Tjedni komentar Pokojna moja majka izmolila je za predsjednika tisuću Očenaša. A ja ga poznajem već pola stoljeća. Prvi put sam ga susreo na ranoj misi u franjevačkoj crkvi.
Ako želiš pisati sjećanja, moraš se najprije ispovjediti i pričestiti. To znači biti u miru s Bogom, a time i u miru sa samim sobom. Ne smiješ dopustiti da promašiš temu, jer pisani trag ostaje vječan. Ne treba izbjegavati suočavanje sa stvarnošću – postavi prvo pitanje i provjeri je li točno. Ako to učiniš, odgovor dolazi sam od sebe.
Predsjednik Čović davno je postao javna osoba i izabrao svoj put. Logično je i prirodno da mladi najprije upoznaju starije. Naša poznanstva uvijek polaze iz javnih mjesta – crkve, škole, a u moje mladosti i s prepoznatljivog šetališta u Mostaru, iz diska „Modisk“, „Abraševića“ ili kina „Partizan“.
U Mostar sam došao u srednju strojarsku tehničku školu, a potječem iz franjevačke župe Kočerin. Majka me upisala na vjeronauk u franjevačku crkvu. Kada bih ostao za vikend u Mostaru, nedjeljom bih u 8 sati išao na misu. Pokojni brat Jure bio je oženjen u Ljuti Dolac, od loze Čovića. O tome će najbolje govoriti predsjednik Vlade Predrag Čović u svojem komentaru o biografiji Dragana Čovića.
Logično je da kad nekoga susrećeš u dvije različite crkve, prepoznaješ ga. Predsjednik Čović pohađao je istu srednju školu. Kolege iz razreda s Balinovca poznavali su ga i pozdravljali, a bio je vrhunski učenik kojega su i profesori isticali kao primjer. Igrom slučaja radili smo u „Sokolu“ Mostar. Bio je prepoznatljiv inženjer, isticao se, a mi tehničari posebno smo uvažavali inženjere iz svoje struke.
Već krajem osamdesetih godina bili smo zreli ljudi, a posebno predsjednik Čović. Prvi službeni kontakt s njim dogodio se kad smo mi, Širokobriježani, nakon povratka s terena iz Crne Gore, odbili odlazak na gradilište Gacko. Time je nastao politički problem, prijetilo je izbacivanje iz posla. Sjećam se kako su tada upravo hrvatski inženjeri u „Sokolu“, predvođeni Čovićem, našli kompromis – sporazumni raskid i isplatu 24 plaće.
Možda bi ta istina ostala zakopana, ali sada javno kažem: od tih radnika „Sokola“ koji su uzeli 24 plaće stvoren je temelj Poskok bojne. Zato je predsjednik Dragan Čović na popisu organizatora. Kapa do poda profesoru Miljenku Lugonji koji je to predložio. On, inženjer Vlado Bevanda i pokojni Vlado Lasić, svi iz Jara, bili su nam najveći autoriteti.
Nakon Domovinskog rata vraćam se u Mostar i službeno postajem Mostarac. Godine 2002., na Božić, bio sam na polnoćki u franjevačkoj crkvi sa svojom pokojnom majkom Ivom Zeljkušom. Predsjednik Dragan Čović tada je, kao visoki hrvatski dužnosnik, ali i čovjek kršćanskog odgoja, prišao najprije mojoj majci, a zatim svima nama, i posebno mome četverogodišnjem sinu – danas, hvala Bogu, doktoru – te nam pružio ruku i čestitao Božić. To je gesta koja se vječno pamti i ne zaboravlja.
Zato sam rekao da je moja pokojna majka izmolila tisuću Očenaša. Budem li jasan – molitve naših majki i žena bile su najveća snaga i potpora predsjedniku u kalvariji kroz koju je prolazio.
Sudjelovao sam u predsjedničkoj kampanji i osobito moram istaknuti Zdravka Soldu. Od Neuma do Orašja obišli smo svaku općinu, svaki grad, više destinacija. Mogla bi se knjiga napisati. Tada sam platio cijenu – kao i na početku Domovinskog rata, pa i kasnije, kada se radilo o odlikovanju Prve dragovoljačke postrojbe u BiH. Jedini razlog što nam se ne priznaje status prvoboraca HVO-a jest politika.
Umjesto nagrade, nakon uspješne kampanje optužili su me da radim za AID. Stavljaju mi glasine na teret, optužuju za izdaju, da bi moje zasluge pripisali sebi. Ostajem bez posla, I žena isto sve s ciljem da me nakon Hrvatske samouprave osude.
Upravo tada predsjednik Čović – Bog mu dao zdravlja – postaje moja zaštita. . Uz pomoć Boga shvatio sam da moram proći osobnu životnu edukaciju i spoznaju društva u kojem živimo. Zahvalan sam Bogu, a bez zaštite predsjednika Čovića ne bih se uspio oporaviti. Bez pomoći Mire Kraljevića ne bih se mogao ni pokušati vratiti u normalan život.
Čudni su putevi Gospodnji, ali ponekad moraš vjerovati i samome sebi.
Autor objave: Mladen Ljubić Vajta, voditelj Analitičkog tima BPZ-a
Sinoć je u sklopu Posuškog lita, a u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva Napredak Podružnice Posušje održano predstavljanje zbirke poezije „Jaram riječi“ i zbirke kratkih priča „Zavičajne priče“ autorice Miljenke Koštro.
Uz autoricu o ovim književnim djelima su govorili Ljubica Ivančić, Tina Laco, Ivana Banožić Skoko i Mladen Vuković.
Zbirka “Jaram riječi” podijeljena je u sedam ciklusa: Pjesničko pero, Tišina poniranja, Žubor života, Miris djetinjstva, Plameni s kamena, U ruhu Ode i Za kraj. Svaki ciklus, osim niza pjesama, sadrži i nekoliko kratkih proznih crtica. Predstavlja zreli i tematski zaokružen nastavak autoričina dosadašnjeg stvaralaštva.
Zbirka ”Zavičajne priče” donosi niz živopisnih, duhovitih i emotivnih zapisa iz svakodnevice hercegovačkog čovjeka, ispričanih autentičnom ikavicom koja u ovoj knjizi nije samo jezični stil, nego i važan dio identiteta, pamćenja i kulturne baštine. Kroz priče se prikazuju običaji, mentalitet, humor i životne vrijednosti jednog vremena, a jednostavne svakodnevne situacije često prerastaju u slojevite narative prožete ironijom, humorom i suptilnom društvenom kritikom.
Tematski, priče se bave obiteljskim odnosima, brakom, migracijama, položajem žene, starenjem te odnosom tradicije i suvremenog života. Likovi su oblikovani realistično, ali i simbolično, pa ponavljanje imena i slične sudbine naglašavaju univerzalnost iskustva malog čovjeka. Posebno su istaknuti ženski likovi koji kroz dijalog i unutarnji monolog progovaraju o osobnim i društvenim izazovima.
Odabrane tekstove knjiga su interpretirali Josipa Jukić i Branka Bulja, a glazbeno su predstavljanje uveličali Eva Jukić te Ruža i Josip Polić.
Baš mi Hrvati ne znamo uživati u velikodušnosti, pa i u tome što nam provincijalni psihološki refleks dominira u rukovodstvima, posebno tzv. kulturne industrije, koji se, kako ravnatelj AEM Popovac kaže, sustavno ucjepljuje narodu.
Mašala.
Dobro je da smo Srbiji dali 12 bodova, a oni nama ništa.
Dali su nam bome previše, ni danas se ne možemo rješiti tih njihovih darova i poklona, što bi tek s tim bodovima.
Tek bi to bilo kuku-lele umjesto Leleka.
Da im bar možemo uz te bodove darovati ili vratiti Pupija, Mesića, Stipu da prostite, Klasića povjesničara i Zoku brkatog antifu Pusića, a dobro bi im došli na euroliberalnom putu i Hrebak i Štromar.
S Frkom Petešićem da osvijetljava drumove.
To bi bilo pošteno davanje.
Treba navaliti davati višak, a ne jaukati zbog bodova.
Bili su uz HŠK Zrinjski kada je bilo najteže i kada ga je trebalo dignuti iz pepela. Oni su aktivni sudionici reosnivanja HŠK Zrinjski, ali i oni koji su sudjelovali u utemeljenju HVO-a u Mostaru. Danas su Gorda, Ćela, Miki i Pero proslavili novi pokal Plemića uz pjesmu Zrinjski je slavno Hrvatsko ime…