Stjepan Krasić rodio se u kraju koji je slika Hercegovine kakvu svi zamišljamo u pričama iz
starine: otac Pero; cestar i kasnije nadzornik cesta, majka Stana od Dugandžića; kućanica,
vrijedna i zauzeta radnica na imanju. Stana je rodila desetero djece, osam ih je ostalo živih.
Marljiva i cijelim bićem za obitelj zauzeta žena ostavila je dubok trag u formiranju Stjepana.
Majka ga zadojila tako da je za svoju obitelj-zajednicu izgarao svim svojim bićem i do
krajnjih granica. Otac Pero formirao je u Stjepana ustrajnost i posvećenost cilju uz čuvanje
osobnosti i uvjerenja. U obitelji je usvojio tvrdu vjeru u Boga i razumijevanje kako uz zauzet i
predan rad čovjek se ne treba plašiti životnih teškoća. Gdje god da je živio i radio uz kuću je
formirao i za primjer uredio vrt, na korist kući i ljepotu svima. Rad u polju duhana, s
majkom, braćom i sestrama, naučio ga je kako ustrajno i iznova treba saditi uništene sadnice,
osigurati im zaštitu od nemilosrdnog sunca i žedne ih napojiti. Nebrojeno li je puta to poslije
uradio ljudima: žednu dušu napajao im je Božanskom riječju, u zajednici ih ukorjenjivao
krsnom vodom, a od žege i hladnoće branio krovom i toplim skrovištem.
Nakon pučke škole, koju je završio u Čitluku, upisao je i završio „realku“ u Mostaru. Iz
Mostara se uputio na daljnje školovanje u Split gdje je na Poljudu završio Klasičnu gimnaziju.
Zbog njegova odlaska u svećenike, zajedno s bratom Ljubom, otac mu na poslu biva izložen
ucjenama. Upravo ta kušnja formira ih i jasno određuje njihov put razumnih i ustrajnih
redovnika koji za uzor imaju biološkog, a za zaštitu nebeskog oca. Za dvanaest godina
školovanja promijenio je tri sredine; novi profesori, novi odgojitelji, stalne prilagodbe koje
formiraju njegovu socijalnu i intelektualnu širinu. Fazu samoformacije, po sticanju
punoljetnosti, završava stupanjem u redovništvo u Kraljevoj Sutjesci gdje je proveo godinu
novicijata.

Za svećenika je zaređen 1958.uzevši ime Petar, a Mladu Misu slavio je godinu dana kasnije.
Šezdesete ga se šalje u vojsku koja se tada služila dvije godine. Službe vikara i odgojitelja
obavljao je od mladomisničkog uvođenja u službu pa narednih pet godina na Širokom
Brijegu, Humcu i u Slanom za koje vrijeme je okončao znanstveni studij.
Fra. Petar je studirao filozofiju i teologiju od svoje devetnaeste do dvadesetdevete godine u
Sarajevu i Ljubljani te stekao magistarski znanstveni stupanj. Dvije godine kasnije stekao je
Licenijat na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Stručna preferencija i znanstveno
pastoralno obrazovanje odrediti će njegov put građenja žive Crkve u svim mjestima gdje je
radio.

Prvi put je za Župnika namješten ’66 u župi Ljuti Dolac. Upravo tu započinje njegov rad s
lovcima koji u pravilu nedjeljom ujutro odlaze u lov i vraćaju se iz lova popodne, izostaju od
Misnog slavlja. Fra. Petar se priključio lovcima, ušao u njihovo društvo te bi s njima sjeo
nakon lova i nakon što s pukom okonča nedjeljna misna slavlja. S ljubavlju ih prihvatio, za
njih izdvojio posebno vrijeme i pozvao ih da prije odlaska u lov dođu na Zornicu koja će se
svake nedjelje služiti u njihove nakane. Kako bi mogli doći sa psima za pse je uredio mjesto
gdje će se isti vezati do završetka Mise. Polako i ustrajno je počeo mijenjati okolinu. Lovci su
ga prihvatili, otvorili se prema njemu i Crkvi: on je postao dio lovačke organizacije, a lovci
zauzeti dio njegove župne zajednice. U te dvije godine s njima je raspravio mnoge brige koje

muče njih kao i zajednicu u kojoj djeluje. Ljudi iz ruralnih krajeva su odlazili u inozemstvo ili
se zapošljavali u industrijskim centrima. Sela su se praznila, ukidao se stočni fond i lovci su
imali zadatak neutralizirati pastirske pse koji su bili bez nadzora. ’67 godine počinje njegov
rad za spašavanje tih pastirskih pasa uz posebnu i sveobuhvatnu zauzetost prijatelja iz lovne
udruge. Kasnije pronađeni manuskripti će pokazati da je to bila jubilarna devetstota obljetnica
kako je đakon Peter iz Đakovačke biskupije, pri vizitaciji u Bosni opisao Planinskog
pastirskog psa koji je do današnjih dana očuvao svoje značajke, a pučki ga se zvalo Tornjak.
Tu i tada započinje fra Petrova misija očuvanja i revitalizacije te plemenite i gorde domaće
pasmine.
Čin punopravnog članstva u lovačkoj udruzi obilježen mu je dobivanjem na dar Istarskog
goniča. Kako je bio čovjek od reda tražio je način kako da ocijeni psa što ga je povezalo sa
kinološkom organizacijom i njemu dragim prijateljima. Do 1974. položio je sve ispite za
kinološkog suca i postao prvi, a koliko znamo i jedini svećenik All round sudac na svijetu.
Naučio je kako funkcionira međunarodna kinološka organizacija, kako se štite i razvijaju
pasmine, kako se djeluje kroz taj sustav i dobije zaštita od sustava. ’78. je s kinološkim
prijateljima isposlovao službeno imenovanje povjerenstva za zaštitu i revitalizaciju
„Planinskog pastirskog psa-TORNJAKA“, a koje je imenovao KSJ. Silno se založio da
uskladi rad povjerenstva u kom je bio član s radom povjerenstva koje je po istom projektu
radilo u Hrvatskoj. I uspjelo je; umjesto da budu suprotstavljeni, oba povjerenstva su gurala u
istom smjeru i rezultat nije izostao. Bosanskohercegovački-hrvatski pas Tornjak je definitivno
priznat 9.11.2017. na općoj skupštini FCI održanoj u Lajpcigu.
Fra. Petar je u vrijeme dok je bio župnik u Kočerinu s prijateljima lovcima, često izlazio u
Polja ispod Čvrsnice. Uočavaju kako taj divni kraj odumire. S mladim fratrima iz svoje
zajednice, počeo je razvijati ideju vraćanja života u taj kraj. Po okončanju gradnje crkve u
Kočerinu usmjerio se na obnovu sakralnih objekata na širem području Polja, što je zahtijevalo
veliku žrtvu i umijeće. Za živjeti u tom području trebalo je biti i planinar i skijaš i strijelac i
radioamater i prirodoslovac i misionar. I imati potpunu predanost tom poslu. Uz sve to, ništa
ne bi bilo moguće bez Božje providnosti. Mjesne vlasti, u to vrijeme, nisu bile voljne dati
dozvole za obnovu sakralnih objekata i groblja, a o gradnji novih nije se moglo ni pomisliti
jer je taj prostor planiran kao vojni poligon i desantno polje. Za graditi bilo što trebalo je imati
odobrenje od Saveznih organa JNA. Fra Petar se uputio u Beograd s nadom i vjerom u Božju
providnost. Dok je čekao prijem u hodniku ga prepoznao jedan od generala, čovjek koji je bio
ljubitelj pasa i koji je sudjelovao na kinološkim manifestacijama, a koji je baš bio voditelj
odjela koji daje odobrenja za gradnju u „prostorima od interesa za bezbednost“. U narednih
sat vremena, uz ugodne razgovore, imao je ishođena potrebna odobrenja: Bog i krivim
linijama može pisati pravo. O radu na revitalizaciji polja i Blidinjskog kraja napisana je
posebna monografija s naslovom „fratar i planina“. O ulozi fratarske kuće u vrijeme
domovinskog rata, o putu spasa preko tih polja i značaju fra. Petrovog djelovanja u prostoru
mora se napisati tisuće stranica ili stati na ovoj jednoj rečenici. Zaključimo: tražio je
odobrenje za gradnju jedne pokrivene kuće, a danas gore ima preko tisuću krovova.
Kako se bližio kraj rata fra. Petar je zauzeto radio na zakonitom utemeljenju institucija,
udruga i saveza: lovnog, kinološkog, skijaškog, planinarskog, radioamatera i krunu svega;
Park prirode Blidinje. Po pitanju lova i kinologije: formira ih kao odvojene saveze jer u
međunarodnim organizacijama ih se mora organizirati kao neovisne organizacije. Formirao je
posebno glasilo HOP kao glasilo kinološkog i lovačkog saveza HB. Na razini Bosne i

Hercegovine formira krovni Savez po uzoru na Predsjedništvo BiH što organizaciji garantira
punu jednakopravnost sastavnica i osigurava isključivo pravo biranja svojih predstavnika. U
Savezu postavlja visoke standarde koji se odnose na stručne kadrove, na transparentnost rada
te moralne i stručne kompetencije. Kroz članstvo u FCI vidi priliku prezentirati i afirmirati
svoj Savez i narod u kinološkom svijetu, a kao rezultat toga su fenomenalni rezultati na EU
kupu u radu ptičara. Zatim slijedi međunarodna izložba pasa svih pasmina u Mostaru.
Kinološki smo dio svijeta!
Unutarnja previranja kinologa BiH dovela su do isključenja krovne BiH organizacije iz FCI,
da bismo fratrovim zalaganjem i potporom prijatelja bili ponovno primljeni u kinološku
obitelj. Upravo, telegram sućuti upućen od strane Predsjednika i Izvršnog direktora FCI ,
nakon fra. Petrove smrti, kaže nam zašto je naša kinologija imala prijatelje i potporu, kako
vele: „fra Petar je bio izuzetno ljubazan, blag i mudar čovjek“.
Fra. Petar je slovio za stroga i pravična kinološkog suca, onoga koji uočava detalje. Sudio je
onako kao što je čitao kada radi na pisanju ili revidiranju važnih dokumenata; slovo po slovo,
riječ po riječ i svaku cjelinu s punom i istom pozornošću. S radošću je pored sebe imao
sudačke pripravnike i stažiste, kojima je prenosio znanje i metodiku ocjenjivanja. Mladi suci
KSHB zavjetovali su mu svoju ozbiljnost i nepristranost u suđenju, moralnost i trezvenost te
stalnost učenja i sticanja kompetencija. Prije dvije godine posljednji put je, kao sudac, ušao u
sudački krug i izabrao sveukupnog pobjednika od četiri izložbe na Risovcu „CAC/CACIB
Š.Brijeg 2023.“. Iskazao je veliki ponos što se međunarodne manifestacije održavaju PP
Blidinje i posebno zadovoljstvo što je Masnoj Luci okončao projekt Kuće molitve. Povezli
smo ga kući i sa zida njegovog boravka posljednju put su nas pogledali Franjo, Gojko i Mate.
Dobili smo potpisane monografije: „fratar i planina“, za koju mu je predgovor napisao
Dragan. Tijekom razgovora vraća nas na temu pobijenih fratara i iz pepela ponovnog
podizanja redovništva u Hercegovini. Na vratima crkve gledamo Propovijed na gori,
umjetnički djelo koje mu puni dušu.
Posljednji put gledamo u Masnoj Luci jednog velikog redovnika iz reda manje braće koji
planira napisati monografiju o Fra. Ljubi i moli neka mu Svevišnji daruje snage doći na EU
Kup 2024. Kupres: obećanu zemlju kinologije i lovstva; moli onako iskreno kao što je molio
Mojsije. Bog mu podari da dočeka, ali ne i da dođe na Kupres. Premješten je u samostan na
Humcu. Vjeran i zahvalan Stvoritelju, teško bolestan, dočekao je svoj 9. dan u studenom, onaj
datum u godini kada je Tornjak postao službeno priznata pasmina.
Bogu smo zahvalni što nam ga je dao i molimo da ga uvrsti među odabranike.
Knjiga žalosti će u narednih godinu dana biti postavljena na svim našim izložbama te je to
prilika da svi dopunimo ovaj tekst.

Prof. Perica Jukić, predsjednik KSHB