Fotografija

Opis: Dan škole na Kočerinu

Komentar: Na fotografiji su učitelji/ce, nastavnici/ce i školsko osoblje osmogodišnje škole na Kočerinu, fotografirani prigodom Dana škole 1976.

U trećem broju lista općinske konferencije SSRN – “Lištica” od 8. lipnja 1975. godine napisano je:

USPJESI I PROBLEMI U KOČERINSKOJ OSNOVNOJ ŠKOLI

U Kočerinu je prije četiri godine izgrađena nova Osnovna škola. Učenici su dobili nove moderno opremljene učionice i radionice, à nastavnici mnogo bolje uvjete za rad. Useljenjem u novu zgradu, problemi nisu bili ni izdaleka riješeni. Trebalo je uraditi još mnogo toga da bi škola dobila sadašnji izgled. U posljednjoj godini izgrađena je čatrnja i ograda oko škole u vrijednosti od 24 miliona starih dinara.

Brigu o zelenilu oko škole preuzeli su učenici na sebe. Za 500 radnih sati zasadili su 250 sadnica u školskom dvorištu. Posebno je lijepo uređen dio dvorišta gdje se nalaze stećci. I unutrašnjost škole je uveliko briga učenika. Zidove u hodnicima krase najbolja likovna ostvarenja učenika. U 13 učionica i dvije radionice vlada red i čistoća. O svemu ovome brine se školska Zajednica učenika koja, pored ostalog, organizira dežuru u školi, takmičenje između razreda u učenju, vladanju i higijeni.

Omladinska organizacija u školi veoma aktivno radi. Posebno je aktivna Izviđačka četa koja broji 180 članova. Skoro svaki od 1200 učenika radi u jednoj od sekcija. Pod stručnim nadzorom nastavnika, veoma uspješno rade: literarna, likovna, muzička, dramska i recitatorska sekcija. Članovi ovih sekcija priredili su prigodne programe za 29. novembar, 7. februar, 1. maj. Svi učenici, zajedno sa nastavnicima, gledali su u Lištici film “Užička republika”.

U matičnoj školi rade 22 nastavnika i 10 učitelja, U Kočerinu je veliki problem nedostatak stanova za nastavnike. Većina ih svakodnevno putuje po 10 i više kilometara do radnog mjesta, što svakako utiče na kvalitet nastave. Iz Mostara svaki dan putuju tri nastavnika, iz Lištice i okoline 19. Treba istaći da nastavnici koji putuju ne dobivaju nikakvu naknadu za prijevoz. I pored svih teškoća svi, od učenika, nastavnika do upravitelja škole, trude se da im uspjeh bude što bolji i da im škola što ljepše izgleda. I.M.

Datum: 1976.
Lokacija: Kočerin, Široki Brijeg.
Zemlja: Bosna i Hercegovina.
Vrsta: Fotografija.
Autor fotografije: nije specificirano
Arhiv: privatni arhiv, Mila Sabljić

1. dio

Noći kada je Lucía čula svoju obitelj kako nazdravlja jer će je se konačno riješiti, shvatila je da je ne udaju: bacaju je poput poderane vreće na dno podruma.

Skrivala se iza vrata glavne sobe na ranču Los Laureles, na periferiji Lagos de Morena, ruke su joj još uvijek bile umrljane prljavštinom od pomaganja starom Aureliju da donese ozlijeđenu kobilu. S druge strane, njezin otac, Don Rogelio Aranda, smijao se onim suhim smijehom čovjeka naviknutog kupovati usluge.

„Jadni Mateo ne zna što je tražio“, rekla je njezina majka, Doña Carmen, otrovnim tonom. „Misli da dobiva ženu, ali dobiva zamršenu mrežu problema.“

„Sve dok je ne vrati, može je zadržati“, odgovorio je Rogelio. „S onim što je ponudio, otplatit ću bankovni dug i spasiti ranč.“

Lucía je osjetila kako joj se prsa stežu.

Mateo Salvatierra. Ime je bilo legendarno diljem Jalisca i planina Duranga. Vlasnik ogromnog ranča smještenog među borovima i klancima, usamljeni, bogati i žilavi čovjek, poznat po tome što je obnovio svoje imanje nakon požara, surovih zima i kradljivaca stoke. Nikada se nije ženio. Mnoge obitelji su htjele dovesti svoje kćeri u njegovu kamenu kuću, ali on je uvijek odbijao.

A sada je tražio Lucíju.

Ne Adrianu, najstariju kćer, elegantnu i zaručenu za poslovnog čovjeka koji se bavio tekilom. Ne Renatu, najmlađu, plavušu, poslušnu i uvijek nasmijanu na misi. Lucíju, kćer koja se svađala s nasilnim predradnicima, koja je jahala bolje od mnogih muškaraca, koja je radije pregledavala račune ranča nego vezela stolnjake, koja je osramotila oca prijavivši gradonačelnika zbog krađe plaća od dvanaest poljoprivrednih radnika.

Istog dana, kada je stiglo pismo s pečatom Salvatierre, Rogelio je okupio sve u dnevnoj sobi.

„Mateo Salvatierra tražio je ženu iz ove obitelji“, objavio je.

Adriana se uhvatila za prsa.

„Ali, tata, ja sam već zaručena.“

„Nije tražio tebe.“

Renatine su se oči raširile.

„Onda ja?“

Rogelio se nasmiješio, kao da je upravo prodao staru mazgu za cijenu lijepog konja.

„Želi Lucíju.“ Tišina je bila toliko duboka da se činilo da čak i djedov sat zvoni od srama. Tada se Carmen prasnula u smijeh.

„Lucía? Je li taj čovjek slijep?“

Lucía, stojeći kraj police za knjige, u prljavoj pamučnoj haljini i prašnjavim čizmama, nije spustila pogled.

„Imam li što reći?“

„Trebala bi biti zahvalna“, odgovorio je njezin otac. „Taj čovjek nudi iznos koji će spasiti ovu kuću.“

„Dakle, prodaju me.“

„Nemoj biti vulgarna“, rekla je Carmen. „Tako funkcioniraju pristojne obitelji.“ Ali te noći, čuvši ih kako se smiju iza vrata, Lucía je znala da u tome nema ništa pristojno. Pričali su o njoj kao da je teret.

„Nadam se da neću otkriti njezino pravo lice prije vjenčanja“, promrmljala je Carmen.

„Kad bude gore, to će biti njegov problem“, odgovorio je Rogelio. „A čovjek poput Salvatierre nikada neće priznati da je pogriješio.“

Lucía se vratila u svoju sobu bez glasa. Nije plakala. Plakanje u toj kući samo im je davalo municiju. Otvorila je ormar i pogledala bijelu haljinu koju joj je majka poslala iz Guadalajare: fina svila, nježna čipka, potpuna laž. Zatim je uzela svoju radnu suknju, jednostavnu bluzu i najčvršće čizme.

Da je Mateo Salvatierra tražio Lucíju Arandu, dobio bi pravu. Ne parfimiranu lutku. Ne poslušnu kćer. Ne ženu naučenu da šuti.

Sljedećeg jutra, trojica muškaraca iz planina došla su po nju. Bili su grubi, iscrpljeni hladnoćom, s iznošenim šeširima i iskrenim izgledom. Najstariji se predstavio kao Julián, Mateov predradnik.

Carmen je problijedjela kad ju je vidjela kako izlazi odjevena kao seoski radnik.

„Ne možeš tako otići.“ „Takva sam jednostavno“, odgovorila je Lucía.

Rogelio je stisnuo zube.

„Nemoj ocrnjivati ​​ovu obitelj.“

Lucía ga je posljednji put pogledala.

„Već si se pobrinuo za to.“

Nitko je nije zagrlio. Adriana je tiho plakala. Renata se nije usudila pogledati je. Majka je bila bijesna. Činilo se da je otac osjetio olakšanje.

Lucía je sama uzjahala konja i slijedila muškarce prema planinama. Tri dana prelazili su hladne staze, duboke klance i mala sela gdje je vjetar mirisao na dim. Julián se nije prema njoj odnosio kao prema teretu. Dao joj je prostora, razgovarao s njom s poštovanjem, a drugog dana, kada mu je pomogla popraviti slomljenu kopačku, pogledao ju je s osmijehom.

„Šef je rekao da nisi kao ostali.“

„A kako on to zna ako me nikad nije vidio?“ Julián nije odmah odgovorio.

„Ponekad vidiš više nego što misliš.“

U sumrak trećeg dana pojavio se ranč El Pinar, ogroman, snažan, od kamena i drveta, okružen planinama koje su izgledale poput drevnih čuvara. Lucía je osjetila strah, ali i nešto opasno: nadu.

Tada su se otvorila glavna vrata.

Visok muškarac, širokih ramena, s tamnom kosom i ožiljcima na čeljusti, ušao je u dvorište. Nije izgledao ni kao princ ni kao čudovište. Izgledao je kao netko tko je sve preživio.

Mateo Salvatierra zaustavio se ispred svog konja i pogledao je kao da ne vidi problem, već odgovor.

„Lucía Aranda“, rekao je tiho. „Dobrodošla kući.“

Lucía nije odmah sjahala.

„Kući?“ Mateo ju je gledao u oči.

„Samo ako ti želiš da bude.“

I prije nego što je uspjela razumjeti te riječi, Julián je dotrčao iz torova, iskrivljenog lica, objavljujući da naoružani ljudi dolaze južnom cestom, a jedan od njih jaše crnog konja Don Rogelia Arande…

Nastavite čitati u komentaru 👇👇👇