Connect with us

KULTURA

Iz rukopisa Ilije Vincetića brigadira HVO -a…..Zašto je to tako?

Published

on

Vrijeme nezaustavljivo teče.
Mijenja se bojno polje, oružja i oruđa su sve modernija, brojno stanje se povećava i smanjuje, mijenjaju se vojskovođe, generali, ratnici i statisti, navijači i profiteri, izdajnici,  neprijatelji i saveznici, ratna sreća, no rat za interese i opstanak hrvatskog naroda u BiH – TRAJE.
Prema podacima iz osmanlijskih arhiva u Istanbulu koje je 1908. objelodanio Stjepan Radić u svom ogledu “Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu”, koju bi, kao abecedu,  svaki Hrvat trebao pročitati, 1463
 godine u BiH je živjelo oko 750.000 katolika, 90.000 Kristjana i oko 25.000 pravoslavnih.
I 0 (nula) muhamedanaca.
Zašto ovo  navodim.
Zbog podatka o broju Hrvata katolika (osmanlije nisu poznavale etniciteta ni nacije, kao ni njihovi današnji mentalni sljednici, nego su narode identificirali po vjeri) te davne 1463.
Usporedimo li taj broj sa brojem Hrvata u BiH po popisu iz 1991.godine, (760.852), neće nam biti problem ustanoviti da se broj Hrvata u BiH gotovo nije promijenio, (iako se mijenjao), u tih 528 godina.
Što nam to govori?

Povijest, ali i, još uvijek, živa usmena predaja nam dokazuju i svjedoče o osmanlijskom zulumu, bezvlašću, položaju Hrvata u statusu obespravljene “katoličke raje” izložene bezvlašću i samovolji osmanlija,  mržnji, zavisti , podlim podmetanjima,  optužbama i podmuklom nasilju poturica, masovnom stradanju u mnogim ustancima i bunama, unatoč egzodusu koji je 1697. hrvatski katolički puk doživio nakon pohoda Eugena Savojskog na BiH, unatoč stradanjima u dva svjetska rata, i, posebno, genocidu u neposrednom poraću IISR i slijedećih 40 godina komunističke vladavine, hrvatski narod u BiH je sačuvao jezik, vjeru, kulturu običaje, tradiciju, sjećanje, uspio je zapisati i opisati svoju povijest, izraziti osjećaje, sakriti, sačuvati i održati živim svoje svetinje, identitet, i, KLICU KOLEKTIVNE POLITIČKE SVIJESTI, koja se nije uspjela do kraja razviti, ali ju nisu uspjeli ni ubiti.
Rijetko viđena otpornost i žilavost u (poglavito) pasivnom otporu jednog naroda.
Malo je takvih naroda u svijetu.
Kako su nas onda uspjeli prepoloviti od 1991. godine do danas?
Što nam se to, osim agresije druga dva naroda u Domovinskom ratu i neviđenog nasilja takozvane “međunarodne zajednice” u zadnjih 30 godina, dogodilo?
Zar ne bi, (ako analiziramo tih 528 godina), bilo logično da smo čvršći, otporniji, mudriji, “gušći” (veće specifične tezine), homogeniji, spremniji, …
Toliko nas je da se svi međusobno znamo.
Ili bi se, bar, mogli poznavati.
A mi?
Nadolazeća turbulentna vremena dočekujemo nespremni, neorganizirani, bez jasne vizije, definiranih ciljeva, bez planova, organiziranih snaga i osiguranih sredstava, rascjepkani na pojedinačne (često suprotstavljene) inicijative, politički atomizirani, gospodarski konfuzni, sigurnosno zapušteni, kulturno svedeni na folklor i komemoracije, znanstveno eutanazirani, …
Zašto je to tako?
Postoje li odgovori?
Tko ih zna?
(Ilija Vincetić, fb)

Continue Reading

KULTURA

Iz rukopisa Marije Perkovic..uzalud sve terapije svjeta..

Published

on

Ne možeš ozdraviti dok si izložen stvarima koje su te i dovele na mjesto bolesti. Ovo je RANT sebi samoj, ljutnja na samu sebe. Nekad je čovjek sam sebi najgori neprijatelj. A nije da nema ljudi koji to jedva dočekaju.

Uzalud sve terapije ovog svijeta, stečeno znanje…pa zvučat će kontroverzno mnogima- ali čak i određeno obraćenje, pa i pokušaj života po Božjim zakonima, ako si ti i dalje izložen ljudima i sredini koja te do bolesti dovela.

Sretnici koji pojma nemaju o čemu pričam, mogu se samo čuditi. Oni koji su prošli neke ozbiljnije stvari u životu, znat će o čemu govorim.

Pri postizanju ozdravljenja, funkcionalnog života, svega što život čini životom, a ne preživljavanjem..jako je bitna i materijalna situacija. Bitna i kod nas, podcijenjena. Lako je romantizirati kad imaš novce. Kad nemaš, život postaje druga priča. Postaješ puno ranjiviji i puno spremniji trpjeti ono što ne bi trebao.

Naravno, nije garancija zdravlja, ali novac otvara mnoga vrata, a nemanje novca zatvara mnoga, prijeko potrebna.

Sve skupa, puno tog je potrebno da oni kojima je dodijeljen loš start u životu se izvuku i dođu do nekog drugog života. Puno toga je potrebno da se, kad se nađeš jako nisko na životnoj ljestvici- pokreneš i napraviš više od samog preživljavanja. Mada je u nekim životima i to herojski uspjeh, samo po sebi.

Kako god, ako ti nije dobro..a iole si zdrav. Nisi drvo. Nisi drvo, Marijana. Nije nitko.

Ne budi sramežljiv, gotovo ohol..otvori se za zatražiti pomoć . Pokucat ćeš na pedeset vrata gdje će ti se smijati i prezreti te. Ali pokucat ćeš i na pedeset prva vrata, koja će ti vratiti vjeru u ljude.

Na kraju imaš Boga, imaš i šačicu ljudi koja će te čuti i doživjeti. Ali je najbitnije – imaš li samog sebe ?

Continue Reading

KONTAKT

Postrojba „Ludvig Pavlović” ostaje trajni znak hrabrosti i zajedništva; važno je sačuvati vrijednosti Domovinskog rata i ravnopravnost Hrvata u BiH

Published

on

Izdvajamo

06.06.2026

HDZ BiH

Galerija 1
Galerija 2
Galerija 3
Galerija 4
Galerija 5
Galerija 6
Galerija 7
Galerija 8
Galerija 9
Galerija 10
Galerija 11
Galerija 12
Galerija 13
Galerija 14
Galerija 15
Galerija 16
Galerija 17
Galerija 18
Galerija 19
Galerija 20
Galerija 21
Galerija 22
Galerija 23

„Jedna od najznačajnijih postrojbi iz vremena Domovinskog rata, Postrojba za posebne namjene „Ludvig Pavlović”, čija nas je 34. obljetnica okupila, danas šalje posebno važne poruke. Iz Ljubuškog, grada koji nosi znamen stoljetne hrvatske povijesti te simbol hrabrosti i odlučnosti u obrani domovine, poručujemo kako nam je i danas potrebno zajedništvo bez podjela, bez prebacivanja zasluga i odgovornosti, nego s jednim ciljem – da Hrvati opstanu u BiH kao jednakopravan i konstitutivan narod. Pripadnici postrojbe „Ludvig Pavlović” više od tri desetljeća pokazuju nam što u stvarnosti znači ‘svi za jednoga, jedan za sve’. Hvala im što nas mlađe tim svojim zajedništvom obvezuju da promičemo i štitimo vrijednosti Domovinskog rata. I danas Ljubuški nosi još jednu važnu poruku, onu za budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini: na prošlosti učimo i pamtimo, tuđe poštujemo, a svoje čuvamo”, izjavila je Darijana Filipović, zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, u povodu 34. obljetnice utemeljenja Postrojbe za posebne namjene „Ludvig Pavlović”, čijem je obilježavanju nazočila u Ljubuškom.

Ljubuški je danas okupio pripadnike ove postrojbe, obitelji poginulih i umrlih branitelja, predstavnike braniteljskih udruga, institucija i žitelje. Izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora BiH predvodio je predsjednik HNS-a BiH dr. Dragan Čović, a uz zastupnicu Filipović nazočili su i Toni Kraljević, dopredsjednik Vlade Federacije BiH i ministar financija u Vladi FBiH, Predrag Čović, predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke, te brojni dužnosnici i izaslanici sa svih razina vlasti.

Trideset i četiri godine nakon utemeljenja, ime Postrojbe za posebne namjene „Ludvig Pavlović” ostaje vezano uz hrabrost, spremnost i odgovornost hrvatskih branitelja koji su u najtežim vremenima stali u obranu doma, slobode i hrvatskoga naroda. Uz sjećanje na 26 poginulih pripadnika postrojbe, ova obljetnica ima posebno mjesto u očuvanju istine o ulozi Hrvatskog vijeća obrane i vrijednostima Domovinskog rata.

U sklopu obilježavanja upriličen je prijam kod gradonačelnika Ljubuškog Vedrana Markotića, nakon čega je program nastavljen na Trgu dr. Franje Tuđmana, gdje su položeni vijenci i zapaljene svijeće u znak pijeteta prema poginulim, umrlim i preminulim pripadnicima postrojbe. Molitvu je predvodio fra Miro Šego, a obilježavanje je nastavljeno mimohodom prema crkvi sv. Kate, gdje je služena sveta misa.

„Vaša povijest svjedoči o velikoj žrtvi. Poginuli pripadnici vaše postrojbe završili su svoj zemaljski život, a nama darovali slobodnu domovinu. Ta je ostavština toliko velika i sveta da obvezuje sve nas da je ljubimo, poštujemo i budućim generacijama prenosimo vašu čast, hrabrost i ponos“, istaknuo je fra Šego tijekom propovijedi.

Davor Đugum, predsjednik Udruge PPN-a „Ludvig Pavlović”, osvrnuo se na ratni put postrojbe, njezinu snagu i zajedništvo koje bivši pripadnici nastavljaju čuvati.

„Danas smo ovdje kako bismo se prisjetili naših poginulih pripadnika, jer ne bismo bili ovdje da nije bilo njih. Oni žive u našim svakodnevnim mislima, srcima i molitvama. Mi, preživjeli pripadnici Postrojbe za posebne namjene ‘Ludvig Pavlović’, ne posustajemo i iz godine u godinu okupljamo se kako bismo čuvali uspomenu na dane ponosa, prkosa i slave. Važno je pokazati snagu i zajedništvo te budućim generacijama prenijeti istinu o doprinosu postrojbi Hrvatskog vijeća obrane u Domovinskom ratu. Ponosni smo što je ta žrtva ostala trajno prepoznata, a naša postrojba zlatnim slovima upisana u povijest obrambenog Domovinskog rata. Nadam se da će se u budućnosti o tome učiti i da će mladi znati koje su postrojbe iznijele ono što danas živimo u slobodi“, poručio je Đugum.

Gradonačelnik Markotić istaknuo je kako je riječ o jednoj od najelitnijih postrojbi iz Domovinskog rata te kako Ljubuški s posebnim poštovanjem čuva uspomenu na hrvatske branitelje koji su ostavili neizbrisiv trag u obrani hrvatskoga naroda.

„Postrojba je od samih početaka nosila ime časnog Ludviga Pavlovića, čovjeka koji cijeli život nije htio odustati od svojih uvjerenja. Vodili su je divovi Domovinskog rata, pokojni Božan Šimović i pokojni Ante Primorac, čija je majka Milka, u 92. godini života, danas ovdje. Ante Primorac bio je dva puta ranjen i ponovno se vraćao na prvu crtu. To su ljudi koji su časno vodili postrojbu i ostali gromade Domovinskog rata. Nama mlađim generacijama posebno su važna njihova svjedočanstva jer iz prve ruke učimo o njihovu ratnom putu, žrtvi i vrijednostima koje su ih vodile. Ono što su oni izborili u ratu, na nama je da sačuvamo u miru, da ostanemo jedinstveni i da kroz zajedništvo osiguravamo jednakopravnost hrvatskog naroda“, kazao je Markotić.

Uz trajnu zahvalnost prema pripadnicima postrojbe „Ludvig Pavlović“ i svim hrvatskim braniteljima, današnje obilježavanje potvrdilo je važnost čuvanja istine o Domovinskom ratu, ulozi Hrvatskog vijeća obrane i žrtvi ugrađenoj u temelje slobode. Dostojanstvo hrvatskih branitelja, zajedništvo i ravnopravnost hrvatskoga naroda ostaju obveza današnjih i budućih naraštaja.

Izvor: hnsbih.ba

Continue Reading

KULTURA

Tjedni komentar… obitelj Zelenika i Lipanjske zore, 6. lipnja 1992.

Published

on

 

“Fotografija u ruci, molitva na usnama i dan duži od godine.”

Jutros, uz kavu u Gradskoj kavani na Rondou, razgovaram s generalom Petrom Zelenikom. Tema je, naravno, Domovinski rat. Pozdravlja nas Ante Marinčić, utemeljitelj HDZ-a Žepče i prvi zapovjednik HVO-a Maglaj, a danas aktivni član Društva književnika Herceg-Bosne.
Pridružuje nam se Gordan Miličević
General me upita:
„Znaš li što se zbilo na današnji dan?“ i pokazuje mi fotografiju (koju objavljujem)
te započinje priču iz ratne prošlosti…..

Bio je to obiteljski ručak prvog zapovjednika obrane grada Mostara, generala Petra Zelenike, uz suprugu Zdenku, za stolom su sjedili njegovi sinovi Romeo i Antonio zvani Braco koji je još maloljetan, svi u uključeni u obranu i u uniformi.
Majka Zdenka s krunicom u ruci, uzima fotoaparat sa suzama u očima ponosno fotografira svoje najmilije branitelje ispred kuće u Cimu, a potom nastavlja molitvu kojom iz dna duše majčinski zaziva Boga u pomoć.

Rekao sam generalu da ću ovo objaviti, kratko iz srca.

Danas se mnogo toga iskrivilo kada se govori o Domovinskom ratu. Ljudi se boje istine.
A toga dana našoj Zdenki bilo je teže nego mnogim drugima. Fotografija je ostala vječna uspomena na jedan obiteljski ručak, koji je bio sve samo ne običan.

Tako su krenule Lipanjske zore 1992. godine – naša hercegovačka Oluja

Autor objave:
Mladen Ljubić Vajta

Continue Reading

Trending

Copyright © 2010 - 2024 BPZ.ba