Studeni 1847. godine. Elizabeth Blackwell ušla je u predavaonicu Medicinskog fakulteta Geneva u državi New York – nekoliko tjedana nakon što je nastava već počela.
Svaki student u toj prostoriji bio je muškarac. Svaki profesor bio je muškarac. Svaki liječnik u Americi bio je muškarac.
Elizabeth Blackwell, dvadesetšestogodišnjakinja, sjela je na svoje mjesto i otvorila bilježnicu.
Nije znala da su studenti glasali o njezinom primitku misleći da je sve šala. Nije znala da su profesori bili uvjereni da će je odbiti. Nije znala da su glasali “za” samo zato što su željeli vidjeti hoće li se luda žena doista usuditi doći.
Znala je samo jedno: previše se borila da bi stigla dovde da bi sada odustala.
Put do tog trenutka bio je dug i trnovit. Rođena u Engleskoj 1821., Elizabeth je s obitelji imigrirala u Ameriku. Kada joj je otac umro 1838., obitelj je zapala u financijsku krizu. Elizabeth je postala učiteljica da preživi.
Ali sanjala je više.
Jedna obiteljska prijateljica umirala je od raka maternice. Kroz suze je rekla Elizabeth: “Da me je liječila žena liječnica, moje najgore patnje bile bi mi pošteđene.”
Te su riječi promijenile sve.
Elizabeth je odlučila postati liječnica.
Dvadeset devet medicinskih fakulteta odbilo ju je. Neki su bili ljubazni, drugi grubi. Svi su rekli isto: nemoguće je. Ženski um nije dorastao medicini. Žene su previše nježne za kirurgiju.
Elizabeth je nastavila slati prijave.
Dvadeset devet puta čula je “ne”.
Trideseta prijava stigla je u Geneva Medical College. Profesori nisu znali što učiniti. Bojali su se da bi je odbijanje moglo prikazati u lošem svjetlu, ali primanje žene moglo bi uništiti ugled institucije.
I tada su smislili genijalan plan: pustili su 150 muških studenata da glasaju – uz uvjet da samo jedan glas “protiv” znači odbijanje.
Bili su uvjereni da će studenti glasati protiv.
Ali studenti su pomislili da je cijela stvar šala. Prvoaprilska fora. Sigurno se nijedna žena neće zapravo pojaviti?
Glasanje je bilo jednoglasno: da.
I tako je Elizabeth ušla u predavaonicu, ne znajući da je primljena kao šala, ne znajući da su profesori očekivali njezin neuspjeh, ne znajući da su studenti glasali za nju iz znatiželje, a ne iz poštovanja.
Ali brzo ih je sve razuvjerila.
Učila je neumorno. Inzistirala je na svim predavanjima, čak i onima o reproduktivnoj anatomiji koje su joj profesori htjeli poštedjeti “iz pristojnosti”. Radila je u užasnim uvjetima u filadelfijskoj bolnici za siromašne, gdje su mladi liječnici odbijali raditi pokraj nje. Napisala je briljantnu tezu o tifusu.
I polako, korak po korak, poštovanje je zamijenilo skepticizam.
siječnja 1849., Elizabeth Blackwell popela se na pozornicu da primi diplomu. Dekan joj se duboko naklonio.
Nije samo diplomirala. Diplomirala je kao najbolja u svojoj generaciji.
Postala je prva žena u Americi s medicinskom diplomom.
Ali to je bio tek početak. Izgubila je vid na lijevom oku i san o kirurgiji, ali osnovala je bolnicu za žene i djecu, otvorila medicinski fakultet za žene i pomogla osnovati prvu medicinsku školu za žene u Britaniji.
Do svoje smrti 1910., Elizabeth Blackwell promijenila je lice medicine.
Danas više od polovice studenata medicine u Americi čine žene. Liječnice rade u svim specijalizacijama, vode bolnice i provode revolucionarna istraživanja.
Svaka od njih hoda stazom koju je Elizabeth prokrčila – žena koja je odbijena 29 puta, primljena kao šala i diplomirala kao najbolja u svojoj generaciji.
Prostorija se nije nasmijala i otjerala je.
Postala je najbolja u njoj.
I zauvijek promijenila svijet.
čovjeku koji je svojom vizijom i ustrajnošću dao obilježje cijeloj jednoj epohi. Isto tako, projekt Muzeja Domovinskog rata u Mostaru zaslužuje svaku pohvalu, jer je to projekt za sve buduće naraštaje.
