KULTURA
Prije 47 godina ubijen je Ante Bruno Bušić, hrvatski domoljub i borac za neovisnu Hrvatsku
Na današnji dan 1978. u Parizu je ubijen Bruno Bušić, politički vođa hrvatske emigracije i borac za samostalnu Hrvatsku, ali i književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar.
Ante Bruno Bušić rođen je u Vinjanima Donjim 06. listopada 1939. godine a ubijen je u Parizu na današnji dan 16. listopada 1978. Bio je zagovornik demokratske, suverene i slobodne Hrvatske. Bio je disident, novinar, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-tih godina i politički vođa hrvatske emigracije.
Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije. Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. 1955. godine dva puta bio je zatvoren. Kao maturant bio je izbačen iz gimnazije bez prava upisa u bilo kojoj gimnaziji na prostoru Jugoslavije a tek nakon dvije godine, nakon što su promijenjeni propisi, nastavio je školovanje u Splitu. Maturirao je 1960. godine u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i, na očevo inzistiranje, upisao na Ekonomski fakultet Diplomirao je u redovitom roku 1964. godine diplomskim radom Moral i socijalizam.
Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. godine potpisao je ravnatelj Instituta Franjo Tuđman. Sredinom 1965. godine Bušić je bio zatvoren a početkom 1966. godine bio je osuđen na 10 mjeseci zatvora zbog čitanja emigrantskoga tiska i “neprijateljske propagande”. Nakon osude bio je, do pravomoćnosti presude, pušten na slobodu i to je iskoristio za bijeg u Austriju, 24. listopada 1966. godine. Nakon što ga je dr. Tuđman nagovarao na povratak, Bušić se je vratio u prosincu 1966. godine a kako je tada uslijedilo političko popuštanje (nakon pada Aleksandra Rankovića) nije bio ni pozivan na izdržavanje ostatka kazne. Od 9. broja Hrvatskoga književnoga lista bio je jednim od urednika toga lista. Nakon gašenja Hrvatskoga književnoga lista krajem 1969. godine otišao je u Pariz gdje je ostao, živjevši “u nekom poluizbjeglištvu”, do travnja 1971. godine kada se je vratio u Zagreb. Po povratku u Zagreb zaposlio se je u novopokrenutome Hrvatskome tjedniku a od 13. broja ušao je u uredništvo toga lista u kojemu je bio do zadnjega broja. Nakon udara u Karađorđevu Bušić je bio zatvoren 12. prosinca 1971. godine. Bio je optužen zbog navodnih veza sa suradnikom jedne zapadne obavještajne službe a tužitelj ga je nadalje optužio kako je “objavio više članaka u Hrvatskom književnom listu, Studentskom listu i Hrvatskom tjedniku u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja u nas. On je pozivao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda SFRJ i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”. Odbio je braniti se kada je u veljači 1972. godine optužnica protiv njega proširena zbog špijunaže. Suđenje je trebalo biti 28. lipnja 1972. godine ali je odgođeno. Okružni sud u Zagrebu izdao je obavijest o odgodi suđenja do jeseni iste godine, navodeći kako se istraga nije mogla okončati zbog Bušićeve govorne mane. Na suđenju na jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora koje je izdržavao u Staroj Gradiški. Iz zatvora izašao je u prosincu 1973. godine i bio je proganjan na razne načine te se nije mogao zaposliti a krajem 1974. godine bio je pretučen u Dubrovniku, na Stradunu, od petnaestak nepoznatih osoba. S njim je bio Joseph Levy student iz Jeruzalema kojega nisu dirali. To su sve promatrala i dva milicionera no nisu ništa poduzeli. Bušić je podnio tužbu protiv dubrovačke policije no javni tužitelj nije mu na nju ni odgovorio. Krajem rujna 1975. godine napustio je ilegalno SFRJ i u Engleskoj, u Londonu, dobio je politički azil. U Londonu je bio u uredništvu časopisa Nova Hrvatska, za koji je i pisao, do travnja 1976. godine. Na izborima za 2. Sabor Hrvatskoga narodnoga vijeća, 1977. godine, uz najviše glasova, izabran je na čelo Ureda za propagandu. U tome svojstvu izdao je i nekoliko brojeva Vjesnika HNV-a. Na prolazu kroz Pariz, kada se je pripremao za sastanak Izvršnoga i Saborskoga odbora HNV-a, ubijen je u atentatu.
Bruno Bušić ubijen je u 23.20 sati, 16. listopada 1978. godine, u Parizu u ulici Belleville 57, iz zasjede su ga pogodila dva od pet metaka iz pištolja “Astra” kalibra 7,65 mm. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije. Bio je pokopan 23. listopada 1978. godine na pariškome groblju Père-Lachaise uz nazočnost oko 1.200 Hrvata. Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme “Trubač sa Seine” na hrvatskome i francuskome jeziku:
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,Ja neću, neću, neću da se smirim.Ko svježi vjetar u sparinu pirim,A kada umor svlada duše lijene,Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!
U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.
Tijekom dužeg razdoblja, informacije o djelovanju Službe državne sigurnosti su upućivale da bi izvršitelj atentata na Brunu Bušića mogao biti agent SDS Vinko Sindičić. Sindičić je na suđenju priznao da je od SDS dobio nalog da ubije Bušića i da je radi izvršenja atentata bio putovao u Pariz; međutim da je poslije odbio nalog i nije ubio Bušića: u nedostatku dokaza, Sindičić je oslobođen optužbe
U zaleđu Neuma predstavljeni su novi nalazi megalitskih kamenih struktura za koje geolog i istraživač, Brotnjak Goran Glamuzina smatra da potječu iz prapovijesnog razdoblja. Među njima posebno izdvaja velike kamene konstrukcije koje opisuje kao dolmene, kiklopske zidine i menhire, ali i neobičan nalaz kamena s fosilima na jednom od monumentalnih kamenih objekata.
Glamuzina je rezultate svojih terenskih obilazaka predstavio u opsežnom tekstu posvećenom području koje naziva Neumskom dolinom megalita. Kao središnju zonu navodi prostor južno od planine Žabe, od šireg područja Zelenikovca i Gradačkog polja prema jugoistočnom dijelu Metkovića i okolnim naseljima.
Prema njegovim navodima, na tom se području nalazi velik broj kamenih struktura koje tumači kao ostatke prapovijesne monumentalne gradnje, uključujući dolmene, menhire, gradinske bedeme, podzidane terase, stare pristupne putove i druge kamene objekte, piše Goran Glamuzina za Megaliti Hercegovine.
Monumentalni dolmen kod Gradca
Posebnu pozornost posvetio je jednoj kamenoj konstrukciji na području istočno od sela Gradac, u smjeru Hotnja Hutovskog, Prapratnice i Zelenikovca. Nalazi se na južnoj strani uzvišenja Gače, a Glamuzina je opisuje kao jedan od najvećih i najupečatljivijih dolmena koje je pronašao u neumskom zaleđu.
Do lokaliteta je, prema njegovu opisu, vrlo teško doći zbog izrazito strmog, kamenitog i vegetacijom obraslog terena. Tijekom obilaska uočio je i ostatke kamenih terasa, zidova te pristupne staze koju interpretira kao prapovijesni put ili dromos prema samoj strukturi.
Najveću pozornost privukla je golema pokrovna kamena ploča postavljena gotovo vodoravno. Autor smatra da njezino postavljanje pokazuje visoku razinu znanja tadašnjih graditelja o svojstvima stijena, pomicanju velikih kamenih blokova i prilagođavanju izrazito zahtjevnom krškom terenu.
Na kamenom bloku pronađeni fosili
Na vrhu ove strukture Glamuzina je pronašao i manji komad vapnenca ispunjen vidljivim fosiliziranim ljušturama rudista, izumrlih školjkaša.
Kako navodi, takav fosilni sadržaj nije pronašao neposredno uz samu kamenu konstrukciju, zbog čega pretpostavlja da je komad kamena namjerno donesen i ostavljen na tom mjestu.
Autor ide i korak dalje te taj pronalazak povezuje s mogućnošću da su tadašnji stanovnici fosile prepoznavali kao nešto posebno i sakupljali ih. Upravo zato u svom tekstu iznosi tezu o mogućem vrlo ranom kolekcionarstvu fosila na području Hercegovine.
Ipak, sam razlog zbog kojeg bi fosilni kamen bio donesen na navedeno mjesto ostaje nepoznat. Glamuzina navodi više mogućnosti, od simboličke i obredne uloge do jednostavne zainteresiranosti tadašnjih stanovnika za neobične okamine.
Dolmeni kao mjesta za zaklon od vrućine?
Još jednu zanimljivu pretpostavku autor iznosi nakon obilaska megalitskih struktura kod Neumskog Gradca tijekom izrazito toplog razdoblja u kolovozu 2026. godine.
Kako opisuje, prostor ispod velike kamene ploče jednog od objekata bio je osjetno ugodniji i hladniji od okolnog terena izloženog suncu. Zbog sjene, kamene konstrukcije i strujanja zraka, Glamuzina pretpostavlja da su pojedini dolmeni mogli služiti i kao svojevrsna mjesta za rashlađivanje tijekom ljeta, dok bi položaji na osunčanim južnim padinama tijekom hladnijeg razdoblja mogli pružati zaklon i toplinu.
Tu mogućnost slikovito opisuje kao svojevrsne prapovijesne klima uređaje, ističući pritom da je riječ o njegovu tumačenju moguće funkcije tih objekata.
Potencijal za pješačke i edukativne staze
Velik dio teksta posvećen je i mogućnosti buduće valorizacije lokaliteta u neumskom zaleđu. Kao potencijalno zanimljive lokacije Glamuzina izdvaja uzvišenja Glimač, Pasjeka, Žrnjevo, Obli vrh, Gače i Zebelj.
Smatra da bi se na pojedinim područjima mogle urediti tematske pješačke, planinarske i biciklističke staze, postaviti edukativne ploče te istodobno zaštititi postojeće kamene strukture i prirodne lokalitete.
Uz megalitske strukture, ističe i geološku, paleontološku i vegetacijsku vrijednost neumskog područja, uključujući različite fosile, krške oblike i mediteranske šumske zajednice.
Cilj bi, prema njegovu mišljenju, trebao biti očuvanje najvrjednijih lokaliteta i njihovo približavanje javnosti bez narušavanja izvornog prostora, prenosi jabuka.tv.
GROBOVI MRTVIH VAPIJU ZA ISTINOM
KNJIGA AKADEMIKA PEČARIĆA “DR. IVIĆ PAŠALIĆ“
DID VIDURINA…ŠTO SE ZAPRAVO ŽELI POMAKNUTI I KAMO?
Čitatelji portala MMPortal pitaju: gdje je ona “modna diva iz Kotora”? A moj odgovor je jednostavan: zima je, prosinac… snjegovi padaju.
Tjedni komentar 2024… “Zauvijek si ostala u meni”
Heroj iz BiH Toni Herceg poginuo u Ukrajini: Tijelom zaštitio pripadnike svoje jedinice
-
KULTURA9 mjeseci agoČitatelji portala MMPortal pitaju: gdje je ona “modna diva iz Kotora”? A moj odgovor je jednostavan: zima je, prosinac… snjegovi padaju.
-
KULTURA2 godine agoTjedni komentar 2024… “Zauvijek si ostala u meni”
-
Uncategorized1 godina agoHeroj iz BiH Toni Herceg poginuo u Ukrajini: Tijelom zaštitio pripadnike svoje jedinice
-
Uncategorized1 godina agoTjedni Komentar:Rada Krivokapić Radonjić dobitnica nagrade za najboljeg modnog dizajnera za Južnu Evropu 2024/25
-
KULTURA1 godina agoNa zahtjev čitatelja portala vraćamo tekst “Ministar MUP-a HNŽ Marijo Marić “Zovu me Sjećanja ,Na Dane Ponosa i Slave!
-
KULTURA2 godine agoTjedni komentar…Ravnatelju Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata 1991-1995 u BiH prof. dr. sc. Ivica Šarac zašto službeno ne objavite poziv svima za prikupljanje HVO dokumentacije o oslobodilačko-obrambenom Domovinskom rata u BiH s ciljem izdavanja knjige “Rat u Herceg Bosni” ?
-
KONTAKT2 godine agoTjedni komentar… izvrsni načelnik Čitluka Marin Radišić posložio tim brotnjaka za 21 stoljeće.
-
SPORT2 godine agoKošarkaški savez Herceg Bosne: Od uspjeha do paralize