Na slici su po mnogima četiri najbolja jugoslovenska fudbalera, po drugima četiri od deset, po trećima četiri od dvadeset, neka bude i četiri od sto, za poentu ove priče to je nebitno. Ali na slici su četiri ubedljivo najveće fudbalske sujete na ovim prostorima, svako od njih četvorice misli ili je mislio za sebe da je bogomdan i da je baš on ubedljivo najbolji fudbaler ne samo Jugoslavije nego i Evrope i sveta. U tom kontekstu treba tumačiti njihove odnose, postupke, izjave.
Između Šekularca i Džajića je čitavog života vladala neskrivena netrpeljivost, koja je povremeno prerastala u otvoreno neprijateljstvo. Kao egomanijak i medijski zavisnik Šekularac Džajiću nikada nije mogao da oprosti što mu je ovaj uzeo slavu, popularnost, novinske stupce, naslovnice, navijačka srca, kasnije i direktorsku fotelju. Kada, recimo, Šeki kaže da je Bernard Vukas najbolji jugoslovenski fudbaler svih vremena, on to ne čini iz nekog prevelikog respekta prema Bajdi, nego iz ličnog animoziteta prema Džajiću kao pobedniku većine tih istorijskihr anketa.
Savićević je ostvario bolju internacionalnu karijeru od Stojkovića, ali kad god su se njih dvojica našli u istom trenutku u istom timu, bilo u Zvezdi ili reprezentaciji, nikada se nijednog trena nije postavljalo pitanje ko je kapiten, vođa i neprikosnoveni autoritet na terenu i u svlačionici. Kada su njih dvojica završili karijere, Stojkovića je čekalo najpre mesto predsednika FSJ, a potom i predsednika Zvezde, dok je Savićević morao da se zadovolji utešnim funkcijama selektora i savetnika.Upravo iz te zavisti i ljubomore prema Stojkoviću, Savićević se odrekao jugoslovenske ideje, priklonio Milu i kao nagradu dobio svoj vlastiti fudbalski savez, u kome je doživotni predsednik, Bog i batina. Tek kada je Dejo zadovoljio tu svoju ličnu sujetu i ambiciju i postao ravan Stojkoviću, odnosi između njih dvojice su krenuli u pravcu otopljavanja, ali su i dan-danas daleko od iskrenog i pravog prijateljstva.