po cijelom svijetu. Pitam se, župniče, zašto? Po kojim zaslugama takvi političari zaslužuju posebno mjesto u vašim pozdravima? Kakvu poruku time šaljete raseljenom narodu koji iz tuđine promatra gašenje svojih ognjišta?
Tko je mogao zamisliti da će se s oltara pozdravljati političari dok nam narod nestaje? Oltar bi trebao biti mjesto molitve, vjere, istine i jednakosti svih vjernika pred Bogom. Zato mnoge ljude boli kada vide da se pojedini političari posebno ističu i dobivaju počasti na mjestu koje bi trebalo pripadati svima jednako.
Dok tisuće naših ljudi kruh zarađuju daleko od rodnog kraja, dok roditelji ispraćaju svoju djecu u tuđinu, a stara ognjišta ostaju pusta, narod s pravom postavlja pitanje: zar je to poruka koju želimo poslati? Smatram da nije primjereno da se bilo koji svećenik dodvorava političarima ili ih izdvaja iznad običnog naroda. To nije dostojanstvo svećeničkog poziva niti ono što narod očekuje od svojih duhovnih pastira.
Narod od svojih svećenika očekuje hrabrost, pravednost i jednak odnos prema svima. U teškim vremenima naši se svećenici nisu dali kupovati niti su tražili naklonost moćnika. Stajali su uz svoj narod. Upravo zato ostali su upisani u našu povijest i u srca ljudi.
Nitko ne traži od Crkve da se bavi politikom niti da podržava bilo koju stranku. Ali narod ima pravo očekivati moralni glas i jednak odnos prema svima. Ako narod ostane bez glasa savjesti, onda ostaju samo manipulacije, strah i šutnja.
Danas u Bosni i Hercegovini nedostaje više od pola milijuna Hrvata. To nisu samo brojke. To su prazne kuće, ugašena ognjišta, zatvorene škole, zapuštena groblja i tišina u mjestima gdje je nekada odzvanjao život. To su obitelji koje su otišle jer nisu vidjele perspektivu, mladi koji su spakirali kofere jer nisu htjeli živjeti od obećanja i starci koji su ostali sami jer je cijela jedna generacija otišla trbuhom za kruhom.
Sve lampice upozorenja odavno su upaljene. Više nije pet do dvanaest – sada je već pet minuta poslije dvanaest. Ako nešto hitno ne promijenimo, uskoro neće imati tko ostati. Neće biti dovoljno žaliti za prošlošću niti govoriti da je sve izgubljeno. Narod koji odustane od sebe, odustao je i od svoje budućnosti.
Zato pozivam narod da uzme sudbinu u svoje ruke. Izađite na izbore. Tražite odgovornost od svojih političkih predstavnika. Pitajte ih što su učinili za narod, za mlade, za obitelji, za sela i za budućnost. Ne pristajte na stanje koje nas vodi prema nestanku. Ne pristajte na laž da se ništa ne može promijeniti.
Vrijeme je za istinu, odgovornost i promjene. Vrijeme je da prestanemo čekati da netko drugi riješi naše probleme. Vrijeme je da se probudimo, okupimo i pokažemo da narod koji zna tko je i što želi ne može biti izbrisan.
Ako danas ne dignemo glas, sutra će biti kasno. Ako danas ne branimo svoje pravo na opstanak, sutra ćemo braniti samo uspomene.
Zato neka ova poruka bude jasna: narod mora uzeti sudbinu u svoje ruke.
Miljenko Prskalo – Mida

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba