Mnogi će reći kroz osmijeh: mani se Mare budalaština i tradicije, hajde živi život! Naravno, lako je reći nekome tko nije doživio ljubav djedova, baka, prabaka. Tko se nije unosio u njihove priče i život, tko nije proživljavao kroz tu istu priču njihove najteže trenutke, njihove radosti, tegobe nije mu važna tradicija, korjeni i prošlost. Tom ne treba pričati, jer ne razumije  ….

Imala sam sreću da sam upoznala i svoju prabaku i baku. Prilično su dugo živjele i doživjele duboku starost. Voljela bih da sam od istih puno više čula, puno više zapisala o njihovim životima i njihovom nepresušnom žeđi za životom i Božjom milosti.

Danas, iako je nedjelja zaželjela sam puru za ručak. Kako bi moja baka rekla “pristavi odman” vodu za istu.  Propržila sam kukuruzno brašno u rerni, nemam vatreni šporet u kući u gradu.

Pura kada se tradicionalno priprema po naš hercegovački način radi se oko sat i pol do dva. Ulijem vodu u šerpu sa soli da prokuha. Kukuruzno proprženo brašno dodajem i ostavljam da vri. Sve izmiješam i tako na laganoj temperaturi ostavim da se kuha. Ni blizu nije to pura kao kod moje stare majke – bake. Jer tada se sadio onaj starinski kukuruz. Mlilo se u vodenici. Baka bi znala reći ako se i ucrva tada je najslađi! Ne bacaj! Prosij i ostavi u žaku. Naravno kod mene je kupovno brašno, ali pravljeno kao da je domaće. Naviru emocije. Bez njih napraviti neko starinsko – tradicionalno jelo nemoguće je! Promatram onu drvenu kašiku koju mi je napravio pokojni Iko Boškanović. Mili Bože kako me je samo u djetetinjstvu kopao živce. Zezao me da će mi baku ukrasti, zatim oteti, odvesti u svoju kuću …. Kako sam se samo ljutila i plakala, a oni bi se toliko smijali mojim reakcijama. Na baku mi nitko ništa nije mogao reći. Ona je u mom životu bila i alfa i omega. Najljepša, najjača, moja i ničija više! Znala bi svima prijetiti! Sjetim se i bakinog brata koji mi je napravio vreteno i kudilju da budem kao baka da predem pređu. Također napravio mi je i igle od starog kišobrana da pletem. Imala sam svoj ram za vezivo. Sve kao kod bake samo manje. Htjela sam u svemu biti kao baka. Sve je tako lijepo bilo. Toliko radosti i ljubavi bi u tim ljudima. Često sam završavala u bakinom zagrljaju gdje mi je pričala o moralnim ljudskim vrijednostima. Čovjeku treba pomoći, ako si u mogućnosti! Ne gazi druge ljude, kako tebe ne bi gazili. Ljubi sve ljude bez ikakve mržnje i bez obzira što su ti uradili. Čuvaj obraz. Važno je da imaš svoj mir. Onako jedna za drugom misli se isprepliću i naviru emocije.  Prisjećam se i zajedničkog obiteljskog ručka uz puru i lučnicu. Sve je tako lijepo i skladno bilo u mojim očima. Eh da promiješam puru da mi ne zagori ipak ju ja pravim ne baka! Otklopim šerpu, a onaj miris me zadahnu kao da sam u bakinoj kući i svi sjedimo za stolom. Puna kuća radosti i hrane na stolu. Danas nigdje nikoga. Eh Bože dragi. Otklopim i tavu te gledam u onaj maslac koji cvrči i otapa se. Koliko je samo u selu krava bilo. Pred svakom kućom ujutro stap, melo se maslo. Predvečer, za sutra, bi se pravila kiselina – kiselo mlijeko. Potražnja za kvasom bi se često dešavala u selu. Kod nekoga bi se kvas razvodnio i trebao se mijenjati. Fildžan bi mi dali u ruku trk do prve susjede po žlicu kvasa. Eh! U mlijeko bi se dodavao kvas kako bi se dobilo kiselo mlijeko. A to mlijeko bi se ujutro moglo rezati nožem, toliko bi bilo čvrsto. Pura bez lučnice ne bi bila pura! Maslo domaće bi se istopilo i pustilo malo da se zacrni. U to bi se dodao istučeni bijeli luk iz avana – tucnja, te se miješalo s kiselinom. U jednom tako jednostavnom jelu slika čitavog mog djetinjstva.

Pura je othranila mnoge seoske generacije. Moja baka bi znala reći: ih bilo se jadno i kukavno do Boga da je bilo uvik pure bilo bi dobro! Bili su teški dani! Bilo se i bez vode i hrane. Pojedine žene bi znale od drugih bogatijih žena uzimati onu vodicu kada bi miješale kruh te Prače ruke i posuđe. Maloj djeci bi to toga kuhale čorbicu. Ljudi bi znali raditi cijeli dan, dnevnica, za škriljaču kapu napunjenu žitom. Zato ovo jelo zauzima veliku pažnju kroz živote naših predata. Ne bismo trebali zanemariti ga u našem jelovniku. Već promovirati putu jer je ona posebna priča naših predaka!  To je sve naša Hercegovina. Zato smo mi Hercegovci čvrsti kao kamen i jako snalažljivi ljudi.

Osobno puru volim da nije presuha.

Napominjem, nisam se pripremala za ovaj video jer ne radim profesionalno već čisto za svoj gušt. A ljubav prema tradiciji ima posebnu draž i težinu u mom životu. Nemojte zamjeriti!