Iz rukopisa prof.umjetnosti i povjesti Mate Kelave

Nema funkcionalne ni samoodrzive BiH bez poštivanja izvornog natktovljujućeg načela prema kojem su entiteti samo oblik institucionalizacije i operacionalizacije načela konstitutivnosti tri ,Deytonskim sporazumom i odlukama Ustavnog suda Bi H iz po Alijinoj apelaciji o konstitutivnosti sva tri naroda na podrucju BiH iz 1998.godine i u predmetu Ljubic iz 2017.godine zbog cega je za razliku od unitarizma i separatizma koji su nelegalni oblik politickog djelivanja tri i vise entiteta koji ce omoguciti u medusobnim razgovorima i politickim dogovorima o izmjeni izbornog zakona akomodaciju i konkordaciju  u cjelovitoj ,a ne jedinstvenoj medunarodno priznatoj BiH.

Tjedni Komentar “Narod bez vođe je kao stado bez pastira”

Prva tri predsjednika HDZ-a BiH, dr. Perinović, S. Klujić i pokojni dr. M. Brkić, su trajali ukupno manje od dvije godine jer su na čelo HDZ-a „postavljani“ na prijedlog sarajevskih vrhbosanskih i srebrno-bosanskih crkvenih krugova. Nakon njih su na čelu HDZ-a BiH su se smjenjivali, netko u težim netko u manje teškim vremenima, pokojni M. Boban, B. Rajić, D. Kordić i A. Jelavić. Svi oni su proglašavani „nacionalistima“ i nepopravljivim „radikalima“, te su manje-više morali otići s vrha HDZ-a BiH. (Za usporedbu, HDZ u RH je nakon smrti utemeljitelja dr. Franje Tuđmana, imao 1 predsjednicu i 3 predsjednika. S druge strane, bošnjačka SDA je kroz to vrijeme promijenila samo tri predsjednika, rahmetli S. Tihića i dva Izetbegovića).

Nakon kratkog predsjedanja B. Čolaka, na čelo HDZ-a BiH je 2005. godine izabran dr. Dragan Čović. Ministar financija i dopredsjednik Vlade Federacije BiH je bio od 1998. Do 2001., a hrvatski član Predsjedništva BiH od 2002. do 2005., kada je smijenjen voljom Visokog predstavnika. Svakako je za zapamtiti njegovu inicijativu ustavnih promjena iz 2005. godine, kada je s Dodikom i Tihićem pregovarao o ustavnim promjenama. Tzv. Prudski pregovori.

On osobno i njegova obitelj i uski krug prijatelja, ako nitko drugi, dugo će pamtiti i suđenja bez kraja u kojima su „padali“ međunarodni tužitelji koji nisu uspijevali konstruirati dokaze potrebne za presudu. Usprkos svemu, ponovno je izabran za hrvatskog člana P BiH, od 2014. do 2018. Na izborima 2018. godine je izbornim inježenjeringom, voljom većinskog bošnjačkog naroda u PBiH izabran Ž. Komšić.

Ovih samo par biografskih podataka pokazuju da neće biti jednostavno jednog dana napisati biografiju Dragana Čovića, pa ni njemu osobno neće biti lako odabrati najzanimljivije detalje za eventualne memoare.. Ušao je tijesnim putem u sam vrh hrvatske politike u BiH, a održao se, uz sve uspone i padove, duže od drugih. Ako se poslože neke međunarodne silnice i rasplet događaja u zemljama u okruženju, Dragan Čović ima priliku postati dio memorije svih budućih generacija Hrvata u BiH, kao onaj koji je kao ključni igrač uspio „ostati na terenu“ nego je doveo do kraja ili čak potpuno riješio za dugo vrijeme,  nacionalno pitanje Hrvata u BiH, posljedično i opstanak BiH kao multietničke, višenacionalne, kompleksne ali ipak održive države u modernoj Europi jakih (više)nacionalnih država spremnih odustati od dijela vlastitog suvereniteta za opće dobro svih, gdje nikomu neće biti tijesno a gdje će opet svatko moći ostvariti svoje partikularne državne i nacionalne, zasebne interese.

Što nam nude „suverenisti“ koji napadaju Čovića?

Nisu u pravu samozvani „suverenisti“ iz RH, prije svih Hasanbegović,  koji Čovićevu upućenost na Dodika kao vođu Srba u BiH uspoređuje s Plenkovićevim koaliranjem s Pupovcem. Jer pozicije jednostavno nisu iste. Srbi u BiH su narod, kao i Hrvati i Bošnjaci, a Srbi u RH su manjina, kao i Bošnjaci i Albanci i Česi i Mađari i Romi.

Nisu u pravu kada izjednačavaju izbor Emila Vlajkija za dopredsjednika RS-a s izborom Komšića za člana Predsjedništva BiH. Kada bi se u RS-u moglo glasovati i za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i kada bi Dodik eventualno „višak“ glasova Srba usmjerio na kandidata koji bi bio protiv volje većinskog hrvatskog opredjeljenja, mogla bi se povlačiti nekakva paralela. A činjenica je da ni većina Srba s područja Federacije nije glasovala ni za jednog kandidata za člana PBiH, govori o tomu koliko je ograničena nekakva predizborna suradnja Čovića i Dodika. Postizborno Čović i Dodik, kao vođe dvaju konstitutivnih naroda, jednostavno moraju razgovarati i postaviti se kao politički „blok“ naspram bošnjačkih unitarista svih boja.

Svoditi problem neriješenog nacionalnog pitanja Hrvata u BiH na HDZ u Hrvatskoj i BiH je jednostavno pogrešno kako piše vrsni analitičar Marko Ljubić, suverenist  (bez navodnih znakova) koji piše jasno, precizno i otvoreno: „Pozivati se i ukazivati na HDZ-ove slabosti u Hrvatskoj i BiH, a zanemarivati činjenicu da upravo bošnjačka politička agresija, sprječava promjene čak i u HDZ-u i u hrvatskim politikama u BiH a pri tome ne nuditi nikakva rješenja i ne imati jasne stavove izuzev uopćenih, o jedinstvenoj državi BiH, suverenosti tri naroda, zapravo je pokušaj svođenje golemih i strateških problema s kojima je suočen ukupan hrvatski narod, na dnevno-politički obrazac. U tom smislu stav Neovisnih za Hrvatsku da je za njih hrvatski narod u BiH i u Hrvatskoj jedinstven, da s istih pozicija gledaju na njegova prava i sudbinu, lijepo zvuči, ali u kontekstu svega navedenoga –opasna je zabluda. Jednostavno, ista rješenja se ne mogu primjenjivati na ostvarivanje statusa Hrvata u BiH i u Hrvatskoj. Kao ni u Republici Srpskoj i Federaciji.“

Politička budućnost Dragana Čovića

Ako je itko svjestan svoje trenutne situacije, onda je to zasigurno Dragan Čović. On sam najbolje zna da su i on i HDZ BiH posljednji put do naroda honorirani na izborima ne da bi se vratili „pobjednički“ u parlamentarne sjedalice u Federaciji i u Skupštini BiH, nego da bi dobili još jednu, posljednju šansu da, usprkos i unatoč svemu, riješe nacionalno pitanje Hrvata u BiH. Ukoliko, temeljem razgovora s relevantnim međunarodnim i domaćim političkim faktorima, zaključi da po tom pitanju ne može ništa učiniti – Dragan Čović će se sam povući s političke scene. Inače ga nikakvi politički liliputanci ne mogu obeshrabriti, niti zastrašiti nikakvim kaznenim procesima, i političkim ili medijskim podmetanjima.

Za očekivati je da će vlasti RH lagano uzmaknuti od dosadašnje čvrste i nepodijeljene potpore vladajućih i opozicije. Moguće je da, ovisno o procesu popune federalnog Doma naroda, a onda i Doma naroda Skupštine BiH, silom (ne)prilika poneki hrvatski zastupnik pokuša već viđenu igru (sjetimo se Platforme i Alijanse) davanja legitimiteta nekom novom većinskom bošnjačkom Savezu, ali je ovaj put takva mogućnost uistinu mala. Osim toga, za očekivati je promjenu retorike i pristupa formiranju vlasti i od strane Komšića i nazovi-građanskih lidera, kao i sa strane Izetbegovića i njegovih satelita. Tko će prvi početi slati signale popuštanja, najprije po pitanju korištenja popisa stanovnika iz 2013. umjesto onoga iz ’91., a onda posljedično i po pitanju konstituiranja domova naroda, znat ćemo već do kraja ove godine. Ukoliko vodeći bošnjački političari shvate da je to jedini način opstanka Federacije BiH i same BiH, te prihvate nakon toga razgovore o promjeni izbornog zakona, onda Čovićev daljnji angažman u politici svakako ima smisla, jer takve pregovore, uz dužno poštovanje svih, ne može voditi i uspješno končati ni jedan drugi trenutno aktivni hrvatski političar u BiH. 

25. studenoga 2018.

Mladen -Vajta Ljubić

Trump je nedavno zaprijetio da će ponovno otvoriti zloglasni Alcatraz, ali i Amerikance slati u strane zatvore, rekavši da bi rado deportirao američke državljane koji počine nasilna kaznena djela u ozloglašeni zatvor u Salvadoru, piše Euronews i ironično nastavlja, “nudeći mu” napuštene zatvore diljem Europske unije.

“Ako Trump traži otočne zatvore, EU ima mnogo toga za ponuditi, uključujući povijesne lokacije koje se mogu mjeriti s Alcatrazom i koje bi mogle privući Trumpov osjećaj za povijest i kulturu.”

U Euronewsovu užem izboru našao se i bivši zatvor na Golom otoku, koji je jugoslavenski komunistički režim otvorio 1949. godine kao izoliranu kažnjeničku koloniju za stvarne i navodne “suradnike Informbiroa”, odnosno općenito simpatizere Staljina i Sovjetskog Saveza.

Evo i malo čiunjenica o Golom otoku…

Na sjevernom Jadranu, između otoka Raba i kopna, leži Goli otok – naizgled običan, kamenit i ogoljen otok, danas prepušten zubu vremena i znatiželji turista. No, iza njegovih ruševina i zaraslih staza krije se jedno od najmračnijih poglavlja jugoslavenske povijesti: logor i zatvor Goli otok, mjesto političkog progona, prisilnog rada i psihičke torture, simbol straha i šutnje koji je obilježio živote tisuća ljudi i njihovih obitelji.

 Nikola Vilić/HANZA MEDIA

Povijesni kontekst: Tito, Staljin i početak pakla

Goli otok postao je sinonim za političku represiju nakon povijesnog raskola između Josipa Broza Tita i sovjetskog vođe Josifa Staljina 1948. godine. Jugoslavija je, izbačena iz Informbiroa (Kominforma), krenula vlastitim putem, a vlasti su u novonastaloj paranoji pokrenule masovne čistke protiv stvarnih i navodnih pristaša SSSR-a, tzv. “staljinista”. U tom kontekstu, Goli otok je 1949. godine pretvoren u strogo čuvani logor za “političko preodgajanje” – mjesto gdje su protivnici režima trebali biti slomljeni, preodgojeni i ponovo integrirani u “novog čovjeka” YU-socijalizma.

 Nikola Vilić/HANZA MEDIA

Tko su bili zatočenici?

Prvi zatvorenici stigli su već u srpnju 1949. godine. Bili su to komunisti, partizani, intelektualci, radnici, ali i obični građani – svi oni koje je UDBA (jugoslavenska tajna policija) označila kao sumnjive zbog simpatija prema Moskvi, kritike režima ili čak zbog anonimnih dojava i osobnih obračuna. Među zatočenicima su bili i nacionalisti, antikomunisti, ali i ljudi bez jasne političke pripadnosti, uhvaćeni u vrtlogu straha i denuncijacija.

Procjenjuje se da je kroz logor i kasnije zatvor prošlo oko 16.000 političkih zatvorenika, od kojih je između 400 i 600 umrlo na otoku, iako neki izvori navode i znatno veće brojke. Među žrtvama su bili i žene, koje su bile smještene na obližnjem otoku Sveti Grgur.

 Nikola Vilić/HANZA MEDIA

Život i smrt na Goli otoku: rad, glad, nasilje

Goli otok bio je doslovno “goli” – kamen, bez hlada, izložen ljetnim žegama i zimskim burama. Zatvorenici su morali izgraditi logor vlastitim rukama: zidali su barake, kopali cisterne za vodu, sadili rijetka stabla. Najteži i najokrutniji rad bio je u kamenolomu, gdje su pod užarenim suncem ili ledenim vjetrom razbijali kamen, često bez dovoljne hrane i vode.

Rad nije bio jedina muka. Sustav je bio osmišljen tako da zatvorenike slomi psihički: morali su međusobno špijunirati, prijavljivati i kažnjavati jedni druge. “Kroz stroj” – prolazak kroz špalir u kojem su ih drugi zatvorenici tukli – bio je jedan od najstrašnijih oblika poniženja i nasilja.

Hijerarhija unutar logora temeljila se na suradnji s upravom: oni koji su bili spremni izdati druge mogli su dobiti lakše poslove i bolje obroke, dok su “nepokorni” bili izloženi najgorim kaznama i izolaciji.

Posebno zloglasno mjesto bio je “Petrova rupa”, duboka jama u kojoj su najteži slučajevi bili izloženi dodatnim mukama, izolaciji i torturi. Glad, žeđ, bolesti i nasilje bili su svakodnevica, a smrt česta posljedica iscrpljenosti, premlaćivanja i očaja.

 Nikola Vilić/HANZA MEDIA

Nakon Informbiroa: od logora do zatvora

S popuštanjem napetosti između Jugoslavije i SSSR-a nakon Staljinove smrti, logor za političke zatvorenike formalno je zatvoren 1956. godine. No, Goli otok nije prestao biti mjesto stradanja: pretvoren je u zatvor za “delinkvente”, mlade prijestupnike i “neprijatelje države”, uključujući i one optužene za nacionalizam ili “ideološke zablude”. Iako je udio političkih zatvorenika opadao, represija i dalje nije nestala. Zatvor je radio sve do 1988. godine, kada je napušten i prepušten propadanju.

 Nikola Vilić/HANZA MEDIA

Šutnja, tabu i razotkrivanje

Goli otok bio je tabu tema u Jugoslaviji desetljećima. O njemu se nije smjelo govoriti, a bivši zatvorenici su često šutjeli iz straha ili srama. Tek nakon Titove smrti i početka krize jugoslavenskog sustava, počinju izlaziti memoari, romani i filmovi koji progovaraju o užasima otoka – od romana “Tren” Antonija Isakovića do filmova “Balkanski špijun” i “Kad je otac bio na službenom putu”.

S raspadom Jugoslavije i otvaranjem arhiva, Goli otok postaje predmet javne rasprave, istraživanja i pokušaja suočavanja s prošlošću. Ipak, do danas, pitanje odgovornosti, broja žrtava i karaktera represije ostaje izvor prijepora i bolnih sjećanja.

Nasljeđe i sjećanje: između zaborava i memorijalizacije

Danas je Goli otok ruševina – sablasni podsjetnik na sustav koji je ljude pretvarao u brojeve, a prijatelje u doušnike. Neke udruge bivših zatvorenika i povjesničari bore se da otok postane memorijalni centar, mjesto sjećanja i učenja o totalitarizmu i ljudskoj patnji. Drugi, pak, predlažu komercijalizaciju, pa su se pojavile i bizarne ideje o pretvaranju otoka u turističku destinaciju ili čak “gay resort”. Za sada, otok ostaje nigdje između – ni potpuno zaboravljen, ni dostojno obilježen.

Najveća tragedija Golog otoka nije samo u broju žrtava, već u tišini koja je pratila njihove sudbine. Mnoge obitelji nikad nisu doznale gdje su im nestali najmiliji, a mnogi preživjeli su ostatak života proveli u šutnji, noseći nevidljive ožiljke. Dokumentarni filmovi, knjige i svjedočanstva potomaka danas pokušavaju ispričati priču…

Goli otok ostaje simbol dvostruke naravi jugoslavenskog socijalizma: s jedne strane, vizije napredne, nesvrstane države, a s druge – brutalne represije protiv neistomišljenika. Njegova povijest podsjeća na to koliko su granice između “prijatelja” i “neprijatelja” u pojedinim sustavima tanke i koliko je lako izgubiti slobodu, pa i život, zbog pogrešne riječi, sumnje ili osobne osvete. Goli otok je, kako su već neki prije definirali, bilo mjesto gdje su se lomile kosti, ali i karakteri.

 

Komentari (1)

NovoVrućeTopNajstarije

 

PE

PEGULA