Na današnji dan 1978. u Parizu je ubijen Bruno Bušić, politički vođa hrvatske emigracije i borac za samostalnu Hrvatsku, ali i književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar.
Ante Bruno Bušić rođen je u Vinjanima Donjim 06. listopada 1939. godine a ubijen je u Parizu na današnji dan 16. listopada 1978. Bio je zagovornik demokratske, suverene i slobodne Hrvatske. Bio je disident, novinar, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-tih godina i politički vođa hrvatske emigracije.
Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije. Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. 1955. godine dva puta bio je zatvoren. Kao maturant bio je izbačen iz gimnazije bez prava upisa u bilo kojoj gimnaziji na prostoru Jugoslavije a tek nakon dvije godine, nakon što su promijenjeni propisi, nastavio je školovanje u Splitu. Maturirao je 1960. godine u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i, na očevo inzistiranje, upisao na Ekonomski fakultet Diplomirao je u redovitom roku 1964. godine diplomskim radom Moral i socijalizam.
Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. godine potpisao je ravnatelj Instituta Franjo Tuđman. Sredinom 1965. godine Bušić je bio zatvoren a početkom 1966. godine bio je osuđen na 10 mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskoga tiska i “neprijateljske propagande”. Nakon osude bio je, do pravomoćnosti presude, pušten na slobodu i to je iskoristio za bijeg u Austriju, 24. listopada 1966. godine. Nakon što ga je dr. Tuđman nagovarao na povratak, Bušić se je vratio u prosincu 1966. godine a kako je tada uslijedilo političko popuštanje (nakon pada Aleksandra Rankovića) nije bio ni pozivan na izdržavanje ostatka kazne. Od 9. broja Hrvatskoga književnoga lista bio je jednim od urednika toga lista. Nakon gašenja Hrvatskoga književnoga lista krajem 1969. godine otišao je u Pariz gdje je ostao, živjevši “u nekom poluizbjeglištvu”, do travnja 1971. godine kada se je vratio u Zagreb. Po povratku u Zagreb zaposlio se je u novopokrenutome Hrvatskome tjedniku a od 13. broja ušao je u uredništvo toga lista u kojemu je bio do zadnjega broja. Nakon udara u Karađorđevu Bušić je bio zatvoren 12. prosinca 1971. godine. Bio je optužen zbog navodnih veza sa suradnikom jedne zapadne obavještajne službe a tužitelj ga je nadalje optužio kako je “objavio više članaka u Hrvatskom književnom listu, Studentskom listu i Hrvatskom tjedniku u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja u nas. On je pozivao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda SFRJ i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”. Odbio je braniti se kada je u veljači 1972. godine optužnica protiv njega proširena zbog špijunaže. Suđenje je trebalo biti 28. lipnja 1972. godine ali je odgođeno. Okružni sud u Zagrebu izdao je obavijest o odgodi suđenja do jeseni iste godine, navodeći kako se istraga nije mogla okončati zbog Bušićeve govorne mane. Na suđenju na jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora koje je izdržavao u Staroj Gradiški. Iz zatvora izašao je u prosincu 1973. godine i bio je proganjan na razne načine te se nije mogao zaposliti a krajem 1974. godine bio je pretučen u Dubrovniku, na Stradunu, od petnaestak nepoznatih osoba. S njim je bio Joseph Levy student iz Jeruzalema kojega nisu dirali. To su sve promatrala i dva milicionera no nisu ništa poduzeli. Bušić je podnio tužbu protiv dubrovačke policije no javni tužitelj nije mu na nju ni odgovorio. Krajem rujna 1975. godine napustio je ilegalno SFRJ i u Engleskoj, u Londonu, dobio je politički azil. U Londonu je bio u uredništvu časopisa Nova Hrvatska, za koji je i pisao, do travnja 1976. godine. Na izborima za 2. Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća, 1977. godine, uz najviše glasova, izabran je na čelo Ureda za propagandu. U tome svojstvu izdao je i nekoliko brojeva Vjesnika HNV-a. Na prolazu kroz Pariz, kada se je pripremao za sastanak Izvršnoga i Saborskoga odbora HNV-a, ubijen je u atentatu.
Bruno Bušić ubijen je u 23.20 sati, 16. listopada 1978. godine, u Parizu u ulici Belleville 57, iz zasjede su ga pogodila dva od pet metaka iz pištolja “Astra” kalibra 7,65 mm. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije. Bio je pokopan 23. listopada 1978. godine na pariškome groblju Père-Lachaise uz nazočnost oko 1.200 Hrvata. Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme “Trubač sa Seine” na hrvatskome i francuskome jeziku:
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,Ja neću, neću, neću da se smirim.Ko svježi vjetar u sparinu pirim,A kada umor svlada duše lijene,Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!
U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.
Tijekom dužeg razdoblja, informacije o djelovanju Službe državne sigurnosti su upućivale da bi izvršitelj atentata na Brunu Bušića mogao biti agent SDS Vinko Sindičić. Sindičić je na suđenju priznao da je od SDS dobio nalog da ubije Bušića i da je radi izvršenja atentata bio putovao u Pariz; međutim da je poslije odbio nalog i nije ubio Bušića: u nedostatku dokaza, Sindičić je oslobođen optužbe
Na današnjoj sjednici Hrvatskog narodnog sabora (HNS), po riječima predsjednika HNS-a Dragan Čović, najviše se razgovaralo o pitanju državne imovine, političkim izazovima te strateškim ciljevima HNS-a – europskom putu Bosne i Hercegovine i jednakopravnosti konstitutivnih naroda.
– Resorni ministar Bunoza napravio je jedan presjek stanja gdje se danas nalazimo po pitanju nametnutih zakonskih rješenja i blokada zbog toga. Nedopustivo je da ne možemo graditi autocestu kroz Mostar jer taj proces netko blokira. Nekih 15 milijardi eura investicija stoji zbog toga zato što nismo do kraja raščistili odnose o državnoj imovini – izjavio je Čović nakon sjednice.
Ustvrdio je da je „problematično“ vojno zemljište kod Mostara preko kojeg bi autocesta trebala ići, ministar obrane Zukan Helez proglasio neperspektivnim, ali da se usprkos tomu ne može ući u proces gradnje.
– Možemo graditi autocestu do tog dijela pa onda stati, ali to nije način. Zato pozivam institucije Bosne i Hercegovine koje mogu donositi odluke, ali i visokog predstavnika jer se radi o nametnutom rješenju, da ga korigira u interesu Bosne i Hercegovine – kazao je Čović, dodavši kako je blokada gradnje autoceste kroz Mostar samo jedan od brojnih primjera blokiranih projekata zbog zabrane raspolaganja državnom imovinom.
Čović je komentirao i situaciju oko propale sjednice Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, kazavši kako je neprihvatljivo zakazivanje sjednica bez prethodnog dogovora, na dan kada se on nije nalazio u Bosni i Hercegovini.
– Ja sam razgovarao s kolegom Ademovićem, rekao sam da nije u redu da je to uradio. Blokade nema, ali to što fizički nismo mogli biti prisutni, to je nešto drugo. Ja sam zamolio kolege da to razumiju. Nećemo doći u situaciju da Klub Hrvata ovisi o bilo kome. To me neće motivirati da otkažem sastanke zato što je netko zakazao sjednicu za koju se znalo da se neće održati – kazao je.
Po njegovim riječima, predstavnici SNSD-a ranije su kazali kako ne postoji nikakva mogućnost da se raspravlja o smjenama.
– Ako znate da je to tako, zašto to stavljate na dnevni red? – upito je Čović.
Komentirao je i formiranje hrvatskog političkog bloka oko kojeg su se okupile stranke HDZ 1990, HRS, HNP, HSS i HDS, kazavši kako će HDZ BiH učiniti sve da ojača svoju političku ulogu.
– Ja sam uvjeren da razmišljaju o dobru hrvatskog čovjeka i da vide jasnu viziju budućnosti, kao što vidi i grupa ljudi unutar HNS-a i HDZ-a BiH. Razumijem da su izbori za 11 mjeseci i da svako ima svoje ambicije. Ja ću učinit sve s naše strane da politika koju predvodim dobije podršku žitelja Bosne i Hercegovine, posebno hrvatskog naroda. Cilj je da ojačamo svoju ulogu u političkom životu Bosne i Hercegovine, da sjedimo za političkim stolom gdje se definiraju ključna pitanja za Bosnu i Hercegovinu i hrvatski narod – kazao je Čović.
Kada je u pitanju politička situaciju u Mostaru, kazao je da neće dozvoliti da se od najvećeg grada u Hercegovini pravi „grad slučaj“.
– Prešla se mjera dobrog ukusa, ne samo političkog. Gad Mostar treba ostati jedini grad u Bosni i Hercegovini koji ima sve obrise uređenja multietničke sredine. Poruka svima onima koji pokušavaju od Grada Mostara napraviti slučaj je da mi čvrsto stojimo uz gradonačelnika Kordića – kazao je prvi čovjek HNS-a.
Podcrtao je da je stav HNS-a kako se od Mostara treba praviti moderan grad te da se neće dopustiti da nadvlada anarhija.
Dotaknuo se, između ostalog, i uloge američke administracije u Bosni i Hercegovini te poručio svima koji misle da je ona zanemarena da se radi o lošoj procjeni.
Komentirajući posljednji izvještaj Europske komisije o Bosni i Hercegovini kazao je „da je bilo i gorih“ te da je ovaj zadnji „dovoljno poticajan da se zacrtani ciljevi ostvare“.
– Nismo odradili ključni posao, ali neka mi neko objasni zašto nismo u stanju usvojiti dva zakona koja čekaju godinu dana – Zakon o Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću u Bosni i Hercegovini i Zakon o Sudu BiH. Ministar pravde će uskoro predložiti usuglašene tekstove pa netko svako pokaže svoj odnos prema našoj integracijskoj ambiciji – poručio je Čović.
Na kraju je pozvao sve političke aktere u Bosni i Hercegovini da učini sve što je u njihovoj moći da se do kraja godine usvoje dva spomenuta zakona i imenuje glavni pregovarač s Europskom unijom kako bi se konačno mogao otvoriti pregovarački proces./Fena/HMS/
Preporučeno:
VIDEO ČOVIĆ: Zakazana je sjednica Doma naroda kada smo bili izvan BiH
Čović i Plenković razgovarali o izmjena Izbornog zakona i energetskoj diverzifikaciji
Vlada RH u 3 godine dodijelila 6 milijuna eura za demografsku revitalizacije Hrvata u BiH
Udruga branitelja Dubrovnika ovim priopćuje građanima Dubrovnika, Dubrovačko neretvanske županije i naše Domovine da smo među prvima stali protiv gostovanja i širenja Srpske “kulture”, jednako kao i “Crnogorske”, koja nam se pripremala gotovo ultimativno bez konzultacija s braniteljima umalo dovođenjem braniteljskih udruga grada Korčule pred završeni čin, jednako kako se to događa i drugdje po Hrvatskoj očito nesmetano bez vidimo odobravanja javnih prostora, uvida u programe i njihove sadržaje, što je grubo nasilje nad teško izborenoj slobodi i njenim tekovinama demokracije, za koju su se građani opredijelili plebiscitarno. Treba znati da se u te procese širenja SRPSKE, umjesto kulture nacionalne manjine hrvatskih Srba ulažu veliki iznosi novca i s ove strane granice da bi ih se zloupotrebljavalo nije korektno ni prema našim domaćim srpskim sugrađanima, koji trebaju slobodno njegovati svoju kulturu i običaje što je neosporno.
Što smo mi u hrvatskoj Korčuli, koju spominju oblačni članovi antifašističke(nazovimo braniteljske) udruge VEDRA razotkrili kad nas je zbog naše inicijative da ne odobravamo gostovanje Srbo(Crno)gorskog Hora grubo izvrijeđao njihov predsjednik. No unatoč njegovom angažmanu i stavu u prilog omalovažavanja svih činjenica provociranja “nove” Crnogorske? vlasti na primjeru Spomen ploče logorašima Morinja ili davanja imena sportskom bazenu u Kotoru vaterpolisti koji je u tom logoru zlostavljao naše stanovnike Konavljane i branitelje koje su zarobili.
Da pojasnimo, kako bi došli u prigodu, koju im pruže “naši” domaćini srbogorski hor iz Crne Gore ili Prosvjetini horovi i zborovi po potrebi pjevali oni se prilagode. Kako? Pa pjevaju pod jugoslavenskim zastavama po Srbiji i Crnoj Gori, da tako kažemo, što god stignu promičući velikojugoslavenske i velikosrbijanske pjesme i plesove u čast Titi, a bogme i Lazaru. Dok je malo drugačije u Hrvatskoj gdje su, ili bi, prvo pjevali srpske narodne poskočuše, pa onda jugopartizanske ako treba i bez jugo grba i zastava s petokračinom da im prođe podvala… no uvijek ih “slučajno” nešto izda jedni (srbogorci) i drugi (velikosrbi) pjevaju Marjane, Marjane ali onu verziju s dokazanim zločincem Titom i crvenom petokrakom na vrh pokojnog Jugoslavenskog barjaka.. E a ako se pusti i ne vodi puno računa od za to trebalo bi da bude nadležnih onda kreću i svetosavske, na posljetku i novokomponovane o “srpskom” Dubrovniku vidimo da pjevaju… Dakle kako ih je god volja i koliko im se god pusti do linije Senj Karlovac Virovitica. Takvo SANU kulturnjaštvo članovi UBD i njihov Ogranak na Korčuli su osujetili i demokratskim putem djelovali i djelovat će da u buduće podvale neće tek tako moći proći a budu li drske pored nas moguće i nikako.
Naime imamo uz nas već stasalu i našu domoljubnu mladost, a kultura? SANU omladine nama, kojima su svakodnevica bila granatiranja od onih što su ih naučili ovim pjesmama, i ne čujemo zbog toga dobro, evo na video uratku i podnatpisa. Evo što pjevaju Prosvjetini dječaci i djevojčice u jednom od prijašnjih nastupa zato im poručujemo dobro ošli iz Hrvatskoga Splita…
A pjevaju da ne bude zabune:
“Da obrane zemlju blagodatnu
Za Krst časni i slobodu zlatnu
Od Kruševca Prizrena Cetinja
Dubrovnika Knina Nevesinja
Sa Avale Lovćena i Šare
Kliče srpstvo ustani Lazare”
Stoga mi im poručujemo ostavite se Hrvatskog Dubrovnika, Hrvatska Korčula vam je pokazala kako se u miru Naše brani, a vjerujemo da ste svjesni što je Split i do koje granice je tolerancija moguća, a kad provokacije Pupovaca i družine postaju degutantne i prekomjerno ishitrene ali namjerno prijeteće i ultimativne.
Demokracija koja podrazumijeva slobodu govora je tekovina Domovinskog obrambenog rata, ali pitamo se imamo li u Hrvatskoj Državi institucije kad nam se može ovako izravno prijetiti, dok mi i za manje tvrdnje završimo na obavjesnim razgovorima, kao što je to bilo i za “dubrovačkog” tobože branitelja Zorana Ercega inače osobnog ratnog snimatelja Ratka Mladića.
Oni koji misle da smo mi slabog pamćenja i da će im prolaziti velikosrpski, jugoslavenski i oni dobro nam poznati raznobojni narativi, koje je spominjao prvi hrvatski predsjednik Dr. Franjo Tuđman nešto su se prevarili. Da bude jasno evo razvidno tko nam i čime prijeti u našoj kući ultimativno, tvrdeći ili će biti po njihovom ili u protivnom Hrvatska neće imati budućnosti. Sami pogledajte:
Na poslijetku i priopćenje kojemu se Udruga branitelja pridružuje:
OTVORENO PISMO
u p u ć e n o
Predsjedniku Republike Hrvatske,
predsjedniku Hrvatskoga sabora,
predsjedniku Vlade RH,
županu Splitsko-dalmatinske županije i gradonačelniku Splita
Poštovani,
posljednji događaji u Splitu poprimili su razmjere medijsko-političke histerije kakvu ne pamtimo još od vremena totalitarnog jednoumlja, kada se pokušavalo kriminalizirati sve što je bilo izraz hrvatskog domoljublja. Umjesto smirenog informiranja i uvažavanja činjenica, svjedočimo orkestriranom napuhavanju priče o navodnim „napadima na srpsku manjinu“, potpuno izvan konteksta stvarnog događaja.
Što se doista dogodilo?
Skupina mladića izrazila je negodovanje zbog održavanja programa SKD Prosvjeta upravo u mjesecu kada se Hrvatska klanja žrtvama Vukovara i Škabrnje te svim stradalima velikosrpske agresije.
Program je otkazan; nije bilo nasilja niti ozlijeđenih.
Ipak, posljedice su teške i ponižavajuće:
Petar Gojun, hrvatski branitelj i logoraš srpskih koncentracijskih logora, čovjek čiji brat ubijen u Vukovaru još nije pronađen, nalazi se u pritvoru. S njim i nekoliko građana, među kojima i djeca hrvatskih branitelja.
Ljudi koji nikoga nisu napali pritvoreni su da bi se proizvela politička slika „srpske ugroženosti u Splitu“.
Je li itko ispitao kako je događaj organiziran?
• Zašto je manifestacija najavljena tek nekoliko sati ranije na jednom portalu, bez prethodne, transparentne obavijesti i bez jasne koordinacije s Gradom Splitom kao vlasnikom prostora?
• Zašto je odabran termin najdubljeg nacionalnog pijeteta?
• Zašto se ponavlja isti obrazac: provokacija → inscenirana ugroženost → napad na hrvatski narod i branitelje? Ovo nije kulturna razmjena, nego tehnologija političke manipulacije.
Dvostruki aršini – i šutnja kad su Hrvati na udaru.
Nevjerojatno je koliko se javnih osoba ovih dana propelo na zadnje noge: političari, novinari, kulturnjaci, aktivisti — uvijek ista lica, čuvari propale Jugoslavije koji redovito reagiraju samo kad je hrvatski narod na optuženičkoj klupi.
A gdje su bili kada:
• su se hrvatski građani maltretirali i protjerivali na granici sa Srbijom?
• je hrvatska policajka brutalno napadnuta od migranta?
• su molitelji vrijeđani i fizički ometani na hrvatskim trgovima?
• je u Zagrebu zabranjivan Hod za život, dok se istodobno vješaju zastave ideologija koje su progonile i ubijale Hrvate?
• su se zabranjivali hrvatski koncerti i kulturni događaji?
• se u Kumrovcu afirmirala Titova Jugoslavija, ikonografija i poraženi totalitarizam?
Nigdje!
Nema osuda, nema moralnih lekcija, nema medijske histerije. Zaključak je neugodan, ali jasan: hrvatski identitet, vrijednosti i žrtve nemaju jednaku zaštitu.
Zašto šutnja na narative „srpskog sveta“?
Zašto oni koji danas osuđuju mlade u Splitu nikada ne osuđuju:
• serijale o „srpskoj Dalmaciji“,
• otvoreno svojatanje hrvatskih prostora,
• pažljivo tempirane „kulturne“ provokacije,
• oživljavanje narativa „srpskog sveta“,
• dugogodišnje obespravljivanje Hrvata u Srbiji?
U Srbiji se, u danima Oluje i Dana hrvatske pobjede, ne usudi organizirati ništa, a u Hrvatskoj se u mjesecu Vukovara organiziraju manifestacije koje vrijeđaju osjećaje većinske zajednice. I to još financirano iz hrvatskih proračuna.
Dodatno zabrinjava izjava predsjednika SKD Prosvjeta, Nikole Vukobratovića:
„Srbi u Hrvatskoj nemaju obvezu pravdati sredstva koja dobivaju jer su to njihovi novci.“
Ako je to istina, riječ je o skandalu neviđenih razmjera. Proračunska sredstva su novac svih građana Republike Hrvatske. Nitko ne može biti iznad zakona niti iznad nadzora.
Država šuti, a šutnja je suglasnost.
Država sustavno šuti na:
• velikosrpsku propagandu u kulturi, medijima i diplomaciji,
• narative o „srpskoj Dalmaciji“,
• otvoreno svojatanje hrvatskog teritorija,
• afirmaciju propale Jugoslavije,
• omalovažavanje temeljnih vrijednosti na kojima je nastala hrvatska država.
Ali reagira brzo i pretjerano kada hrvatski građani pokažu negodovanje.
Je li to politika po kojoj su Hrvati građani drugog reda u vlastitoj zemlji?
Imamo li pravo biti posebno osjetljivi u vremenu Vukovara i Škabrnje, ili čak ni to pravo više nije naše?
Petar Gojun i pritvoreni mladići ne smiju postati žrtveni jarci.
Nećemo dopustiti kriminalizaciju ljudi koji su stvarali Hrvatsku, niti novu nepravdu nad onima koji su preživjeli srpske logore. Nećemo pristati da se djeca hrvatskih branitelja, zbog nesmotrenosti iz ljubavi prema Domovini, prikazuju kao ekstremistima.
Oni nisu bili prijetnja 1991. — nisu prijetnja ni danas.
Vladajućima poručujemo jasno i glasno: DOSTA JE.
• Dosta dvostrukih standarda.
• Dosta kriminalizacije hrvatskih branitelja, njihove djece i hrvatske mladosti.
• Dosta šutnje na velikosrpske narative.
• Dosta financiranja „kulturnih“ projekata koji promiču politiku „srpskog sveta“ i svega što narušava hrvatski identitet.
• Dosta ponižavanja hrvatskog identiteta i hrvatskog naroda.
Incident u Splitu nije izraz mržnje ni nasilničkog ponašanja; to je refleks naroda izloženog godinama stalnih provokacija i nepravde. To nije opravdanje, ali jest upozorenje.
Ako Hrvatska država ne zaštiti istinu o sebi, o svome nastanku i o podnesenoj žrtvi — narod će je zaštititi sam, spontano, ponekad nespretno, ali uvijek iskreno.
To se ne može zaustaviti represijom nad hrvatskim braniteljima i hrvatskom mladošću.
Tražimo
1. Trenutačno puštanje Petra Gojuna i pritvorenih osoba.
2. Potpuno transparentnu istragu o organizaciji i okolnostima sporne manifestacije.
3. Prekid medijskih manipulacija i političkih konstrukcija.
4. Jasan stav državnog vrha protiv velikosrpske propagande i kulturno-medijske agresije kojoj smo izloženi.
5. Od svih institucija aktivnu zaštitu vrijednosti na kojima je nastala slobodna, neovisna i samostalna Republika Hrvatska.
Zaključno pitanje državnom vrhu: Imamo li mi, Hrvati, u vlastitoj zemlji — jednak status, jednaku zaštitu i jednako dostojanstvo kao pripadnici srpske nacionalne manjine?
Ako je odgovor „da“, onda tražimo da se tako i postupa. U protivnom, šutnja vlasti postat će — odustajanje od Hrvatske. Na to ne pristajemo, kao ni na zanemarivanje vrijednosti na kojima je država stvarana. Za to nemate mandat branitelja, naroda ni Domovine.
Kada nepravda postane zakon — otpor postaje dužnost.
Za istinu. Za pravdu. Za Hrvatsku.
Pridružujemo se pozivu Torcide. Hrvatski narode, vidimo se u subotu u 11 sati na Rivi.
Koordinacija braniteljskih udruga Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije
za Koordinaciju: Ivan Turudić predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora
U petak, 7. studenoga, u rodnom mjestu Kašče bit će obilježena 31. godišnjica pogibije brigadira Ante Primorca, heroja Domovinskog rata i zapovjednika koji je svojom hrabrošću i požrtvovnošću ostavio neizbrisiv trag u obrani hrvatskog naroda.
Program obilježavanja započet će u 10:45 sati polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na mjestu spomena, čime će se odati počast brigadiru Primorcu.
Nakon toga, u 11:00 sati, služit će se sveta misa zadušnica za pokojnog Antu Primorca.
