Gledam naslov na jednom “desnom” portalu, kojim se “tumači” geopolitički odjek ili nekakva posljedica posjete Zelenskog Srbiji u kome se ističe da je “Vučić opalio žestoku pljusku Milanoviću”, a u čitavom nizu “elaboracija” se taj posjet Zelenskog stavlja u kontekst Hrvatske pokušavajući se dotaći Milanovića kao “jedinog preostalog rusofila” među europskim liderima.
Nevjerojatno je na kako se jeftin način pokušava interpretirati unutarnje političke odnose u Hrvatskoj, ne prezajući od najbanalnijih nebitnosti kao što je susret Zelenskog i Vučića, ili kao što su ukrajinsko-srpski odnosi.
Ako Milanović ne valja zbog zagrljaja Vučića i Zelenskog i ako je Srbija jedino tako i tim međunarodnim odnosom predsjedniku Milanoviću opalila pljusku, a to se je dotiče Hrvatske za koju je Milanović u ovom slučaju najmanje odgovoran, onda Zoki nije daleko od beatifikacije.
A ovi nesretnici, koji na taj način “pomažu” Plenkoviću u tom trajnom natjecanju, izazivaju podsmijeh, bar bi trebali izazivati, kad srozavanje toga tipa u javnosti ne bi odavno bilo posve uobičajeno i nerijetko prihvaćeno ponašanje, neka vrsta običaja.
Ako je još nekome pristojnom Zelenski nekakav kriterij međunarodnog ravnanja i ugleda, onda stvari s njegovim posjetama ne govore baš o “pljusci” Milanoviću, pogotovo u ovom slučaju Vučićevoj pljusi preko Zelenskog, već govore potpuno drugačije poruke.
To bi, kad bi bila, bila prije svega pljuska Zelenskog Plenkovićevoj hrvatskoj državnoj politici, a niz je drugih opasnijih činjenica koje ukazuju na batine, a ne samo pljusku takvog tipa od strane Vučićeve Srbije.
Ali, pogledajmo koga je to sve posjećivao Zelenski i koliko puta, ako već netko od toga želi raditi kriterij za sređivanje statusa Milanovića u odnosu na Plenkovića:
Najčešće posjećene europske države:
Francuska: 18 posjeta,
Njemačka: 18 posjeta,
Ujedinjeno Kraljevstvo: 14 posjeta,
Belgija: 13 posjeta,
Italija: 12 posjeta,
Poljska: 11 posjeta,
Turska: 10 posjeta,
Vatikan: 7 posjeta,
Litva: 7 posjeta,
Nizozemska: 6 posjeta
zatim srednje posjećene europske države:
Norveška: 5 posjeta,
Švicarska: 5 posjeta,
Danska: 4 posjeta,
Irska: 4 posjeta,
Španjolska: 4 posjeta,
Švedska: 4 posjeta,
Estonija: 3 posjeta,
Rumunjska: 3 posjeta,
Albanija: 2 posjeta,
Austrija: 2 posjeta,
Cipar: 2 posjeta,
Češka: 2 posjeta,
Finska: 2 posjeta,
Grčka: 2 posjeta,
Latvija: 2 posjeta,
Moldavija: 2 posjeta,
Slovačka: 2 posjeta
i na kraju države posjećene samo jednom:
Hrvatska,
Bugarska,
Mađarska,
Crna Gora,
Portugal,
Island,
Armenija,
Gruzija
Srbija.
S obzirom da se pod posjetama zemljama i državnim rukovodstvima vode i događaji multilateralnog karaktera, kao i posjeti recimo EU koji se ubrajaju u posjete Belgiji, većinom na sastanke Europskog vijeća, ovdje treba naglasiti da to ipak nisu izrazi bilateralnog odnosa Ukrajine i te države, odnosno Zelenskog i lidera te državne vlasti.
Kad uzmemo kao polaznu činjenicu uloženoga međunarodnog napora u razvoj bliskih odnosa sa Zelenskim, gotovo je neusporedivo Plenkovićevo ustrajavanje na tome, kako van zemlje, pogotovo tako u Hrvatskoj, gdje je Plenković nametnuo pretežitoj javnosti Zelenskog i javni odnos prema njemu, uz njega, ali ipak samo uz njega, i Ukrajini, totalnom moralnom i političkom razdjelnicom na dobro i loše, otprilike kao ljevičari odnos prema fašizmu danas, ulažući goleme i potpuno neproporcionalne materijalne i nematerijalne resurse i zaloge u odnosu na usporedive države Europe.
Vrlo su rijetki političari u Europi i svijetu koji se mogu dovesti po tom inzistiranju u ravan s Plenkovićem, a efekte nitko živ u Hrvatskoj ne vidi. Ako su posjeti izraz tih efekata, katastrofa.
Ako će se izraz poštovanja Zelenskog prema državama i naroda mjeriti njegovim posjetama, onda ispada da on do Hrvatske drži koliko je navedeno u pregledu posjeta, uz napomenu da je u Hrvatskoj jedini put bio na međunarodnom skupu u Dubrovniku, a Srbiju je posjetio u formi odnosa dvije države.
Kad se već pokušava ravnati prema Zelenskom i posjetama, ispada točno onako kako sam ne samo ja, toliko puta nastojao reći javno, da Plenkovićevo međunarodno i pogotovo unutarhrvatsko inzistiranje na Zelenskom i Ukrajini nema realne veze s ostvarivanjem ugleda Hrvatske, već s Boga pitaj čim, što s tim ugledom i državnom koristi od toga, pogotovo s perspektivom nacije nema veze.
Drugim riječima, kad se već javno potežu pljuske, ovaj posjet Zelenskog Srbiji bi trebao i mogao biti samo teška šamarčina Plenkoviću i svima onima koji su Zelenskog predstavljali nekakvim sv. Petrom pravoga civilizacijskog i međunarodnog statusa, potčinjavajući sve tome.
S druge strane, najmanja i najmanje bolna bi u tom slučaju pljuska ili šamarčina s Vučićeve strane Hrvatskoj bila taj sastanak Zelenskog i Vučića.
Problem Hrvatskoj je to što Vučić i Srbija, koje se u Hrvatskoj ne bez stvarnih razloga, pokazuje kao nevaljalce i koje se sa samoproglašenog “Olimpa” navodnog trenutnog nikada većeg ugleda Hrvatske kojim Plenković propagandistički uz medijski orkestar prekriva nevjerojatne unutarnje slabosti, nastoji prikazati kao neku nižu vanjskopolitičku razinu prema kojoj “uzoran svijet” ima veliko nepovjerenje, upravo s hrvatskim najvažnijim međunarodnim saveznicama imaju neusporedivo čvršće i jako mjerljive partnerske odnose.
U svim mjerljivim odnosima Srbija ima neusporedivo čvršće partnerstvo s Francuskom i Velikom Britanijom nego Hrvatska, u čitavom nizu mjerljivih međudržavnih odnosa imaju bolje odnose s Njemačkom, zatim Turskom, da ne ne spominjemo SAD, s kojima Plenkovićeva Hrvatska nije ostvarila ni jedan bilateralni kontakt na najvišoj državnoj razini.
Neposredno uoči posjeta Zelenskog Srbiji, ministar vanjskih poslova Srbije je u Washingtonu s državnim tajnikom Rubiom imao bilatetalni službeni sastanak uz potpisivanje niza strateških sporazuma.
Da ni ne spominjemu u tom nizu odnosa s državama bez čijega utjecaja se neće moći ništa u svijetu uređivati, odnose Hrvatske i Srbije s Kinom, Izraelom, nizom arapskih država i na koncu s Rusijom.
Baš u svemu teško zaostajemo za Srbijom, bar ako uspoređujemo bilateralne odnose i konkretne elemente međusobne suradnje.
To nisu “pljuske” Milanoviću, to je realno stanje Plenkovićeve vanjske politike.
Na žalost, s tim i statusa hrvatske države.
Zato bi bilo konačno odgovorno pred nizom izazova koji očekuju hrvatski narod, pogotovo u BiH, ali ništa manje u Hrvatskoj, prestati se baviti idiotizmima i jeftinim podvalama o Milanoviću kako bi se Plenkovića predstavilo rješenjem, jer po svemu dostupnome – to rješenje nije.
I u tome je posve nebitno kakav tko odnos ima prema Milanoviću, jer da je ne znam kakav zloćko, ovo što sam naveo ničim nije on izazvao i autorizirao.
Zato je najmanji hrvatski problem je li Milanović dobio od nekoga ovakvu ili onakvu pljusku, te pljuske ne bole Hrvatsku. Bolne su ove koje Plenković predstavlja ugledom a jasno ukazuju da ugleda nema.
To nema veze sa Srbijom i Vučićem, bit stvari i izvori “pljuski” su u Zagrebu.
