Jedna od mjera u Planu bit će prijedlog uvođenja nastave hrvatskoga jezika struke na svim visokoškolskim studijskim programima kako bi se i tako razvijalo strukovno nazivlje

„Terminologija se ne određuje nego stvara“
(Vladimir Filipović: Uz tematiku hrvatske filozofske baštine, 1977.)

Umjetna inteligencija polako ulazi sve više u svakodnevni život, rabi se u prevođenju sa stranih na hrvatski jezik. Nekadašnji pročelnik Odsjeka za filozofiju zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta Vladimir Filipović upozorio je gotovo prije pola stoljeća „da imademo i najsavršenije prevodilačke strojeve, oni Petrićevo djelo ne bi mogli prevesti jer stroj ne može razumjeti cjelinu u kojoj je vidljiva osebujna, smislena različitost pojedinih termina koji međusobno harmoniraju u osebujnom složaju, koji otvara nove horizonte, a svaki od njih pojedinačno dobiva novo specifično značenje“.

O tome što može umjetna inteligencija, drukčije rečeno računalo, kad je riječ o prijevodu, odnosno pri stvaranju znanstvenoga nazivlja, koja su ograničenja u tom poslu, o ponovnom oživljavanju Strune, te s tim u svezi o važnosti izgradnje hrvatske stručne terminologije, što potiče i Zakon o hrvatskom jeziku, razgovarali smo s predstojnikom Katedre za algebarsku i računalnu lingvistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu prof. dr. sc. Markom Tadićem.

Uvodno sam naveo mišljenje poznatoga hrvatskoga profesora filozofije, koji je upozoravao na ograničenja „stroja“, ali i važnost kreativnoga prevođenja hrvatske filozofske baštine pisane na latinskom za razvoj hrvatskoga nazivlja. Koliko smo uspješni u stvaranju znanstvenoga nazivlja, kojemu je temelje utvrdio još Bogoslav Šulek, zalažući se za stvaranje „lučbenog nazivlja“ prema duhu hrvaštine?

Profesor Vladimir Filipović zacijelo je svjedočio jednom od avangardnih događaja u hrvatskoj (računalnoj) lingvistici, a to je bila radionica o strojnom prevođenju koju je 1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirao Bulcsú László. Dopustite mi dati vam vremensku perspektivu: Googleov se prevoditelj pojavio 2004., tj. 45 godina nakon te radionice, a ona je tada značila potpuni priključak našega jezikoslovlja u najnovije svjetske trendove. Noam Chomsky svoju prvu knjigu objavljuje 1957., a njegova ideja generativne gramatike (ili proizvodne slovnice) više je desetljeća bila teorijsko ishodište mnogim istraživanjima s područja strojnoga prevođenja, ponajprije za one sustave koji su bili utemeljeni na primjeni jezičnih i prijevodnih pravila.

Dakako, kao filozof po pozivu, profesor Filipović duboko je promišljao razlike između čovjeka i stroja i ta je tematika neprijeporno relevantna i danas premda su strojevi znatno napredovali i kadri su prevoditi s visokim stupnjem vjernosti i točnosti.

Naime, upravo je primjena velikih jezičnih modela (VJM-ova), koji se u širokoj javnosti preopsežno („pars pro toto“) nazivaju umjetna inteligencija (UI), dovela je do potpuno nove paradigme u računalnoj obradi prirodnih jezika. Svi najpopularniji VJM-ovi (ChatGPT, GPT-5, DeepSeek, Claude, Grok, Gemini, Llama itd.) obučeni su na milijardama dokumenata i na velikom broju jezika i sposobni su ne samo generirati tekstove na jednom jeziku s mogućnošću varijacija prema različitim funkcionalnim stilovima, nego čak i prema specifičnim odlikama idiolekata pojedinih autora. Pokušajte zatražiti od ChatGPT-ja da vam napravi pjesmu od dvije katrene (četverostih) na temu male voćke poslije kiše u Cesarićevu, Šimićevu, Matoševu, Ujevićevu, Slamnigovu, Mrkonjićevu ili Pupačićevu stilu, pa ćete vidjeti razlike.

Osim jednojezičnih tekstova, dakako, oni mogu i generirati prijevode jer su većinom obučeni na višejezičnoj građi.

Može li čovjeka zamijeniti stroj?

Ne samo kao filozof Filipović, nego i kao jezikoslovac duboko vjerujem kako u postupku jednojezičnoga generiranja teksta, kao i u postupku prevođenja, ključnu ulogu uvijek mora imati čovjek: pisac i/li prevoditelj. VJM-i su samo pomagalo, tehnika koja dio našega rada zamjenjuje strojnim, upravo kao što je parni stroj zamijenio ljudski mehanički rad, kao što je pojava ručnih kalkulatora (digitrona) zamijenila dio ljudskoga intelektualnoga rada vezanoga uz artimetičke operacije, VJM-i danas zamjenjuju dio ljudskoga intelektualnoga rada vezanoga uz tekst. Hoćemo li zbog toga zahiriti u tim zamijenjenim područjima našega rada? Pa više nemamo ono mišićje kakvo su imali fizički radnici, djeca više ne znaju tablicu množenja napamet i hoće li nam se dogoditi da više ne znamo napisati sastavak od dvije-tri stranice na neku temu bez pomoći stroja? Pogledajte samo rezultate iz eseja, tj. sastavka iz hrvatskoga na državnoj maturi.

K tome, VJM-i znaju halucinirati, tj. proizvoditi činjenično netočne tvrdnje u savršeno oblikovanim i uvjerljivim tekstovima. Zbog toga konačnu odluku o (ne)prihvaćanju rezultata VJM-a uvijek mora donijeti čovjek jer bi on jedini morao biti odgovoran za sve aspekte radnje koju obavlja, s pomoću VJM-ova ili bez njih. U konačnici, ako nastupe neke neželjene posljedice, možda i pravne naravi, ne možete stroj smatrati odgovornim. [1]

Kako pristupiti stranomu nazivlju, koje se brzo ukorjenjuje?

Posebnu ulogu u prevođenju treba posvetiti upravo strukovnom nazivlju, a tu smo, rekao bih, u dvojakom položaju.

S jedne se strane moramo nositi s bujicom novih naziva koja nadire u sve jezike svijeta iz engleskoga, njihovim uklapanjem u obliku posuđenica ili njihovom zamjenom u obliku vlastitih hrvatskih istovrijednih naziva. I tu nema jedinstvenoga recepta, neke su istovrijednice u hrvatskom izvrsno prihvaćene (npr. ‘svjetlovod’, ‘uspornik’, ‘zatipak’ itd.), a neke su još uvijek predmet poruge (sjetite se npr. već olinjalih primjera ‘zrakomlat’ ili ‘vrtolet’). Mogli bismo npr. ustanoviti službu koja bi surađivala s istovjetnim terminološkim službama engleskoga govornoga područja i koja bi mogla biti pravodobno upozorena kad se u engleskom počnu pojavljivati novi termini. Odmah bi ih trebalo pokušati prilagoditi ili pronaći hrvatsku istovrijednicu i plasirati je u stručne i još više u popularne tekstove. Naime, kad se posuđenica iz engleskoga jednom ukorijeni, tešku ju je zamijeniti hrvatskom prevedenicom.

S druge strane imamo relativno dobro uspostavljenu znanstvenu nazivoslovnu infrastrukturu koja je raspoređena u nekoliko ustanova: Institut za hrvatski jezik, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Hrvatski zavod za norme, pa su svi uvjeti za sustavni razvoj hrvatskoga nazivlja, čini mi se, prisutni. Potrebno je, međutim, osigurati kontinuiranu potporu razvoju hrvatskoga nazivlja, a to je, između ostaloga, izrijekom predviđeno u Zakonu o hrvatskom jeziku. Dakako, potrebno je i stalno obrazovati nove terminologe i osiguravati im radna mjesta u nekoj od spomenutih ustanova.

Prije donošenja Plana hrvatske jezične politike, potrebno je u državnom proračunu pronaći novac i oživiti projekt Hrvatsko strukovno nazivlje (StruNa)

Nedavno sam posredno dobio obavijest da ste kao predsjednik Vijeća za hrvatski jezik od mjerodavnoga ministarstva tražili ponovno pokretanje Strune, projekta izgradnje hrvatskoga strukovnoga znanstvenoga nazivlja. Kako se moglo dogoditi da taj projekt za čije su pokretanje zaslužni akademik Radoslav Katičić i nekadašnja ravnateljica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dunja Brozović dođe u pitanje, zamre?

Doista je jedan od zaključaka Vijeća za hrvatski jezik molba da se, i prije donošenja Plana hrvatske jezične politike, u državnom proračunu žurno pronađu sredstva i oživi projekt Hrvatsko strukovno nazivlje (StruNa). Naime, projekt je zamišljen i u prvoj pripremnoj fazi (2008. – 2009.) provođen pod vodstvom Milice Mihaljević, a u drugoj fazi sa strukovnim potprojektima (2009. – 2016.) pod vodstvom Maje Bratanić, moje dugogodišnje kolegice i s akademikom Mogušem suautorice „Hrvatskoga čestotnoga rječnika“. Ona je prešla u Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje s Prometnoga fakulteta, gdje je razvijala hrvatsko zrakoplovno nazivlje. Upravo je nazivlje te struke postalo svojevrsnim predloškom i obrascem za provedbu pojedinačnih potprojekata sveobuhvatnoga projekta Struna unutar kojega su do sad razvijena nazivlja za 32 strukovna područja, a poslije je uključeno i nazivlje Hrvatskoga zavoda za norme koji se skrbi o prijevodima na hrvatski jezik nazivlja u međunarodnim normama (ponajprije ISO normama). O Struni možete sve pobliže saznati na mrežnim stranicama Struna, a o hrvatskom nazivlju i na obuhvatnijem portalu Nazivlje.

Kako su mnoge struke nakon 2016. doživjele znatan razvoj, a pojavila su se i neka nova strukovna područja, nesumnjivo je to trebalo popratiti razvojem odgovarajućega hrvatskoga nazivlja. Kolegice Mihaljević i Bratanić nakon odlazaka u mirovinu u Institutu su ostavile zavidan broj mlađih suradnika iznimno obučenih za nazivoslovni rad, pa ne sumnjam kako će pod vodstvom nekoga od njih projekt Struna i dalje biti plodonosan. Također, ne treba zaboraviti golem nazivoslovni potencijal suradnika Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža koji se u takve projekte mogu izravno uključiti i voditi ih.

Svojedobno mi je poznati akademik govorio kako je prilikom prevođenja na hrvatski Konvencije o pravu mora UN-a, nakon što ju je SFRJ prihvatila 10. prosinca 1982., došlo do razmimoilaženja upravo zbog nazivlja. Izraz ‘exclusive economic zone’ preveden je kao ‘gospodarski pojas’. To je tada ocjenjeno kao „pretjerivanje“. Sve je rezultiralo raspadom tadašnjega povjerenstva, a Konvencija je na hrvatskom objavljena nakon uspostave hrvatske države. No unatoč tomu kao da postoji zazor od tzv. pretjerivanja još i danas kad je riječ o novotvorenicama i stvaranju hrvatskoga nazivlja.

Na žalost, često se stvaranje novih riječi ili posezanje za već postojećim leksičkim i nazivoslovnim blagom hrvatskoga jezika smatralo nazadnim postupkom, pa se to osobito u posvema naprednoj SFRJ smatralo izrazito retrogradnim i gotovo protunarodnim. Naime, posezanje za hrvatskom leksičkom baštinom, počevši već od Vrančićeva rječnika, preko Belostenca do Šuleka ili Parčića, predstavljalo je s jedne strane znatno udaljavanje od srpskoga, a s druge strane istodobno je ukazivalo na nedovoljno leksičko bogatstvo srpskoga jezika koji je, na žalost, tijekom više stoljeća osmanskoga vazalstva bio otkinut od matice europske civilizacije, pa takvo što nije imao potrebe razvijati.

Danas, na sreću, takvih prisila više nemamo, pa bismo trebali slobodno posegnuti za svim raspoloživim jezičnim sredstvima koja nam nudi sustav hrvatskoga jezika za imenovanje i nazivanje novih pojava novim riječima. Ugledajmo se ne samo na spomenutoga Šuleka, nego i na takve jezikoznalce kao što su bili Tomislav Ladan, Josip Tabak ili Bulcsú László koji su svojim ingenioznim kombinacijama morfema i tvorbenih obrazaca uvelike obogatili hrvatski potvrđeni leksik.

Dopustite mi ovdje digresiju: danas nam upravo računala mogu pomoći u generiranju svih mogućih kombinacija hrvatskih leksičkih morfema s tvorbenim morfemima kako bi se automatski proizvele sve moguće osnove riječi u hrvatskom jeziku u skladu sa svim tvorbenim pravilima. To je stara ideja iz moga doktorata nastaloga 1994. gdje predlažem da bi se nešto takvo moglo napraviti za hrvatski. Ove se godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dakle nakon više od trideset godina od objave te ideje, pokreće projekt računalne obrade tvorbe hrvatskih riječi, pod vodstvom Krešimira Šojata, koji bi takvo što mogao postići.

Što bi se moglo postići?

Ako pogledamo sljedeće nizove riječi: ‘pisar’, ‘pisac’, ‘pisač’ – ‘rovar’, ‘rovac’, ‘rovač’ – ‘*tkalar’, ‘tkalac’, ‘*tkalač’, možemo uočiti podudarnost u tvorbenim obrascima, ali nisu sve kombinacije iskorištene, tj. potvrđene kao stvarne riječi u hrvatskim rječnicima (one označene s *). Te kombinacije dopušta sustav hrvatskoga kao potencijalne nove riječi koje se mogu upotrijebiti kad se za to pojavi potreba. Prije šezdeset godina u hrvatskome nije bilo riječi ‘*pisač’, ali se u međuvremenu pojavio uređaj koji je nekako trebalo nazvati, pa su ga Englezi nazvali ‘printer’, Nijemci ‘Drucker’, Talijani ‘stampante’, a Hrvati ‘pisač’ i od toga je trenutka potencijalna riječ postala stvarna riječ. Generirati sve moguće potencijalne riječi nekoga jezika danas je računalno moguće i taj bi „bazen riječi“ u budućnosti mogao služiti terminolozima i terminografima kao pomagalo i izvor prijedloga za nove hrvatske nazive.

K tome, u slučaju računalnoga generiranja svih mogućih kombinacija potencijalnih novih riječi, ne može biti govora ni o kakvom zazoru, pretjerivanju ili nekakvoj negativnoj političkoj interpretaciji pojedine nove riječi jer je riječ o pukoj matematičkoj kombinatorici koju dopuštaju tvorbena pravila hrvatskoga jezika. Takav ukupan popis potencijalnih riječi jednostavno proizlazi iz naravi samoga ustroja hrvatskoga jezika kao jedinstvenoga i strukturno različitoga od svakoga drugoga prirodnoga jezika.

Bi li tko možda pokušao uvoditi zazor ili matematičku kombinatoriku smatrati pretjerivanjem? Možda bi netko pomislio kako bismo morali pristajati na nekakve nove interpretacije u kojima kod operacija unutar skupa prirodnih brojeva 2+2 nije više 4, nego bi moglo biti nešto drugo, ili bi rezultat mogao varirati ovisno o tome kako se osjećamo u pojedinom trenutku? Prirodne znanosti ne trpe takve pristupe, a lingvistika je u tome nalik na prirodne znanosti. Gotovo bi ju se jednim dijelom moglo smjestiti u STEM (Science, Technology, Engineering, Mathematics) kad ne bi već bila znatnim dijelom STEAM-a (Science, Technology, Engineering, Arts, Mathematics) gdje pak engleska riječ ‘arts’ ne znači samo umjetnost nego uključuje i sve humanističke i sve društvene znanosti.

Kao dodatno štivo naveo bih jedan svoj članak iz 2023. u kojem se proučava kako prijevodni VJM-i stvaraju nove hrvatske riječi, pa zainteresirane štioce upućujem na zbornik u kojem je taj članak objavljen: Proceedings of the Fourth International Workshop on Resources and Tools for Derivational Morphology. Tu je riječ bila o prijevodnom dvojezičnom hrvatsko-engleskom i englesko-hrvatskom modelu koji je u postupku prevođenja imao potrebu napraviti novu hrvatsku riječ i to 321 put pri prijevodu deset tisuća rečenica s oko 250 tisuća riječi s engleskoga na hrvatski.

Kao kuriozum i dodatnu ilustraciju prilažem tri rečenice kojima je Microsoftov VJM Copilot završio sa mnom komunikaciju 12. lipnja 2025. u 23:57. U njoj se može uočiti nova hrvatska riječ ‘razmišljarija’.

Jezikoslovci najveću prijetnju u pogledu terminologije vide u mehaničkom prihvaćanju anglizama s obzirom na to da je engleski postao globalni jezik. Jedna od čestih riječi s obzirom na rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine jest – dron, engleskoga podrijetla. U javnim glasilima naziva se bespilotna odnosno besposadna letjelica. Što je hrvatskomu jezičnomu standardu primjerenije?

Zanimljiv je primjer s riječju ‘dron’ koju navodite. Naime, etimologija te suvremene engleske riječi dolazi od staroengleske riječi ‘drān’ ili ‘dræn’, a označivala je „truta“ (N trut), tj. mušku pčelu, pčelca, ali preneseno i „lijenčinu“. Oba naša etimološka rječnika (Gluhakov i Matasovićev sa suradnicima) navode uz hrvatsku natuknicu ‘trut’ da je nastala od staroslavenske riječi ‘trǫtъ’ uz moguće podudarnosti s pragermanskim korijenom ‘*dran-‘, starogrčkom riječju ‘θρῶναξ’ i indoeuropskim korijenom ‘*dhren-‘, svi u značenju „trut“. Također, navode mogućnost da je riječ o onomatopejskoj riječi čijim se fonološkim sastavom pokušava oponašati zujanje trutova. Kad se to uzme u obzir, mogli bismo uočiti kako je engleska riječ ‘dron’ etimološki podudarna s našom ‘trut’, pa bi se mogla predložiti takva zamjena jedne engleske jednom hrvatskom riječju. Takav prijedlog, kakav sam upravo iznio, proizlazi iz povijesti jezika i primjer je jednoga od načina kako se novi nazivi mogu uvoditi u jezik.

Naime, premda su sadržajno vrlo opisni, termini ‘bespilotna letjelica’ (manje precizno jer svakom letjelicom netko ili nešto upravlja) i ‘besposadna letjelica’ (preciznije jer je riječ o letjelicama bez posade) ipak se sastoje od dvije riječi, pa su odmah u neslužbenoj i privatnoj uporabi zahtjevniji. U službenoj bi se pak i javnoj uporabi hrvatskoga jezika trebalo služiti upravo onim nazivima koje je pojedina struka u suradnji s terminolozima i terminografima za hrvatski razvila, koliko god oni možda u neslužbenoj komunikaciji bili prihvatljiviji, kraći, neopterećeniji itd.

Na žalost, nerijetko su posredovatelji stranih naziva stručnjaci u nekim drugim područjima, ili svestručnjaci poput novinara, a ne stručnjaci za hrvatski jezik i specijalnije za hrvatsko nazivlje, pa onda oni preuzimaju engleske nazive često i nekritički, tj. bez znanja o tome kako takvi ili slični nazivi već možda postoje u hrvatskome. Nasuprot njima stoji veliki broj vrhunskih stručnjaka i novinara, koji se iz osjećaja pripadnosti hrvatskom jeziku, znatno skrbe o hrvatskom nazivlju u svojim tekstovima, pa se onda za njegov razvoj, koji mora slijediti razvoj struke, i brinu. Upravo na tom tragu u Planu hrvatske jezične politike predlaže se, pored oživljavanja Strune, nekoliko dodatnih mjera za osiguravanje razvoja hrvatskoga strukovnoga nazivlja, kao što su obveza sažetka znanstvenih članaka na hrvatskom jeziku s uključenim svim relevantnim nazivljem ako su pisani na stranom jeziku i ako žele potporu iz državnoga proračuna za objavu; potom se predlaže uvođenje nastave hrvatskoga jezika struke na svim visokoškolskim studijskim programima kako bi se i tako razvijalo strukovno nazivlje itd.

Posuđenice nastoje izbjegavati u mnogim europskim jezicima

Dio javnosti nije baš sklon hrvatskim novotvorenicama. To se podvodi pod jezični purizam. Zar nije izbor najbolje novotvorenice, hrvatske zamjene za strane izraze, u sklopu Zaklade „Dr. Ivan Šreter“, koji se provodi gotovo dvadeset godina, više izložen medijskomu ismijavanju, nego razumijevanju i potpori?

Jezični purizam u hrvatskom jeziku počeo se smatrati nečim negativnim onoga trenutka kad se krenulo s nasilnom konvergencijom hrvatskoga i srpskoga jezika, a to se počelo događati već u 19. stoljeću od Vuka Stefanovića Karadžića i njegove ideje da su svi štokavci zapravo Srbi, samo su to neki zaboravili. Tu su ideju dalje promicali hrvatski vukovci, a takvo se mišljenje provlačilo u čitavu obrazovnom sustavu tijekom 20. stoljeća uz kratku epizodu kad je u tu centripetalnu silu upao još i slovenski tijekom šestosiječanjske diktature od 1929. do 1934., kad je službeno ime jezika u Kraljevini Jugoslaviji bilo srpsko-hrvatsko-slovenački. Svojevrstan prekid s takvom praksom napravila je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967., ali čini se da takav sentiment i dalje prevladava kod onih koji bi i dalje nastojali na približavanju do konačnoga utapanja (ili prisajedinjenja) hrvatskoga u srpski. Uostalom, neki naši saborski zastupnici kao i filolozi potpisali su Sarajevsku deklaraciju o zajedničkom (jugoslavenskom) jeziku koja eklatantno krši članak 12. Ustava Republike Hrvatske, a pojavila se 2017., sasvim slučajno upravo o pedesetoj obljetnici Deklaracije.

Nasuprot njima dobar je primjer stranački i ideološki neutralne skrbi za hrvatske novotvorenice upravo riječ ‘zatipak’, koja je pobijedila 2011. na spomenutom natječaju, a čiji je autor pokojni Šandor Dembitz, profesor s FER-a, autor Hachecka, ali i svojedobno zastupnik SDP-a u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.

Težnja da se izbjegavaju posuđenice prisutna je u mnogim europskim jezicima, kao što su npr. mađarski ili njemački, a u Francuskoj postoji zakon o uporabi francuskoga s prilično ozbiljnim globama ako se umjesto francuskih naziva koriste posuđenicama iz engleskoga. Slovenci bez ikakva zazora rabe riječ ‘medmrežje’ za internet, a kad bi se ‘međumrežje’ predložilo za hrvatski, siguran sam da bi se mnogima dignula kosa na glavi, premda u hrvatskom imamo ‘Međugorje’, u prijevodu Tolkiena imamo ‘Međuzemlje’, a svaki govornik hrvatskoga ima, da prostite, ‘međunožje’.

Što nam je činiti ako želimo ostati vjerni duhu hrvatskoga jezika?

Moramo se kao slobodni izvorni govornici hrvatskoga jezika osloboditi bilo kakva nametnutoga zazora i bilo kakva straha od novih hrvatskih riječi. To u načelu znači da svatko ima pravo izmisliti novu riječ i uporabiti ju, a onda je na njegovim sugovornicima hoće li ju prihvatiti i dalje rabiti, ili će zamrijeti i ostati zabilježena ili čak nezabilježena. Izvrsni su jezikoznalci uvijek znali plasirati novotvorenice u okolini u kojoj će biti razvidno njihovo značenje i teško će se primijetiti kako je to nova riječ. Anegdotalno, naš vrhunski prevoditelj Josip Tabak još mi je kao srednjoškolcu ispričao kako je jednom prigodom prevodeći Andersenove „Bajke“ s danskoga šezdesetih godina 20. stoljeća, prošvercao riječ ‘prosutak’ za zvijezdu padalicu, ali ju je upakirao u opis zvjezdanoga neba unutar kojega se ta novotvorenica savršeno uklopila, pa ju ni jedan tadanji cenzor nije ni primijetio.

Predsjednikom ste Vijeća za hrvatski jezik, koje bi uskoro trebalo predložiti Plan hrvatske jezične politike. Hoće li tematika hrvatskoga znanstvenoga nazivlja biti uvrštena u taj dokument?

Već je u Zakonu o hrvatskom jeziku izrijekom navedena posebna skrb za hrvatsko nazivlje, pa ta tematika već čini zasebno poglavlje u Planu. Osim poticaja rada na razvoju nazivlja za nova strukovna područja (osobno znam dvoje vrhunskih profesora s Medicinskoga fakulteta u Zagrebu koji jedva čekaju početi raditi na svojim terminološkim rječnicima), predlaže se niz dodatnih mjera kojima bi se poticala skrb o hrvatskom nazivlju, njegovu razvoju i uporabi. Vjerujem kako će se upravo zahvaljujući ciljevima i mjerama u tome Planu širom otvoriti vrata razvoju hrvatskoga nazivlja uz punu potporu iz proračuna Republike Hrvatske jer je upravo tako propisano Zakonom o hrvatskom jeziku.

Profesore Tadiću, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać

[1] Neka novija istraživanja iz područja UI-ja, međutim, govore o mogućoj pojavi samosvijesti kod strojeva, a ona se ponajprije ogleda u potrebi za samoodržanjem. Tu čovječanstvu prijeti moguća opasnost od otimanja UI-ja bilo kakvoj ljudskoj kontroli i od nemogućnosti da ljudi isključe, tj. terminiraju neki UI-sustav.