Smrt književnice Vedrane Rudan izazvala je brojne reakcije, a posebno je odjeknula vrlo otvorena poruka Ive Alilović, supruge proslavljenog hrvatskog rukometnog vratara Mirka Alilovića.

Iva nije skrivala kakvo je mišljenje imala o Rudan:

„Organski je nisam mogla smisliti pa je neću ni lažno oplakivati.“

Osvrnula se i na odnos prema Hrvatskoj te poslala poruku ljudima koji, kako je napisala, žive u Hrvatskoj, a „mrze je iz dna duše“. Poručila im je da odu i pokušaju pronaći sreću u nekom drugom gradu ili zemlji jer je, prema njezinim riječima, život prekratak za toliku mržnju.

Alilović je otišla i korak dalje te izrazila nadu da Vedrana Rudan neće biti pokopana u Hrvatskoj, već ondje gdje se osjećala bliskom i prihvaćenom.

Dotaknula se i Rudaničinih stavova o ženama, djeci i majčinstvu. Istaknula je da su za nju djeca najveće bogatstvo te žene koje imaju petero ili više djece nazvala „najvećim kraljicama“. Naglasila je i koliko visoko vrednuje majčinstvo.

Njezine izjave očekivano su izazvale podijeljene reakcije. Dok jedni smatraju da bi nakon smrti trebalo pokazati suzdržanost, drugi ističu da nečija smrt ne briše njegove javno izrečene stavove niti znači da ih se više ne smije kritizirati.

Iva Alilović svoje mišljenje nije pokušala ublažiti: jasno je dala do znanja što je mislila o Vedrani Rudan, njezinim stavovima prema Hrvatskoj te pogledima na obitelj i majčinstvo.

AI ilustracija

Povodom obilježavanja 36. obljetnice Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, sudjelovala sam na 9. sjednici Predsjedništva Zajednice žena HDZ Bosne i Hercegovine “Kraljica Katarina Kosača“, gdje mi je bila posebna čast primiti priznanje „Počasna članica“.

Od srca zahvaljujem predsjednici Zajednice žena HDZ-a BiH Ani Andrić, kao i svim članicama Zajednice, na ovom vrijednom priznanju i ukazanom povjerenju.

Ovo priznanje za mene predstavlja dodatni poticaj za nastavak zajedničkog djelovanja, osnaživanje uloge žena u političkom i društvenom životu te predan rad za interese hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

Božo Ljubić u razgovoru za Actualitica Podcast otvorio je pitanje načina na koji Željko Komšić koristi diplomatske pozicije koje se u političkoj praksi BiH vežu uz hrvatskog člana Predsjedništva.

Ljubić tvrdi da Komšić na pozicije iz tzv. hrvatske diplomatske kvote postavlja i osobe koje nisu Hrvati, čime se, prema njegovu stajalištu, dodatno obesmišljava političko predstavljanje Hrvata u institucijama BiH.

Jedan od najupečatljivijih ranijih primjera je diplomat Nerkez Arifhodžić. Deutsche Welle je još 2018. opisao njegov slučaj: kao Bošnjak obnašao je dužnost veleposlanika BiH u Turskoj, zatim se kao Hrvat našao na veleposlaničkoj dužnosti u Rimu, dok se poslije izjašnjavao kao Bosanac.

Drugi primjer koji se spominje u kontekstu Komšićevih diplomatskih imenovanja jest Sven Alkalaj, koji se izjašnjava kao Židov, a Komšić ga je predložio za veleposlanika BiH u Sjedinjenim Američkim Državama.

Upravo na takvim primjerima Ljubić temelji svoju kritiku: ako hrvatski član Predsjedništva raspolaže dijelom diplomatskih pozicija kako bi se osigurala zastupljenost Hrvata, što se događa s tom zastupljenošću kada se na ta mjesta imenuju osobe koje nisu Hrvati?

Važno je pritom naglasiti da tzv. „hrvatska kvota“ nije zakonska odredba prema kojoj veleposlanik na određenom mjestu mora biti Hrvat, nego izraz za političku praksu raspodjele diplomatskih imenovanja među članovima Predsjedništva BiH.

Ljubićeva kritika zato nije samo pitanje pojedinih diplomata, nego pitanje političkog predstavljanja: tko u institucijama Bosne i Hercegovine stvarno predstavlja hrvatski konstitutivni narod i raspolaže pozicijama koje mu prema političkoj praksi pripadaju?

AI ilustracija