U emisiji “Fokus” Radiotelevizije Herceg-Bosne urednika i voditelja Jurice Gudelja gostovali su Božo Ljubić, predsjednik Glavnog vijeća HNS-a BiH, i dugogodišnji političar iz Republike Srpske i bivši savjetnik predsjednika RS Ognjen Tadić.
Sugovornici su se osvrnuli na političke prilike u Bosni i Hercegovini, stanje ustavnog poretka, odnose između konstitutivnih naroda, preispitivanje daytonskog okvira, kao i najnovije signale iz američke diplomacije. Oba gosta istaknula su da su potrebne duboke i strukturne promjene ako BiH želi stabilnost i približavanje Europskoj uniji.
BiH između stagnacije i blokade
Božo Ljubić ocijenio je da Bosna i Hercegovina ne napreduje već godinama i da se nalazi u stanju političke i institucionalne stagnacije. Po njegovim riječima, država je “u regresiji”, jer ključne institucije ne uspijevaju donijeti odluke koje su temelj svakog funkcionirajućeg sustava. Naveo je primjer neprovođenja odluka Ustavnog suda BiH i donošenja državnog proračuna izvan ustavnih rokova, što smatra pokazateljima da sustav ne funkcionira.
Uz to je naglasio da Bosna i Hercegovina ni u teorijskom smislu nije potpuno suverena država budući da visoki predstavnik i dalje ima ovlasti nametanja odluka, dok su najnovije intervencije izazvale i dodatna pravna pitanja o uređenju i zakonitosti procesa odlučivanja.
Tadić se nadovezao tvrdnjom da se Bosna i Hercegovina “uopće ne kreće”, jer različite političke strane žele različite pravce. Po njegovom mišljenju, jedan dio politike u Sarajevu i dalje slijedi “Bidenov pristup” stvaranja građanske države, iako je – kako kaže – upravo ta politika u samim SAD-u ocijenjena neuspješnom. U Republici Srpskoj, istaknuo je, prevladava zahtjev za povratkom na izvorna daytonska rješenja, dok hrvatska politika traži provedbu konstitutivnosti i legitimnog političkog predstavljanja.
Po Tadićevim riječima, to stvara začarani krug u kojem se ni jedan od procesa ne može dovršiti, pa politički sustav djeluje zamrznuto i neefikasno.
Novi ton iz Washingtona – povratak na izvorni Dayton?
Ljubić je komentirao i poruke koje su u posljednje vrijeme stizale iz američke administracije, a koje pozivaju na dogovor konstitutivnih naroda kao put stabilizacije zemlje. Takav pristup nazvao je “povratkom realnosti” i ocijenio da se politika SAD-a vraća izvornim postulatima Daytonskog sporazuma, u čijoj je preambuli definirano da Bosna i Hercegovina počiva na tri konstitutivna naroda.
Američki signali koji poručuju da je doba “stvaranja nacija” završeno po njemu su jasna poruka da rješenja ne mogu biti nametnuta, nego usuglašena između Srba, Bošnjaka i Hrvata. Takav pristup smatra pozitivnim za BiH, jer bi konačno mogao otkloniti dugogodišnje političke krize i dovesti do funkcionalnijeg modela vlasti.
Da bi BiH bila funkcionalna mora imati federalnu jedinicu s hrvatskom većinom
Ljubić je posebno opširno govorio o pitanju ustavnog ustroja i nužnosti nove teritorijalne organizacije Bosne i Hercegovine, naglasivši da je svaki pokušaj relativiziranja konstitutivnosti naroda ili osporavanja pariteta i legitimnog političkog predstavljanja izravni udar na same temelje Ustava BiH. Po njemu, ti pokušaji ne dovode samo do političkih nesporazuma, nego razgrađuju logiku na kojoj počiva Daytonski sporazum i postdejtonska BiH.
Istaknuo je kako se ne može ignorirati činjenica da je postojeći model institucionalne ravnopravnosti više puta kompromitiran, a kao najvažnije primjere naveo je četiri izborna ciklusa u kojima je hrvatski član Predsjedništva biran bošnjačkim glasovima, kao i dva slučaja formiranja vlasti na u kojima su Hrvati također bili preglasani u pogledu izbora vlastitih političkih predstavnika. Po Ljubiću, ti procesi nisu proizveli ništa dobro za zemlju, nego su poticali nestabilnost, nepovjerenje i udaljavanje od načela na kojima počiva ustavna arhitektura BiH.
Smatra kako su takvi presedani dovoljno snažan argument da BiH mora tražiti nova, održiva i provediva rješenja koja će omogućiti da država funkcionira kao stabilna i održiva zajednica triju naroda. On je pritom potpuno jasan: rješenja treba tražiti unutar osnovnih načela Daytona, jer iako sam Dayton ima određene nedostatke, on i dalje nudi temeljna načela koja, ako se dosljedno operacionaliziraju, mogu osigurati pravedniji i funkcionalniji ustroj.
Ukazuje da su tri konstitutivna naroda u Daytonu definirana kao političke zajednice s jednakim pravima, ali da taj princip nikada nije u potpunosti pretočen u praktični ustroj BiH, osobito zbog činjenice da su Hrvati manjina u oba entiteta. Zbog toga smatra da se mora otvoriti rasprava o novoj, racionalnijoj administrativno-teritorijalnoj organizaciji, koja bi bila usklađena s načelom konstitutivnosti, ali i s demokratskim standardima složenih višenacionalnih država.
Kao temeljni koncept vidi simetričnu federalizaciju, u kojoj bi sva tri konstitutivna naroda bili jednako tretirani i u teritorijalnom smislu. Drugim riječima, federalne jedinice morale bi imati uravnoteženu političku težinu, uz jasnu institucionalnu garanciju legitimnog predstavljanja. On tu potpuno otvoreno naglašava i ono što se često smatra ključnim zahtjevom, „da Bosna i Hercegovina, želi li biti funkcionalna i stabilna, mora imati i federalnu jedinicu s hrvatskom većinom“.
Govoreći o konkretnim modelima, Ljubić se vraća na svoje ranije političke prijedloge iz vremena kada je bio na čelu HDZ-a 1990. Tada je zagovarao ustroj s pet federalnih jedinica: tri bi imale etničku većinu jednog od konstitutivnih naroda, a dodatne dvije bile bi Distrikt Sarajevo, zamišljen po uzoru na District of Columbia u SAD-u te Distrikt Brčko, koji je utemeljen kao posebna kategorija iz opravdanih razloga nakon Daytona. Nadovezao se i anegdotom o tome kako je jedan visoki dužnosnik Republike Hrvatske svojedobno njegov prijedlog nazvao „glupošću“ u razgovoru s američkim veleposlanikom, nakon čega je cijeli slučaj završio u dokumentima WikiLeaksa. „Eto“, kaže Ljubić, „nisam se opametio ni nakon 18 godina, ili će drugi morati priznati da su naknadno došli do pameti“.
Naglašava da model koji on predlaže nije jedini mogući: federalne jedinice mogle bi imati i teritorijalni diskontinuitet, kao što ga već danas imaju entiteti Federacija BiH i Republika Srpska. Naveo je i međunarodne primjere poput Francuske, koja ima dijelove teritorija izvan kontinentalne Europe, istaknuvši da diskontinuitet nije prepreka funkcionalnom teritorijalnom ustroju.
Ljubić podsjeća da su i druge institucije u BiH već iznosile prijedloge, poput Biskupske konferencije BiH koja je ranije predlagala četiri federalne jedinice. Po njemu, upravo to pokazuje da postoji više mogućih i racionalnih modela, ali da svi imaju zajedničku polaznu točku: osigurati tri federalne jedinice u kojima nijedan narod ne bi bio nadglasan, nego bi institucionalno i teritorijalno bio jednak drugima.
Načelno smatra da se dublje reforme moraju temeljiti na dogovoru sva tri konstitutivna naroda. Pojašnjava da BiH danas ima čak 14 ustava, četiri razine vlasti, deset županija i oko 160 ministara, što je po njemu „potpuno neracionalno za državu ove veličine“. Pri tome posebno naglašava apsurd u činjenici da je država toliko administrativno opterećena, a istodobno se zanemaruje stvarna politička neravnoteža koja se proizlazi iz položaja Hrvata kao manjine i u Federaciji i u RS-u.
Zaključuje da bez novog ustavnog dogovora i bez formiranja federalne jedinice s hrvatskom većinom Bosna i Hercegovina ne može biti stabilna, funkcionalna ni dugoročno održiva. Smatra da je to u interesu ne samo Hrvata nego i svih naroda u BiH, jer bi takav ustroj smanjio ulogu Doma naroda u etničkom smislu, rasteretio sadašnji komplicirani institucijski sustav i omogućio da se presude Europskog suda za ljudska prava počnu rješavati na kvalitetniji način kroz jasnije definirane federalne jedinice.
Tadić: Razumijemo potrebu Hrvata za vlastitom teritorijalnom identifikacijom
Ognjen Tadić govorio je i o odnosu Republike Srpske prema zahtjevima za trećim entitetom. Rekao je da razumije hrvatsku potrebu za vlastitom teritorijalnom identifikacijom, jer ona proizlazi iz povijesnog iskustva i političke strepnje za dugoročni opstanak.
Govoreći o povijesnom nastanku entiteta, Tadić je rekao da je sa stajališta međunarodne zajednice Republika Srpska “nastala kao incident i pobuna”, dok je Federacija BiH formirana bošnjačko-hrvatskim dogovorom. Njegova teza bila je da je taj dogovor stvorio Federaciju koja nije ravnopravno štitila interese Hrvata, što je, kako tvrdi, ostavilo dugoročne posljedice u političkim odnosima.
Tadić smatra da je rješenje stvaranje tri izborne jedinice pri izboru članova Predsjedništva BiH (od kojih je jedna Republika Srpska) što bi omogućilo da svi konstitutivni narodi mogu izabrati legitimne političke predstavnike.
EU integracije: Bruxelles nije glavni putokaz, Zagreb jest
Ljubić je poseban naglasak stavio na proces približavanja Europskoj uniji. Smatra da europske integracije BiH ne ovise prvenstveno o tehničkim procedurama u Bruxellesu, nego o političkoj potpori ključnih europskih prijestolnica, posebno Zagreba. Prema njegovim riječima, BiH se prema Bruxellesu može kretati samo ako postoji unutarnji dogovor konstitutivnih naroda i jasna podrška država članica Europske unije.
Dotaknuo se i aktualne rasprave o imenovanju glavnog pregovarača za pristupne pregovore, ističući da to ne može biti rezultat preglasavanja u Zastupničkom domu.
Tadić: Da je Dodik bio visoki predstavnik, BiH bi već bila u EU
Tadić je, uz određenu dozu ironije, rekao da bi “BiH već 25 godina bila članica EU da je Milorad Dodik 1995. bio visoki predstavnik”. Objasnio je da većina stanovnika Republike Srpske Europsku uniju doživljava kao prostor vrijednosti, demokratskih standarda i pravne sigurnosti, ali da su intervencije visokog predstavnika, naročito one nedavne, stvorile uvjerenje da međunarodna zajednica više ne inzistira na principu vladavine prava.
Naglasio je da su, po njegovom mišljenju, Schmidtove odluke izravno zadirale u kazneni zakon i mijenjale politički poredak mimo ugovornih načela. Upozorio je da se upravo Daytonski sporazum temelji na međunarodnom ugovoru, kao i Europska unija, pa svaki pokušaj odstupanja od ugovorne logike stvara nepovjerenje i dodatne političke lomove. /HMS/
