Povijest, ali i, još uvijek, živa usmena predaja nam dokazuju i svjedoče o osmanlijskom zulumu, bezvlašću, položaju Hrvata u statusu obespravljene “katoličke raje” izložene bezvlašću i samovolji osmanlija, mržnji, zavisti , podlim podmetanjima, optužbama i podmuklom nasilju poturica, masovnom stradanju u mnogim ustancima i bunama, unatoč egzodusu koji je 1697. hrvatski katolički puk doživio nakon pohoda Eugena Savojskog na BiH, unatoč stradanjima u dva svjetska rata, i, posebno, genocidu u neposrednom poraću IISR i slijedećih 40 godina komunističke vladavine, hrvatski narod u BiH je sačuvao jezik, vjeru, kulturu običaje, tradiciju, sjećanje, uspio je zapisati i opisati svoju povijest, izraziti osjećaje, sakriti, sačuvati i održati živim svoje svetinje, identitet, i, KLICU KOLEKTIVNE POLITIČKE SVIJESTI, koja se nije uspjela do kraja razviti, ali ju nisu uspjeli ni ubiti.
Rijetko viđena otpornost i žilavost u (poglavito) pasivnom otporu jednog naroda.
Malo je takvih naroda u svijetu.
Kako su nas onda uspjeli prepoloviti od 1991. godine do danas?
Što nam se to, osim agresije druga dva naroda u Domovinskom ratu i neviđenog nasilja takozvane “međunarodne zajednice” u zadnjih 30 godina, dogodilo?
Zar ne bi, (ako analiziramo tih 528 godina), bilo logično da smo čvršći, otporniji, mudriji, “gušći” (veće specifične tezine), homogeniji, spremniji, …
Toliko nas je da se svi međusobno znamo.
Ili bi se, bar, mogli poznavati.
A mi?
Nadolazeća turbulentna vremena dočekujemo nespremni, neorganizirani, bez jasne vizije, definiranih ciljeva, bez planova, organiziranih snaga i osiguranih sredstava, rascjepkani na pojedinačne (često suprotstavljene) inicijative, politički atomizirani, gospodarski konfuzni, sigurnosno zapušteni, kulturno svedeni na folklor i komemoracije, znanstveno eutanazirani, …
Zašto je to tako?
Postoje li odgovori?
Tko ih zna?
(Ilija Vincetić, fb)