Obiteljska fotografija Babić: (s lijeva na desno): Anđa, Ana, Mario i Martina. Bivša obitelj iz Melbournea sada ponosno naziva Zagreb svojim domom.
Anđelka Babić, povratnica iz Australije i Hrvatske, nedavno je s odličnim uspjehom položila ispite iz srednje škole u Hrvatskoj.
Anđelka – ili Anđa, kako je poznatija među obitelji i prijateljima – rođena je u Melbourneu. Naravno, kao rezultat toga, njezin je materinji jezik engleski. Ali to je nije spriječilo da postigne nevjerojatnih 84 posto na ispitu iz hrvatskog jezika na državnoj maturi.
„S tatom razgovaram hrvatski, a s mamom i sestrom engleski“, rekla je Anđa. U Hrvatsku je stigla 2017. godine kada je imala samo 10 godina sa svojom obitelji, roditeljima Mariom i Anom te mlađom sestrom Martinom.
Prema Srednja.hr , po dolasku u Hrvatsku upisala se u 4. razred Osnovne škole Alojzija Stepinca. Ta se škola nalazi u zagrebačkom prigradskom naselju Vrbani.
„Srećom, moja škola i kolege iz razreda bili su izuzetno pristupačni i prihvatili su me od prvog dana“, prisjetila se bivša djevojka iz Melbournea.
„To je olakšalo prijelaz; međutim, sama škola je na početku bila izuzetno izazovna. Školovanje sam započeo s osnovnim znanjem hrvatskog jezika.“
„Kad se sada osvrnem unatrag, svjesna sam da sam propustila formativne godine učenja hrvatskog jezika, tijekom kojih mala djeca uče svakodnevne riječi i izraze kod kuće, s bakama i djedovima te u vrtiću. Zbog toga su mi prve dvije godine školovanja bile daleko najteže.“
Anđa Babić (lijevo) stigla je u Hrvatsku 2017. godine kada je imala samo 10 godina sa svojom obitelji, roditeljima Mariom i Anom te mlađom sestrom Martinom (na slici).
Hrvatski školski sustav razlikuje se od australskog
Od samog početka mladoj Anđi bilo je očito da se škola u Hrvatskoj uvelike razlikuje od one na koju je navikla u Australiji.
„Konkretno, pohađala sam svaki predmet na svom drugom jeziku. Iako je moja škola imala razumijevanja za moje okolnosti, morali su se pridržavati protokola. Nije se moglo puno učiniti da mi se stvari olakšaju“, ispričala je.
„Nisam imala nikakav poseban tretman. Tretirali su me kao i svakog drugog studenta, koji su, naravno, bili izvorni govornici. Svoje ocjene sam zaradila dodatnim trudom, puno znoja, a ponekad čak i suzama“, rekla je Anđa za Srednja.hr.
Anđin otac Mario rođen je u Dubrovniku i s obitelji se preselio u Australiju kada je imao samo 14 godina. Roditelji njezine majke Ane emigrirali su iz Hrvatske u Australiju krajem 1960-ih. Stoga je i njezina majka rođena i odrasla u Australiji.
„Živjela sam u tradicionalnoj hrvatsko-australskoj obitelji. Moj prvi jezik bio je, i još uvijek jest, engleski“, priznala je Anđa.
„S tatom govorim hrvatski, a s mamom i sestrom engleski. Danas bih rekla da tečno govorim oba jezika. Ali moj prirodni izbor je uvijek engleski“, otkrila je Anđa.
Od samog početka bilo je očito da se škola u Hrvatskoj uvelike razlikuje od one u Australiji (Foto: Srednja.hr)
Savjeti za pripremu za državnu maturu
Za ispit iz hrvatskog jezika na državnoj maturi, kaže, puno se pripremala. Stoga je očekivala prilično dobar rezultat. Na kraju su joj rezultati na ispitu iz hrvatskog jezika bili među dva posto najboljih u Hrvatskoj!
Kombinirana statistika za njezin esej, sažetak teksta i gramatiku/književnost/čitanje rangirala ju je na 743. mjesto od ukupno 27 439 maturanta u Republici Hrvatskoj.
„Ipak, uvijek postoji taj osjećaj nesigurnosti da sam nešto krivo ili loše napisala“, priznala je. Stoga ju je na kraju konačni rezultat ugodno iznenadio.
„Postigao sam 94 posto na eseju i 80 posto na ispitu i sažetku, što me je smjestilo na 97,10 percentil cijele zemlje.“
„Pripremala sam se u školi, gdje me je moja učiteljica Marta Lukić izvrsno pripremila i vjerovala u mene od samog početka mog srednjoškolskog obrazovanja.
Osim toga, pohađao/la sam pripremne tečajeve u Obrnuti Učionici , gdje sam cijelu godinu pisao/la eseje.
Zahvaljujući tome, osjećala sam se puno sigurnije u svoje vještine pisanja, što uglavnom mogu zahvaliti svojoj učiteljici. Također sam pohađala privatne satove hrvatskog dva puta tjedno od prvog dana dolaska, sve do mature”, objasnila je Anđa.
Po dolasku u Hrvatsku, Anđa (desno) upisala se u 4. razred Osnovne škole Alojzija Stepinca u zagrebačkom predgrađu Vrbani. Ovdje je na slici sa svojom mlađom sestrom Martinom.
Trenutni sustav ne prepoznaje izazove
Trenutni sustav u Hrvatskoj ne prepoznaje izazove s kojima se suočavaju studenti koji uče hrvatski kao drugi jezik.
Srednja.hr je pitao Anđu što misli o hrvatskom obrazovnom sustavu i postoji li nešto što bi promijenila.
„Kao netko tko je ušao u sustav bez materinjeg znanja hrvatskog jezika, bio sam iznenađen što se od mene očekivalo da postignem istu akademsku razinu kao studenti kojima je hrvatski materinji jezik, uključujući i tijekom završnih ispita državne mature.“
Dolazeći iz multikulturalne zemlje, Anđa je rekla da je navikla na obrazovni sustav koji prepoznaje izazove s kojima se suočavaju učenici koji uče na svom drugom jeziku.
„Ti su studenti dobili dodatnu podršku, a u nekim slučajevima su na završnim ispitima ocjenjivani prema drugačijim kriterijima. To je učinjeno kako bi se osigurala pravednija procjena njihovih sposobnosti“, objasnila je Anđa.
„Nažalost, to nije slučaj u Hrvatskoj. Hrvatska danas postaje sve raznolikija. Bilo da se radi o izbjeglicama, djeci stranih radnika ili pripadnicima hrvatske dijaspore koji se vraćaju kući, sve više učenika ulazi u obrazovni sustav s hrvatskim kao drugim jezikom“, nastavila je.
„Stoga je ključno da obrazovni sustav ovdje prepozna ovu rastuću raznolikost i prilagodi se potrebama ovih učenika. Pružanje odgovarajuće podrške ne znači snižavanje standarda, već osiguravanje jednakih mogućnosti za uspjeh svakog djeteta“, naglasila je Anđa.
Upis na studij psihologije
Anđa je upisala studij psihologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, što joj je bio prvi izbor, pa kaže da je izuzetno zadovoljna.
„Oduvijek me zanimala ljudska psihologija, a posebno mi je važno da moj budući posao bude usmjeren na pomaganje ljudima“, priznala je.
„Budućim maturantima bih savjetovala da uživaju u završnoj godini srednje škole i stvaraju uspomene jer će vrlo brzo proći“, rekla je.
„Matura nije laka i treba se za nju pripremiti. Ali ako uče malo po malo tijekom cijele godine, neće imati nikakvih problema“, zaključila je Anđa.
Društvo koje se odriče istine odriče se budućnosti. Zato je dužnost medija, javnih institucija, braniteljskih udruga i svakog odgovornog čovjeka štititi činjenice, a ne prilagođavati povijest dnevnoj politici ili osobnim interesima.
Povijest obrane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini nije započela 8. travnja 1992. godine.
Obrana je započela mnogo ranije – u Ravnom, Hercegovini i drugim mjestima koja su bila izložena napadima već tijekom 1991. godine. Mnogi dragovoljci uključili su se u obranu prije formalnog ustroja HVO-a, a njihove žrtve, ranjavanja i pogibije dio su povijesne istine koja se ne smije izbrisati administrativnim odlukama, promjenama naziva ili političkim interpretacijama.
Brisanje ili preoblikovanje povijesnog kontinuiteta nije bezazlen čin.
Kada se mijenjaju nazivi, datumi i temelji na kojima su udruge nastale, otvara se prostor za manipulacije, iskrivljavanje činjenica i umanjivanje doprinosa onih koji su prvi stali u obranu svojih domova. Time se oduzima dio povijesti a i dostojanstvo ljudima koji su podnijeli najveću žrtvu.
Posebno zabrinjava šutnja onih koji znaju što se događalo tijekom 1991. godine. Šutnja pred iskrivljavanjem istine je sudioništvo u zaboravu. Budući naraštaji imaju pravo znati kada je obrana započela, tko je sudjelovao u njoj i zašto su ljudi uzeli oružje. Imaju pravo na istinu, a ne na naknadno konstruirane narative.
Nitko nema pravo prisvajati povijest niti je prekrajati prema trenutnim političkim potrebama.
Branitelji nisu brojke ni sredstva za političke obračune.
Branitelji su ljudi s imenima, obiteljima i žrtvama koje obvezuju na odgovornost.
Žurno otvorite prostor za argumentiranu raspravu, utemeljenu na dokumentima, svjedočanstvima i činjenicama.
Samo tako možemo zaštititi dostojanstvo branitelja i vjerodostojnost povijesti.
Istina boli, ali i oslobađa. Laž može kratkoročno koristiti pojedincima, a dugoročno zarobljava cijelo društvo.
U ime istine, u ime žrtve i u ime budućih naraštaja – ne pristajmo na zaborav.
Autor objave Mladen Ljubić-Vajta
Stana Buric(opcinski Odbor HDZ BIH RAVNO) Trazi ocitovanje svih Federalnih Zastupnika koji su glasovali za “Laznu Domovinsku povjest i ocitovanje
PRIOPĆENJE ZA MEDIJE
OO HDZ BiH Ravno: Hrvatskim braniteljima oduzeto je gotovo sedam mjeseci rata – tražimo hitnu izmjenu Zakona!
Ravno, 3. kolovoza 2026.
Općinski odbor HDZ-a BiH Ravno najoštrije prosvjeduje protiv zakonskog rješenja kojim se braniteljski dodatak obračunava tek od 8. travnja 1992. godine, iako važeći propisi za pripadnike Hrvatskog vijeća obrane kao početak ratnog razdoblja priznaju 18. rujna 1991. godine.
Ovim zakonom hrvatskim braniteljima izbrisano je gotovo sedam mjeseci ratnog puta – mjeseci u kojima su branili svoje domove, svoje obitelji, hrvatski narod i Bosnu i Hercegovinu. Takvo rješenje nije samo pravno nedosljedno nego i duboko nepravedno prema ljudima koji su prvi uzeli oružje u obranu.
Posebno zabrinjava činjenica da je iz obračuna izostavljeno upravo razdoblje u kojem su se dogodila prva velika stradanja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ravno je 1. listopada 1991. godine postalo prvo mjesto u Bosni i Hercegovini izloženo otvorenoj agresiji i sustavnom razaranju od strane JNA. Dana 18. studenoga 1991. godine u Kijevu Dolu počinjen je težak zločin nad hrvatskim civilima u kojem su ubijeni svi civili koji su se toga dana zatekli u selu. To je prvi genocid u BiH. Ti događaji ostaju trajni podsjetnik da je rat za Hrvate u Bosni i Hercegovini počeo mjesecima prije datuma koji je zakonodavac odabrao za obračun braniteljskog dodatka.
Hrvati Bosne i Hercegovine nisu počeli braniti svoju domovinu 8. travnja 1992. godine. Branili su je od prvih napada, kada su bili prepušteni sami sebi. U tim danima tadašnji predsjednik Predsjedništva tadašnje Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović izjavio je: „Ovo nije naš rat.” Ta je izjava ostala trajno upisana u povijesno sjećanje hrvatskog naroda jer je izrečena u trenutku kada je Ravno već bilo razoreno, a hrvatski civili ubijani i protjerivani.
Neprihvatljivo je da više od trideset godina nakon tih događaja politički predstavnici FBiH dopuste donošenje zakona kojim se zanemaruje razdoblje u kojem su hrvatski branitelji prvi stali u obranu Bosne i Hercegovine.
Ako važeći zakon za pripadnike HVO-a priznaje da je ratno razdoblje započelo 18. rujna 1991. godine, tada ne postoji razumno ni dosljedno obrazloženje zbog kojeg se isto razdoblje ne priznaje pri obračunu braniteljskog dodatka. Jedan pravni sustav ne može istodobno priznati isto razdoblje za jedna prava, a osporavati ga za druga.
Smatramo da je tijekom donošenja Zakona propušteno zaštititi interese hrvatskih branitelja. Hrvatski branitelji imaju pravo očekivati da legitimno izabrani predstavnici štite njihova prava, a ne da prihvaćaju zakonska rješenja koja ih stavljaju u nepovoljniji položaj.
Zato zahtijevamo od Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine da hitno pokrene izmjene Zakona o braniteljskom dodatku i ispravi ovu nepravdu. Tražimo da se obračun braniteljskog dodatka uskladi s važećim propisima koji za pripadnike HVO-a priznaju početak ratnog razdoblja od 18. rujna 1991. godine.
Uz ovu inicijativu dostavljamo i dio arhivske dokumentacije te preslike samo dijela tadašnjih dnevnih novina iz jeseni 1991. godine. Dokumenti jasno svjedoče o kronologiji događaja, razaranju Ravnog i stradanju hrvatskog stanovništva te predstavljaju podsjetnik na činjenice koje se ne smiju prešutjeti niti izbrisati zakonskim rješenjima.
Povijest se ne može mijenjati zakonom. Ono što su hrvatski branitelji proživjeli i obranili između 18. rujna 1991. i 8. travnja 1992. godine ne može biti izbrisano iz njihove žrtve niti iz kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.
Općinski odbor HDZ-a BiH Ravno
Objava natječaja za projekt unutarnjeg uređenja pokazuje da se paralelno s vanjskim građevinskim radovima detaljno priprema opremanje prostora kako bi se objekt odmah po završetku gradnje mogao staviti u funkciju.
Natječaj za interijer vrijedan 70.000 KM
Prema službenoj obavijesti o javnoj nabavi, procijenjena vrijednost ugovora za izradu projekta interijera iznosi 70.000 KM bez PDV-a.
Odabrani projektant imat će rok od šest mjeseci za pripremu kompletne dokumentacije. Natječaj je službeno objavljen 5. kolovoza, dok je otvaranje pristiglih ponuda predviđeno za 26. kolovoza.
Osam katova i dvije podzemne etaže u središtu grada
Novo sjedište Autocesta FBiH gradi se na atraktivnoj lokaciji u samom središtu Mostara, na parceli od 1.430 četvornih metara u neposrednoj blizini kružnog toka na Bulevaru, prenosi biznis.ba
Riječ je o jednoj od najvećih i najznačajnijih javnih investicija koje se trenutačno realiziraju na području Mostara.
Ključni podatci o objektu:
Ukupna bruto površina: oko 7.250 m²
Katnost: 2 podzemne i 8 nadzemnih etaža
Vrijednost radova: 21,68 milijuna KM (s PDV-om)
Planirani rok završetka gradnje: studeni 2027. godine
Energetska učinkovitost i moderni sustavi upravljanja
Poseban naglasak pri projektiranju i izgradnji stavljen je na visoku energetsku učinkovitost te najsuvremenije sustave upravljanja objektima.
Nova zgrada bit će opremljena naprednim centralnim sustavom nadzora i upravljanja (CNUS) koji će automatski kontrolirati grijanje, hlađenje, ventilaciju, rasvjetu te sve ostale tehničke instalacije, čime će se osigurati maksimalna ušteda energije i vrhunski uvjeti za rad.
ABCPORTAL.info je news portal pokrenut idejom da u moru web portala i stranica na našem prostoru donese nešto drukčiji pristup odabiru informacija koje prezentiramo na našim stranicama.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvola izdavača!
Hrvatska je jučer obilježila Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a diljem zemlje u središtu su bili oni koji su stvarali Domovinu i kojima je cijela Hrvatska s velikim poštovanjem odala zahvalnost.
A Šuica se, u isto vrijeme, užurbano priprema za otkrivanje spomenika koje će biti upriličeno 12. kolovoza. Riječ je o spomeniku koji već prije svog otkrivanja izaziva različita tumačenja, jer ni njegov natpis ni arhitektonsko rješenje ne šalju jasnu poruku.
Ako je spomenik posvećen poginulim hrvatskim braniteljima, onda njegova poruka mora biti potpuno jasna, dostojanstvena i nedvojbena, jer je riječ o ljudima koji su znali zašto ginu. Kada se njima podiže spomenik, svaki simbol, svaka riječ i svaki detalj moraju biti pažljivo promišljeni jer takav spomenik ostaje kao svjedočanstvo našeg vremena. Upravo zato mnogi se pitaju zašto javnosti nikada nisu predstavljeni idejno rješenje i razlozi zbog kojih je odabrano baš takvo rješenje.
Nije neobično što se oko ovoga događaja okupljaju i osobe koje tijekom teških ratnih godina nisu bile uz svoj narod. Nije ih bilo nigdje osim na popisima onih koji se nisu odazvali Domovini kada je krvarila.
Bit će ondje i oni koji godinama sprečavaju minutu šutnje za pokojne branitelje, kao i drugi slični likovima iz ove prve dvije kategorije.
Čovjek se pritom mora zapitati: kako je živjeti u vremenu koje je obilježilo sudbinu jednoga naroda, a ostati izvan tih povijesnih događaja? Što danas govore svojoj djeci kada ih upitaju gdje su bili dok su drugi branili Domovinu?
Lažu im, kao što će lagati i 12. kolovoza.
Hoće li do jučer hrabri ratnici pokazati tako nisku razinu samopoštovanja i doći na ceremoniju otvaranja? Hoće li postati korisni idioti i dopustiti da ih za svoje političke ciljeve iskoriste oni koji nemaju nikakve dodirne točke s našom slavnom i krvavom prošlošću?
Jesmo li postali toliko ravnodušni da ne primjećujemo kako se nameće drukčiji pogled na događaje koje smo proživjeli?
Jesmo li toliko nepismeni i neuki da ne vidimo kako nam nude svoju verziju događaja, prešućivanjem jednih datuma i isticanjem drugih?
Nije slučajno što ove godine nije obilježen 9. svibnja, datum kada su Šuičani zaustavili tenkove, jer žele da u kolektivnom sjećanju njegovo mjesto zauzme 12. kolovoza.
Takvima, koji su vam obećali da će vaša imena biti zlatnim slovima upisana u hrvatskoj povijesti, nije dosta što su upisali svoja imena u vlasničke listove tvornica, nekretnina i trgovačkih društava, neho sada žele i na spomenike.
U danima kada Šuica živi punim plućima, kada se broj stanovnika višestruko poveća i kada se održavaju brojna događanja, svatko može izabrati gdje će biti toga dana i s kim provesti vrijeme, na kraju, neka sam odgovori na jedno pitanje:
Kome će 12. kolovoza pljeskati Šuica?
Stih jedne ratne pjesme kaže:
„Kad prođe rat i zvijeri odu, kad nam opet sloboda svane, hrvatski narod pamtit će gardu i ove crne krvave dane…”
Hoće li doista biti tako ili je već sjećanje na one koji su izborili slobodu ustupilo mjesto nekim drugim imenima i nekim drugim pričama?
Mnogi dragovoljci uključili su se u obranu prije formalnog ustroja HVO-a, a njihove žrtve, ranjavanja i pogibije dio su povijesne istine koja se ne smije izbrisati administrativnim odlukama, promjenama naziva ili političkim interpretacijama.
