1. Kraljevstvo i legitimitet
Proglašenje bosanskog kraljevstva bilo je moguće samo u okviru kršćanskoga svijeta. Papinstvo je u srednjem vijeku imalo isključivo pravo na dodjelu kraljevskih kruna i priznanje kraljevskog dostojanstva. Tako je i Tvrtko I. Kotromanić, kada je 1377. okrunjen, to mogao učiniti samo temeljem papinskog odobrenja, što jasno ukazuje da je Bosna u institucionalnom i duhovnom smislu pripadala kršćanskoj Europi. Bez crkvenog legitimiteta iz Rima, titule kralja ne bi bilo.
2. Religijska slika puka srednjovjekovne Bosne je kršćanska– u njoj djeluju katolički svećenici, grade samostane, crkve i redovničke zajednice.
„Bosanska crkva“, koja se u povjesnim vrelima javlja kao poseban fenomen, dugo je tumačena kao bogumilska hereza, no suvremena historiografija (npr. Fine, Ćirković, Anđelić) dokazuje kako nema kontinuiteta s bogumilima iz Bugarske. Riječ je o ostatku starijih oblika zapadnokršćanske prakse i lokalnog crkvenog ustroja koji se održao u zabačenim područjima, dok je politički i kulturni život većine stanovništva bio usidren u latinskom, odnosno katoličkom kršćanstvu.
3. Mit o bogumilima
Priča o „bogumilskom podrijetlu“ bosanskih krstjana bila je stoljećima politički iskorištavana – najprije od strane mnogih pisaca kako bi se diskreditirala Bosna kao „heretička zemlja“, a kasnije i od modernih nacionalnih ideologija koje su tražile „drugačije“ korijene za vlastite političke potrebe. No povijesne činjenice upućuju da se bogumili u Bosni kao organizirana zajednica nikada nisu ukorijenili; oni su protjerani iz Bugarske i nisu uspostavili strukture u Bosni. Bosanski krstjani bili su ostatak autonomne, kršćanske tradicije.
4. Pitanje povratka „korijenima“
Ključno pitanje koje se postavlja: ako se netko danas poziva na povratak „bosanskoj crkvi“ ili „bogumilstvu“ kao na političko oruđe, je li to legitimno bez povratka punom kršćanskom identitetu srednjovjekovne Bosne?
Povijesno gledano, bosanski vladari, velikaši i narod pripadali su kršćanskoj Europi – svi koji su se odrekli toga, izgubili su autentičnu vezu (korijen) s kraljevstvom.
Identitet se ne može graditi na „korijenu“ koji se vadi iz konteksta, već na cjelini tradicije. Ako je kruna dolazila od pape, a politička i kulturna pripadnost bila zapadnokršćanska, tada se ne može današnja nacionalna politika graditi na selektivnom pozivanju na „bosanske krstjane“ bez prihvaćanja i šireg kršćanskog nasljeđa.
Povijesna istina govori da je Bosna bila kršćansko kraljevstvo s krunom i pripadnošću Rimu. „Bosanska crkva“ nije bila bogumilska sekta, već lokalna kršćanska zajednica u perifernim dijelovima Bosne. Stoga suvremene konstrukcije koje žele povući političke paralele koristeći „bogumilstvo“ ili „krstjane“ kao alternativu kršćanskoj tradiciji predstavljaju iskrivljavanje povijesti. Autentičan kontinuitet može se naći jedino u kršćanskoj tradiciji, bez odbacivanja imena, vjere i običaja.
Dakle, autohtoni Bošnjak je samo onaj koji se odrekne svega turskog i baštini vrijednosti “dobrih bošnjana”: ime, kršćansku vjeru, tradiciju, običaje
Autor.dobri Bošnjanin”
