GDJE JE ARHIV HVO-a?
ZAŠTO INSTITUCIJE ŠUTE?
Često sam imao prilike razgovarati s prof. Šarcem, ravnateljem Dokumentacijskog centra, i postaviti jednostavno pitanje koje je postavio i general HV-a i prvi ratni zapovjednik Mostara, general Petar Zelenika:
„Postoji li arhiv HVO-a?“
Odgovor je glasio – „Ne postoji.“
Ako ne postoji – što onda čuva Dokumentacijski institut?
Zašto se tako zove?
To pitanje postaje još teže kad znamo da je Arhiv HVO-a itekako postojao. Osobno svjedočim kako je Arhiv HVO-a bio ogroman i detaljno uređen
Od 1995. do 1999. radio sam u Središnjici Udruge dragovoljaca i veterana HVO-a HZHB, u tajništvu, upravo na referatu za Arhiv HVO-a.
I javno bi pohvalio tadašnjeg predsjednika Udruge, generala Miru Grabovicu – Titana.
Bio je uspješan rukovoditelj i uveo je Udrugu u svjetske asocijacije, borio se za prava branitelja i postavio sustav rada na najvišu razinu.
S njim i s pokojnim brigadirom Zvonkom Frankovićem, glavnim tajnikom, vodio sam arhivsko gradivo.
Arhiv je postojao, bio je uređen po svakoj podružnici, pa čak i po svakom članu Udruge. Bez pretjerivanja radilo se o šleperu dokumentacije. Dio dokumentacije je bio u Mostaru, a glavni arhiv se nalazio u Čapljini, u tadašnjem Arhivskom depo-u Čapljina.
I onda – nestaje. Prebacuje se, razdvaja, preslaguje…I danas nitko službeno ne zna gdje je završio kompletan Arhiv HVO-a. To je nedopustivo.
ŠTO SMO ZATEKLI U ČAPLJINI: SLUŽBENI DOKUMENTI, POTPISI PREDSJEDNIKA TUĐMANA
U vrijeme dok sam radio u središnjici Udruge dragovoljaca i veterana HVO HZHB 1995-1999u tajništvu zadužen za za referat Arhiva HVO-a, u Udruzi je sve postojalo kompletno i sortirano. Kasnije sam saznao kako je arhiv iz Posušja prebačen u Mostar, a glavni arhiv je prebačen u vojarnu Čapljina.
Arhiv Depo Čapljina evidentirano je:
-1268 Spomenica Domovinskog rata,
– još 3 sporne bez imena,
sve s originalnim potpisom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana.
-630 medalja + A4 Spomenica „Ljeto ’95“,
-ručno pisani popisi dobitnika, te prijedlozi za činove…Treba napisati Zapovijed kako bi pukovnija u Mostaru iste preuzela i dodijelila braniteljima.
Ogromna količina službenih dokumenata završavala je u „odložnoj deponiji“, umjesto u rukama ljudi koji su prošli ratišta.
Postavlja se logično pitanje:
Kako može postojati Muzej HVO-a ako ne postoji cjelovit Arhiv HVO-a?
Iz čega će se raditi ozbiljna istraživanja povijesti pobjedničkog obrambenog ratovanja?
VRIJEME JE ZA ISTINU I UREĐENJE ARHIVA
Ako želimo dostojan Muzej HVO-a, ako želimo Groblje mira, ako želimo istinu o Domovinskom ratu – onda Arhiv HVO-a mora biti pronađen, obnovljen, sistematiziran i zaštićen.
Bez arhiva – nema povijesti.
Bez povijesti – nema identiteta.
Bez identiteta – nema budućnosti.
Vrijeme je da institucije – HNS, braniteljske udruge, politički predstavnici i povjesničari – otvore ovo pitanje i riješe ga jednom zauvijek.
Jer HVO nije samo uspomena.
HVO je temelj opstanka hrvatskog naroda u BiH.
I zato njegova dokumentacija mora postojati – i biti dostupna, cjelovita i istinita.
čovjeku koji je svojom vizijom i ustrajnošću dao obilježje cijeloj jednoj epohi. Isto tako, projekt Muzeja Domovinskog rata u Mostaru zaslužuje svaku pohvalu, jer je to projekt za sve buduće naraštaje.
