UDRUGA DRAGOVOLJACA I VETERANA DOMOVINSKOG RATA HVO HERCEG–BOSNE PODRUŽNICA RAVNO 

Broj: 12/26-1 

Ravno, 04. kolovoza 2026. 

PREDSJEDNIŠTVU  HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOSNE I HERCEGOVINE 

 

Predmet: Zahtjev za razmatranje Zakona o braniteljskom dodatku i pokretanje inicijative za njegovo usklađivanje s važećim braniteljskim zakonodavstvom Federacije Bosne i Hercegovine 

Poštovani predsjedniče i članovi Glavnog vijeća, 

Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HVO Herceg–Bosne – Podružnica Ravno obraća vam se zbog pitanja usklađenosti Zakona o braniteljskom dodatku Federacije Bosne i Hercegovine s važećim braniteljskim zakonodavstvom. 

Naime, Zakonom o braniteljskom dodatku kao početak razdoblja za obračun dodatka određen je 8. travnja 1992. godine, dok članak 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da su branitelji osobe koje su sudjelovale u obrani Bosne i Hercegovine od 18. rujna 1991. godine (početak agresije na općinu Ravno) do 23. prosinca 1996. godine, pri čemu isti članak određuje da se pojmovi i definicije iz toga Zakona primjenjuju pri reguliranju prava i pogodnosti branitelja i članova njihovih obitelji na svim razinama vlasti. 

Opravdano se stoga postavlja pitanje zbog čega se pri ostvarivanju prava na braniteljski dodatak ne priznaje razdoblje od 18. rujna 1991. do 8. travnja 1992. godine, iako je ono važećim zakonom priznato kao razdoblje sudjelovanja u obrani Bosne i Hercegovine. Time se otvara pitanje dosljedne primjene važećeg braniteljskog zakonodavstva te međusobne usklađenosti propisa kojima se uređuju prava branitelja. 

Naglašavamo da nije sporan datum utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane 8. travnja 1992. godine. Sporno je isključivo to što se pri obračunu braniteljskog dodatka ne vrednuje dio ratnog puta hrvatskih branitelja koji je već priznat temeljnim braniteljskim zakonom. 

Za hrvatske branitelje općine Ravno ovo pitanje ima posebno značenje. Već tijekom proljeća 1991. godine stanovnici Ravnog, zbog pogoršanja sigurnosnih prilika, vlastitim su sredstvima nabavili manji broj pušaka i organizirali dobrovoljne noćne straže radi zaštite svojih obitelji i imovine. 

U noći s 30. rujna na 1. listopada 1991. godine jedinice JNA ušle su na područje općine Ravno. Straže su i te noći bile na svojim položajima. Stanovnici Ravnog organizirali su obranu svojih domova raspolažući ograničenim ljudskim i materijalnim resursima u odnosu na višestruko nadmoćnije snage JNA, opremljene tenkovima, oklopnim vozilima, samohodnim topništvom, topovima, minobacačima i helikopterima. 

Dana 1. listopada 1991. godine Ravno je bilo izloženo otvorenoj agresiji i sustavnom razaranju, a 18. studenoga 1991. godine u Kijevu Dolu počinjen je težak zločin nad hrvatskim civilima. 

Neovisno o različitim povijesnim i pravnim kvalifikacijama toga događaja, neupitno je da su upravo stanovnici Ravnog među prvima u Bosni i Hercegovini bili izloženi oružanoj agresiji te organizirali obranu svojih domova. 

U tim okolnostima tadašnji predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović izjavio je:,,Ovo nije naš rat.” Ta je izjava i danas sastavni dio javnog sjećanja na događaje koji su pratili početak rata na području općine Ravno. 

Smatramo da je potrebno utvrditi: 

— 

– 

– 

– 

jesu li tijekom pripreme i parlamentarne procedure Zakona o braniteljskom dodatku pribavljena mišljenja županijskih ministarstava nadležnih za pitanja branitelja; jesu li konzultirane krovne braniteljske udruge HVO–a; 

je li mišljenje dao Odjel za branitelje i Domovinski rat HNS–a; 

jesu li hrvatski zastupnici i izaslanici bili upoznati s odredbama članka 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji Federacije Bosne i Hercegovine; 

na temelju kojih je pravnih, stručnih i financijskih razloga određen datum 8. travnja 1992. godine kao početak obračuna braniteljskog dodatka. 

S obzirom na dugogodišnje obnašanje odgovornih dužnosti u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti te aktivno sudjelovanje u oblikovanju braniteljskog zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine, opravdano je očekivati da su hrvatski politički predstavnici bili upoznati s odredbama članka 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji Federacije Bosne i Hercegovine. Upravo zbog toga potrebno je utvrditi jesu li tijekom pripreme i usvajanja Zakona o braniteljskom dodatku uočene i razmotrene pravne posljedice određivanja 8. travnja 1992. godine kao početka obračuna braniteljskog dodatka. 

Ukoliko za takvo razlikovanje ne postoji jasno pravno i stručno obrazloženje, očekujemo da Glavno vijeće Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine pokrene inicijativu prema Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine radi usklađivanja Zakona o braniteljskom dodatku s člankom 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji Federacije Bosne i Hercegovine. 

Istodobno predlažemo uspostavu trajnog mehanizma koordinacije između HNS–a, županijskih ministarstava nadležnih za pitanja branitelja, hrvatskih klubova zastupnika i izaslanika te krovnih braniteljskih udruga HVO–a kako bi svi budući propisi koji uređuju prava hrvatskih branitelja bili predmet prethodne stručne analize i institucionalnog usuglašavanja. 

Uz ovaj dopis dostavljamo presliku članka 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji Federacije Bosne i Hercegovine te dio arhivske dokumentacije i dnevnog tiska iz 1991. godine kao prilog pravnim i povijesnim činjenicama na kojima se temelji ovaj zahtjev. 

S poštovanjem, 

Za predsjednika UDVDR HVO Herceg–Bosne Podružnica Ravno 

Ante Vuletić, dipl. iur. 

Ravnog među prvima u Bosni i Hercegovini bili izloženi oružanoj agresiji te organizirali obranu svojih domova. 

U tim okolnostima tadašnji predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović izjavio je:,,Ovo nije naš rat.” Ta je izjava i danas sastavni dio javnog sjećanja na događaje koji su pratili početak rata na području općine Ravno. 

Smatramo da je potrebno utvrditi: 

— 

— 

jesu li tijekom pripreme i parlamentarne procedure Zakona o braniteljskom dodatku pribavljena mišljenja županijskih ministarstava nadležnih za pitanja branitelja; 

jesu li konzultirane krovne braniteljske udruge HVO–a; 

je li mišljenje dao Odjel za branitelje i Domovinski rat HNS–a; 

jesu li hrvatski zastupnici i izaslanici bili upoznati s odredbama članka 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji Federacije Bosne i Hercegovine; 

na temelju kojih je pravnih, stručnih i financijskih razloga određen datum 8. travnja 1992. godine kao početak obračuna braniteljskog dodatka. 

S obzirom na dugogodišnje obnašanje odgovornih dužnosti u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti te aktivno sudjelovanje u oblikovanju braniteljskog zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine, opravdano je očekivati da su hrvatski politički predstavnici bili upoznati s odredbama članka 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji Federacije Bosne i Hercegovine. Upravo zbog toga potrebno je utvrditi jesu li tijekom pripreme i usvajanja Zakona o braniteljskom dodatku uočene i razmotrene pravne posljedice određivanja 8. travnja 1992. godine kao početka obračuna braniteljskog dodatka. 

Ukoliko za takvo razlikovanje ne postoji jasno pravno i stručno obrazloženje, očekujemo da Glavno vijeće Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine pokrene inicijativu prema Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine radi usklađivanja Zakona o braniteljskom dodatku s člankom 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji Federacije Bosne i Hercegovine. 

Istodobno predlažemo uspostavu trajnog mehanizma koordinacije između HNS–a, županijskih ministarstava nadležnih za pitanja branitelja, hrvatskih klubova zastupnika i izaslanika te krovnih braniteljskih udruga HVO–a kako bi svi budući propisi koji uređuju prava hrvatskih branitelja bili predmet prethodne stručne analize i institucionalnog usuglašavanja. 

Uz ovaj dopis dostavljamo presliku članka 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji Federacije Bosne i Hercegovine te dio arhivske dokumentacije i dnevnog tiska iz 1991. godine kao prilog pravnim i povijesnim činjenicama na kojima se temelji ovaj zahtjev. 

S poštovanjem, 

Privitci: 

OZNICA HRIZ 

MOVINSKOG RATA HVO HB 

AJEDNICA 

H 

UDRUGA 

Za predsjednika UDVDR HVO Herceg–Bosne 

Podružnica Ravno 

Ante Vuletić, dipl. iur. 

деб 

1. Preslika članka 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji Federacije BiH 
2. Preslike arhivskih članaka iz dnevnog tiska iz 1991. godine 

UDRUGA DRAGOVOLJACA I VETERANA DOMOVINSKOG RATA HVO HERCEG–BOSNE 

PODRUŽNICA RAVNO 

Broj: 12/26-1 

Ravno, 4. kolovoza 2026. 

GLAVNOM VIJEĆU HRVATSKOG NARODNOG SABORA BOSNE I HERCEGOVINE 

Predmet: Zahtjev za razmatranje Zakona o braniteljskom dodatku i pokretanje inicijative za njegovo usklađivanje s važećim braniteljskim zakonodavstvom Federacije Bosne i Hercegovine 

Poštovani predsjedniče i članovi Glavnog vijeća, 

Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HVO Herceg–Bosne – Podružnica Ravno obraća vam se zbog pitanja usklađenosti Zakona o braniteljskom dodatku Federacije Bosne i Hercegovine s važećim braniteljskim zakonodavstvom. 

Naime, Zakonom o braniteljskom dodatku kao početak razdoblja za obračun dodatka određen je 8. travnja 1992. godine, dok članak 2. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da su branitelji osobe koje su sudjelovale u obrani Bosne i Hercegovine od 18. rujna 1991. godine (početak agresije na općinu Ravno) do 23. prosinca 1996. godine, pri čemu isti članak određuje da se pojmovi i definicije iz toga Zakona primjenjuju pri reguliranju prava i pogodnosti branitelja i članova njihovih obitelji na svim razinama vlasti. 

Opravdano se stoga postavlja pitanje zbog čega se pri ostvarivanju prava na braniteljski dodatak ne priznaje razdoblje od 18. rujna 1991. do 8. travnja 1992. godine, iako je ono važećim zakonom priznato kao razdoblje sudjelovanja u obrani Bosne i Hercegovine. Time se otvara pitanje dosljedne primjene važećeg braniteljskog zakonodavstva te međusobne usklađenosti propisa kojima se uređuju prava branitelja. 

Naglašavamo da nije sporan datum utemeljenja Hrvatskog vijeća obrane 8. travnja 1992. godine. Sporno je isključivo to što se pri obračunu braniteljskog dodatka ne vrednuje dio ratnog puta hrvatskih branitelja koji je već priznat temeljnim braniteljskim zakonom. 

Za hrvatske branitelje općine Ravno ovo pitanje ima posebno značenje. Već tijekom proljeća 1991. godine stanovnici Ravnog, zbog pogoršanja sigurnosnih prilika, vlastitim su sredstvima nabavili manji broj pušaka i organizirali dobrovoljne noćne straže radi zaštite svojih obitelji i imovine. 

U noći s 30. rujna na 1. listopada 1991. godine jedinice JNA ušle su na područje općine Ravno. Straže su i te noći bile na svojim položajima. Stanovnici Ravnog organizirali su obranu svojih domova raspolažući ograničenim ljudskim i materijalnim resursima u odnosu na višestruko nadmoćnije snage JNA, opremljene tenkovima, oklopnim vozilima, samohodnim topništvom, topovima, minobacačima i helikopterima. 

Dana 1. listopada 1991. godine Ravno je bilo izloženo otvorenoj agresiji i sustavnom razaranju, a 18. studenoga 1991. godine u Kijevu Dolu počinjen je težak zločin nad hrvatskim civilima. Neovisno o različitim povijesnim i pravnim kvalifikacijama toga događaja, neupitno je da su upravo stanovnici 

Broj 33 Stranica 1156 

SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BIH vrijednosti robe ili druge stvari koja je predmet privrednog prijestupa.” 

Član 22. se briše. 

Član 13. 

Član 14. 

Ovlašćuju se zakonodavno–pravne komisije oba doma Parlamenta Federacije da utvrde prečišćeni tekst Zakona. 

Član 15. 

Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH“. 

Predsjedavajući Doma naroda 

Parlamenta Federacije BiH Slavko Matić, s. r. 

296 

Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Muhamed Ibrahimović, s. r. 

Na temelju članka IV B.7. a) (IV) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, donosim 

UKAZ 

O PROGLAŠENJU ZAKONA O PRAVIMA BRANITELJA I ČLANOVA NJIHOVIH OBITELJI Proglašava se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji koji je donio Parlament Federacije BiH na sjednici Zastupničkog doma od 5. svibnja 2004. godine i na sjednici Doma naroda od 6. lipnja 2004. godine. 

Broj 01-578/04 

11. lipnja 2004. godine 

Sarajevo 

ZAKON 

Predsjednik 

Niko Lozančić, v.r. 

O PRAVIMA BRANITELJA I ČLANOVA NJIHOVIH 

OBITELJI 

I – TEMELJNE ODREDBE 

Članak 1. 

Ovim Zakonom ureduju se: uvjeti, način i postupak za ostvarivanje prava ratnih vojnih invalida i članova njihovih obitelji, članova obitelji poginulih, umrlih i nestalih branitelja domovine (u daljnjem tekstu: obitelji poginulih, umrlih, nestalih branitelja) i demobiliziranih branitelja, osoba zaslužnih u domovinskom ratu, te druga pitanja iz područja braniteljsko- invalidske zaštite. 

Članak 2. 

Braniteljem, u smislu ovoga Zakona, smatra se pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obra- ne i policije nadležnog tijela unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Oružane snage) koji je sudjelovao u obrani Bosne i Hercegovine (početak agresije na općinu Ravno) od 18.09.1991. do 23.12.1996. godine, odnosno do prestanka izravne ratne opasnosti i koji je demobiliziran rješenjem nadležnoga vojnog tijela, te osoba koja je sudjelovala u pripremi za obranu i u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu prije 18.09.1991. godine, a koja je angažirana od nadležnih tijela. 

Pod sudjelovanjem u obrani Bosne i Hercegovine, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se sudjelovanje u oruža- nom otporu i djelovanje u izravnoj svezi s pružanjem otpora. 

Dragovoljcem i organizatorom otpora, u smislu ovoga Zako- na, smatra se pripadnik vojnih postrojbi koji je sudjelovao u pri- premi za obranu i u obrani Bosne i Hercegovine, u vremenu do 19.06.1992. godine, te druga osoba koja nije bila vojni obveznik u vrijeme dragovoljnog stupanja u Oružane snagei ostala neprekidno u postrojbama do kraja rata, ilijeranije demobilizi- rana od nadležnoga vojnog tijela. 

Veteranom, u smislu ovoga Zakona, smatra se osoba koja je stupila u postrojbe iz stavka 1. ovoga članka od 18.09.1991. do 31.12.1992. godine i neprekidno ostala do 23.12.1995. godine, ili ranije demobilizirana od nadležnoga vojnog tijela. 

Subota, 19.6.2004. 

Sudionikom rata, u smislu ovoga Zakona, smatra se svaka osoba koja je u sastavuOružanih snaga iz stavka 1. ovoga članka provela najmanje jednu godinu neprekidno u razdoblju od 20.06.1992. do 23.12.1995. godine. 

Pojmovi i definicije iz ovoga članka koriste se i primjenjuju prilikom reguliranja prava i pogodnosti u svim područjima i razinama vlasti koje se tiču branitelja i članova njihovih obitelji. 

Članak 3. 

Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovi- ne u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bole- sti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%. 

Ratni vojni invalid je i državljanin Bosne i Hercegovine koji je na zapovijed ili po nalogu nadležnoga vojnog tijela ili organa uprave nadležnog za poslove obrane i državne sigurnosti, pod uvjetima i okolnostima iz prethodnoga stavka, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%. 

Ratni vojni invalid je i osoba koja je u vremenu i pod uvjeti- ma i okolnostima iz st. 1. i 2. ovoga članka bila ratni zatočenik i zadobila ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%. 

Ratni vojni invalid je i stranac kod kojega je nastupilo ošteće- nje njegova organizma pod okolnostima i uvjetima iz st. 1., 2. i 3. ovoga članka. 

Mirnodopski vojni invalid je osoba koja je u miru bez namjere, obavljajući vojnu dužnost, zadobila ranu ili ozljedu, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%, odnosno kod koje je uslijed bolesti ili pogoršanja bolesti nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 60% u vremenu od 24.12.1996. godine i to: 

vojna osoba na služenju obveznog vojnog roka, pitomac u vojnoj školi, 

pripadnik pričuvnog sastava za vrijeme vojne dužnosti. 

Članak 4. 

Obitelj poginulog, umrlog, nestalog branitelja je obitelj oso- be koja je poginula, umrla, nestala pod uvjetima i okolnostima iz čl. 2. i 3. ovoga Zakona, odnosno umrlog do 23.12.1996. godine od posljedica rane, ozljede ili bolesti zadobivene pod uvjetimai okolnostima iz članka 3. ovoga Zakona. 

Obitelj poginule ili umrle osobe iz članka 3. stavak 6. ovoga Zakona ostvarujeodredena prava pod uvjetima i na način koji vrijede za obitelj umrloga ratnog vojnog invalida. 

Članak 5. 

Propisima iz područja obrane utvrduje se: tko se smatra pripadnikom Oružanih snaga, vojnom osobom, vojna služba, obavljanje vojne dužnosti za ciljeve obrane, te sva druga pitanja u svezi sa svojstvom i statusom pripadnika Oružanih snaga. 

Članak 6. 

Ako mirnodopski vojni invalid naknadno ispuni uvjete za stjecanje svojstva ratnog vojnog invalida, na temelju sudjelova- nja u Oružanim snagama, stječe svojstvo ratnog vojnog invalida, a invaliditet mu se utvrduje prema ukupnom oštećenju organizma po oba temelja. 

II – PRAVA DEMOBILIZIRANIH BRANITELJA 

Članak 7. 

Branitelji i članovi njihovih obitelji ostvaruju druga prava, sukladno fedealnim i kantonalnim propisima, koja nisu obuhvaćena ovim Zakonom i to: 

novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti; 

1. 1. 
2. 2. 
3. 3. 

prednost prilikom zapošljavanja pod jednakim uvjetima; prednost prilikom zakupa i otkupa poslovnog prostora pod jednakim uvjetima; 

4. 4. 
5. 5. 

prednost prilikom upisa u obrazovne ustanove pod jedna- kim uvjetima; 

besplatne obvezne udžbenike za redovno školovanje; 

6. prednost prilikom dodjela stipendija i smještaja u dačke i 

studentske domove; 

فة 

OTVORENO PRVO HERCEGOVAČKO RATIŠTE 

Jugovojska napala Ravno 

MOSTAR, 5 X Hercego- vačko selo Ravno u Popovu po- lju izloženo je večeras žestokim napadima pripadnika jugovojske koji su danas u tri veće vojne ko- lone s teškom artiljerijom iz pravca Nikšića prošli kroz Trebi- nje prema tom mjestu. Podataka o žrtvama i ozlijeđenima s ovog prvog hercegovačkog ratišta do 20 sati nema. 

Jednako kao i ratni okršaji Hercegovinu je večeras uznemi- rio i (ne)očekivani posjet četnič- kog vojvode Vojislava Šešelja. Javnost je s njim upoznata veče- ras putem dnevnika TV Sarajevo za koju je Šešelj u centru grada pristao dati izjavu u kojoj se ka- že: »Srbi, Crnogorci i hercego- vački Srbi pokazali su da su do- stojni stare slave i oni će oslobo- diti ovaj dio naše zemlje. Došli smo obići hercegovačke junake bez naših dobrovoljačkih jedini- ca“, kazao je Šešelj. M.M.Š. 

Nedjelja, 06.10.1991. 

Ravno kao Kijevo 

MOSTAR, 9. X – Jedina hrvat- ska oaza u trebinjskoj općini, selo Ravno, postalo je hercegovačko Kijevo. Njega su srpsko–crnogorski rezervisti zajedno s domaćim četni- cima palili i rušili nakon što su mještani izbjegli u Hutovo, Čaplji- nu, Mostar i Neum. U selu su ostali samo najstariji koji nisu htjeli ići sa 

Dubrovnik: tko su ranjenici 

Civili 

Deša Herceg (1938) Rožac, Kate Devović (1916) Ostojnik, Es- ma Tunović (1959) Komolac, Zaim Tunović (1951) Komolac, Ivan Du- riš (1932) Plat, Milenko Vuletić Komolac, Marinko Žutac (1961) Komolac, Ivo Dubelj (1962) Moko- šica, Paulina Maunović (1967) Ljuta, Miho Kristović (1962) Ora- šac, Ljiljana Ivušić (1959) Dubrov- nik, Pero Božanja (1946) Dubrov- nik, Mišo Bonačić (1949) Dubro- vik, Tonko Tabain (1948) Mlini, Izet Čustović (1948) Dubrovnik, Vlado Cvijetić (1926) Zvekovica, Lovro Savinović (1926) Čibača, Mladenka Bjelopera (1971) Dub- rovnik, Ivo Letunić (1926) Bujići, Albert Prohaska (1934) Mlini, Vito Cocozza (1928) Dubrovnik, Miho Kristović (1962) Dubrovnik. 

MUP 

Nikša Koprivica (1964) Gruda, Spaso Damjanović (1962) Dub- rovnik, Filip Bendić (1964) Dub- rovnik, Željko Glavinić (1966) Dubrovnik, Filip Majčica (1951) Dubrovnik, Pero Ivanković (1969) Višići, Vicko Raguž (1963) Stolac, Drago Škogro ((1965) Dubrovnik, Miro Raguž (1966) Dračevo, Hrvo- je Bjelančić (1968) Dračevo, An- ton Buško (1965) Ston, Ante Vulić (1957) Dubrovnik, Pero Bili (1967) Dubrovnik, Miho Drobac (1959) Dubrovnik, Leonardo Bulić (1970) Dubrovnik, Vinko Puculo (1964) Dubrovnik, Zlatko Milić (1966) Mokošica, Hasib Alibegović (1972) Tuzla, Vlaho Maslać (1954) Dubrovnik, Perica Žaknić (1966) Dubrovnik, Ljubo Kežić (1955) Dubrovnik. 

svojih ognjišta. Na selo je ispaljeno Subota, 

preko 100 minobacačkih projektila. Opljačkano je što se opljačkati mo- že, a uhićeni su Mate Bukvić, za- stupnik HDZ–a, u trebinjskoj Skup- štini, i Niko Brajović, tajnik HDZ–a. 

Okršaj kod Čepikuća s hrvat- skim snagama neprijatelju je nanio velike gubitke. Sve mrtve nisu mogli pokupiti, pa su natjerali Ivu Bukvića, Franju Vlahinića i Vladu Burića da svojim automobilima do- vezu poginule. Zaprijećeno im je ako to ne učine da će Ravno biti sravnjeno sa zemljom, a preostali mještani poubijani. Trojka je nakon povratka s leševima uhićena s još 11 mještana. Oni su trebali, navod- no, kazati gdje se nalaze gardisti i mupovci, no nakon ispitivanja su pušteni. Mato i Nikša Bukvić te Miško Raguž su pak uhićeni i odve- deni u Trebinje. 

P GRUBIŠIĆ 

12.10.1991. 

ZNG 

Niko Miličić (1939) Gruda, Ni- ko Mrvalj (1972) Slano, Ivo Banac (1950) Gruda, Vjekoslav Bebek (1972) Ljubuški, Eense Džanković (1960) Dubrovnik, Jerko Spasić (1968) Ljubuški, Darko Vrdoljak (1969) Ljubuški, Vlaho Srijemci (1960) Kupari, Duro Perak (1960) Gruda, Martin Vuletić (1970) Dub- rovnik, Oliver Prce (1971) Ljubuš- ki, Drago Duper (1968) Cavtat, Božo Raguž (1968) Gruda, Milan Marković (1968) Čapljina, Vlaho Vojnić (1958) Čapljina, Veseljko Matić (1968) Čapljina, Edvard Be- ćirević (1972) Slano, Danilo Rado- vanović (1972) Smokvica, Blažen- ka Voloder (1963) Dubrovnik, Ivo Simović (1962) Dubrovnik, Pero Pakić (1967) Dubrovnik, Miro Ba- rišić (1968) Zvekovica, Josip Gre- po (1956) Osijek, Ivo Selak (1963) Dubrovnik, Zvonimir Vranac (1965) Zagreb, Mato Burić (1965) Dubrovnik, Ivo Caput (1967) Dub- rovnik, Ante Gustin (1967) Dub- rovnik. 

TO 

Pero Sagrestano (1958) Dub- rovnik, Miralem Arslanagić (1957) Dubrovnik, Safet Hadžiomerović (1948) Dubrovnik, Miro Raguž (1966) Dračevo, Ivica Sentić (1968) Slano, Luka Čampara (1968) Slano, Vlaho Violić (1974) Osojnik, Mato Dorić (1933) Ko- navle, Pero Bandžar (1965) Dub- rovnik, Lukša Glavinja (1958) Dubrovnik, Marin Adžić (1952) Dubrovnik, Ljubo Obradović (1966) Dubrovnik, Spaso Bilić (1967) Dubrovnik, Nikola Raguž (1959) Dubrovnik, Zihrija Ožego- vić (1958) Dubrovnik, Stjepo Mi- ljanović (1964) Dubrovnik, Luka Jelušić (1970) Dubrovnik, Antun Ljubimir (1945) Brgat, Pero Puljić (1940) Cavtat, Ivica Laptalo (1952) Zvekovica, Ivo Lisa (1954) Mlini, Ivo Zec (1946) Čibača, Zdravko Miletić (1946) Mlini, Ivan Brnada (1954) Dubrovnik, a kao diverzanti, odnosno petokolonaši ozlijeđeni su: Miro Vulić (1944) i Dragoljub Jovančević (1959) iz Dubrovnika. 

Zarobljeni branitelji 

DUBROVNIK, 12. XU vojarni u Bileći nalaze se sljedeći Dubrovčani koji su zarobljeni u borbi kod Slanoga: Ivo Pirjać, Mato Bukvić zvani Brkin, Jere Žile, Zoran Tomaš, Vinko Rozić i Ivo Ivanković. U zarobljeništvu voj- ske u Trebinju su: Niko Brkić i Niko Bukvić zvani Niše. Kako saznajemo, u vojarnama u Boki kotorskoj nalazi se dvadesetak zarobljenih Dubrovčana 

Nadiel 

13.10.1991. 

NEDJELJNA DALMACIJA 

17.10.1991. 

14 

Izbjeglice: u Neumu zbog neuma 

SS 

ne, što ih ne zaštiti. 

I poslije svega toga Uprava Televizije Sarajevo priopćuje ovih dana svojim novinarima najnovije upute za objektivno informisanje u kojima izme- du ostalog piše da se u izvješ- ćima JNA ne smije zvati ni »ta- kozvanom ni >okupator- skom. Prema tome, za naj- moćnije BH–glasilo Dubrovnik nije okupiran, kao ni ostali di- jelovi Hrvatske. Bit će da je za čelnike TVSa jugoarmija stig- la u Hrvatsku u obilazak kul- turno–povijesnih spomenika. No kako poslije svega uvjeriti Hrvate i Muslimane u Herce- govini da (ipak) tzv. JNA nije okupatorska? Kako ih uvjeriti da je sila od 25 tisuća unifor- miranih i naoružanih vojnika tu stigla s dobrim namjera- 

ma? 

Mogu oni pričat šta oće, ali ja im ne virujem! – govori glasno i ljutito u jednom po- suškom kafiću sredovječni gastarbajter za kojega kažu da je napustio Njemačku prije tri mjeseca kako bi se spremio za obranu. Zov ga Vojarna, jer bi se u njegovu nom skladiš- tu, veli jedan Posusak moglo naći više oružja nego u pro- sječnoj vojarni tzv. JNA. 

– Jerbo nastavlja Vojar- na nemere falit da će nas napast. Baš zato što je od Neu- ma do Kupresa gotovo sve go Rvat. Gospe ti, ta neće ubit svoga čovika. Ako svoga ikako 

1 

1 

i novca da se naoružaju, da sagrade i urede skloništa. 

Drugo, radi se o kraju koji je nacionalno homogen i ljudi- ma koji su beskrajno motivira- ni za obranu. Isključena je. dakle, mogućnost djelovanja pete kolone. 

Treće, iz svih općina zapad- ne Hercegovine otišli su brojni mladići u hrvatsku vojsku, gdje su na bojištima stekli za- vidnu ratnu vještinu. Dovoljno je da samo dio njih dode, a do- ći će, pa da organiziraju obra- nu po svim pravilima vojne taktike i strategije. 

Četvrto, zapadna Hercego- vina ima jaku rezervnu klu- pu u gastarbajterima kako u ljudskoj sili, tako i zbog, što je možda važnije, deviznih za- rada i ušteda. A znade se, bez novca se ne može ratovati, ba- rem ne može na duge pruge. 

Ova četiri elementa mogla bi nadomjestiti nadmoć jugo- vojske u tehnici, koja je očita. 

Europa kao Legija stranaca 

Opasnost od rata čini se da je porasla poslije donošenja odluke o suverenosti BiH. Jer vlast i jugovojska izgu- u Sloveniji, sve je očitije da će ga izgubiti i u Hrvatskoj, pa će spas po- tražiti u BiH, koja je proglaše- njem suverenosti izbjegla mo gućnost da ostane u sastavu 

GENOCID/MUČNO 

RADANJE ISTINE O RUŠENJU HRVATSKOG SELA KOD TREBINJA 

Kako je Ravno SRAVNJENO 

to se Sve 

dogadalo 

u hrvatskom selu Ravno koje pripada općini Trebi- nje u nedavnom rušilač- kom pohodu jugoarmije i čet- nolikih srpsko–crnogorskih re- zervista?! Bosanskohercego- vačka javnost još uvijek ne zna pravu istinu. Razlog leži u či- njenici što armija ne dopušta uvid legalnim organima vlasti BIH, pa istinu o rušenju Rav- nog i teroriziranju njegovih ži- telja šalje preko podobnih no- vinara srpske i crnogorske na- cionalnosti. A oni umjesto sni- maka i izvješća s lica mjesta govore samo o tome kako su pripadnici MUP–a Hrvatske napali pripadnike JNA, a ovi žestoko uzvratili. Tako se npr. u emisiji TVSa Ovdje i sada prije tjedan da- na o zbivanjima u Ravnom go- vorilo iz garnizona u Bileći Umjesto slike porušenih kuća, uplakanih mještana, pobljene stoke…. gledalište je moglo vi- djeti podbuhlo lice jednog čas- nika tzv. JNA koji je kazao ka- ko su bili napadnuti od mješ- tana i mupovaca, te da se ar- mija korektno ponijela jer nije ubijala napadače, već ih je za- robila. A onda se na ekranu ukazao u krupnom planu je- dan od zarobljenika po imenu Mate Bukvić. Premda je sni- man iz profila, jasno su se vi- djele na Matinu licu modrice i jedna ogrebotina iznad oka. Očajni čovjek pokušavao je re- ći da nije kriv, da narod nije ni na koga pucao, ali je sve to bi- lo nejasno zbog očite montaže. Jedino što se razgovjetno raz- 

umjelo jest Matina rečenica da se u bilećkom zatvoru (voj- nom) korektno odnose prema njemu. Nakon svega ostao je dojam kako je Mate Bukvić, inače zastupnik HDZ–a u SO Trebinje, doveden pred kame- re kao maneken humanog od- nosa armije prema zarobljeni- cima 

Vojska razgledava spomenike? 

No našao se netko tko će ipak zabilježiti istinu. Naime jedan zasad nepoznati amater zabilježio je na kaseti razruše- no Ravno, još dok se dimilo iz spaljenih kuća, snimio je po- tresna svjedočenja mještana koji su pričali o teroru petok- rakih čudovišta, oštrenju nože- va pred prestravljenim seljani- ma, nanošenju bajuneta pod vrat… I to bez razloga. Ako razlog nije što su Hrvati. Sve se to moglo čuti i vidjeti na spomenutoj snimci koju je ob- javila Televizija Sarajevo u Dnevniku od 14 listopada. Već sutradan 15. listopada Ko- manda užičkog i titogradskog korpusa upućuju TV Sa pro- svjed zbog objavljivanja spo- menutih snimaka. I opet ista priča -vojsku su prvi napali mještani i MUP Hrvatske u Ravnom. Uzalud se Ravnja- ni kunu da tu nikada nisu do- lazili naoružani ljudi iz Hrvat- ske. U svojoj nesreći oni za- mjeraju i Hrvatskoj i Vladi BiH i HDZ–u što im ne pomog- 

Očajni čovjek, inače zastupnik HDZ–a u SO Trebinje, pokušavao je reći da narod nije kriv, da narod nije ni na koga pucao… 

Piše: Petar MILOŠ 

imadu. A njima je cilj uništit Rvacku i Rvate, kume moj. Što se diglo Šipovo i metnulo ko- karde na čelo, što su one ten- kove s Kupresa povukli viš Livna, rašta su dotrali minoba- cače i rakete na mostarski ae- rodrom? Ta neće molit Boga prid njima?! 

Ima i onih što za razliku od Vojarne smatraju da armija nema nikakvih strateških ni drugih razloga udariti na za- padnu Hercegovinu. No zlu ne treba razlog. Razlog leži u su- manutosti i mržnji prema sve- mu što je hrvatsko, a poligon za pražnjenje mogla bi biti za- padna Hercegovina. Zar Še- šelj, koji je nedavno u Trebinju vršio smotru vojnih jedinica a da se armija nikada nije od toga ogradila, nije jednom ka- zao kako će ovim krajem za- sladiti srpsku pobjedu. 

Realno gledajući, medutim, okupatorska vojska nema veli- kih šansi u eventualnom ratu na terenu zapadne Hercegovi- ne zbog više razloga. 

Prvo, ovdašnji su Hrvati, usprkos činjenici da im je ote- to oružje TO, imali vremena 

krnje Jugoslavije, odnosno ve- like Srbije. A budući da je Mi- lošević biciklist- čim je stao, odmah je pao, kako je slikovi- to kazao jedan engleski novi- nar, to znači da neće stati dok ga ne zaustave. A zaustavit će ga narodi koji se bore za slo- bodu i demokraciju, a zatim i Europa. 

Koliko sami učinimo, to- liko će i Europa priznati – ka- že Vojarna. Jer Europa ti je kao i Legija stranaca. Kad sam tamo stiga sa 16 godina, onda sam godinu dana ostalim legi- onarima čistio cipele, podma- ziva oružje, donosio cigarete… Sve je to trajalo dok jednoč ni- sam ljutito jamio pušku i za- pritio im da ću ih sve pobit. Tek tada su me primili u svoju družinu ko ravnopravnog čla- na. Tako ti isto stoji stvar s na- ma. Svaka čast Aliji što nije da da Bosna ostane u krnjoj Ju- goslaviji. Jerbo, vidiš što je za- smrdilo 12 Socijalističkog Krnjatka kad mu je plomba is- pala (Slovenija, Hrvatska i BiH). Vidi se da je upaljen i pun virusa koji se vole širiti na sve strane. 

Večernji list NEDJELJA, 20.X.1991. 

10 

POTVRĐENO ZLOČINSTVO U BILEĆKOJ VOJARNI 

NIKO BRAJIC JE UBIJEN 

MOSTAR – Još jedna nevina osoba 

stradala je od vojne torture u zatočeništvu 

Vojne pošte u Bileći. Neslužbena vijest o smrti tajnika Općinskog odbora Hrvatske demokratske zajednice iz Trebinja Nike 

Brajića, nažalost, točna je. 

Naime, Brajićevu kći Mariju Duratović 

o očevoj smrti izvijestila je anonimna oso- ba iz Medicinskog centra, koja je leš Nike Brajića vidjela u trebinjskoj mrtvačnici. Tragom te vijesti, nazvali smo Crveni križ u Bileći, koji nam nije mogao dati službene podatke, ali nakon mnogo napora došli smo i do ovlaštenih osoba u bilećkoj vojar- ni u telefonskom je razgovoru vijest o smrti tajnika HDZ–a iz Trebinja Nike Bra- jića potvrdena. Vojne vlasti izvijestile su nas da istražni sudac i vještak obavljaju svoj dio posla, a nakon toga slijedi službe no priopćenje. 

– 

Pokojni Niko Brajić, tajnik HDZ–a Trebinja, odveden je početkom listopada u zatočeništvo čeništvu bio i zastupnik HDZ–a u Skupštini Tre- u zloglasni bilećki zatvor S Nikom je u zato- binja Mato Bukvić, čija je sudbina još neizvje- 

sna 

Pokojni Niko Brajić odveden je počet- kom listopada u zatočeništvo u zloglasni bilećki zatvor, poslije čega je svaki njegov kontakt s rodbinom prekinut. S Nikom je u zatočeništvu bio i zastupnik HDZ–a u Skupštini Trebinja Mato Bukvić, čija je sudbina još neizvjesna. U razgovoru s Bra- jićem i grupom mještana Ravnog za Ve- černji list, u lipnju ove godine, Brajić je ukazivao na teżak život Hrvata u istočnoj 

Hercegovini te činjenicu da mu na poslu svakodnevno prijete i optužuju ga za na- oružavanje članova HDZ–a u Trebinju. 

Istaknuo je da će, ako se nastave priti- sci, MZ Ravno, koja je nekad bila općina, zahtijevati da se odvoji od Trebinja i pri- poji općini Neum. Nažalost, veliki borac za hrvatska prava, spriječen rukom okupato- ra, nije to doživio. 

1. Tomić 

HRONIKA OBEĆANE SMRTI 

Kundak kapetana Šćepovića 

Tajnik HDZ–a Niko Brajić je izgleda morao umrijeti; da li baš na ovakav način, pitanje je za ubice? 

bistvo Nika Brajića, tajnika trebinjskog HDZ–a, uzdrmalo je jav- nost. Oko ubistva možda ima još nekih tajni, ali je jasno da je ovaj otac petoro djece, vozač kola Hitne pomoći u trebinjskom Medicinskom centru, bio pošten čovjek. To mogu potvrditi svi koji su ga poznavali. 

Već ranije, u martu, Trebinjem su počele kružiti svakojake priče o tome da medicinski radnici švercuju oružjem. Govorilo se da neki hirurzi, ljekari, medicinari, pa čak i časne sestre, preprodaju oružje. Prvooptuženi je bio i ostao Niko Brajić. Jednom je revoltiran postavio pitanje gradonačelniku Božidaru Vučureviću da se povede Istraga, jer “narod uveliko priča da neko kolima Hitne pomoći razvozi oružje. Niko 

nije ni prstom mrdnuo. 

Odmah nakon napada na Dubrov- nik u bolnici, na radnom mjestu, uhap- sio ga je oficir bezbjednosti Theogradskog korpusa, kapetan Sćepović. Stavljene su mu lisice na ruke Iznad glave, a rezervisti koji su došli u pratnji oficira nemillice su ga tukli u predjelu bubrega. Pošto je pao, podigli su ga na klupu odakle je oficiru doviknuo: “Udri junače!” Prišao je I udario ga kundakom pištolja direktno u glavu. Nakon toga, naočigled medicinskog osoblja, prosto je 

odvučen iz bolnice. Šta se događalo dalje, nije poznato. Ali je Crveni križ Hrvatske 14. oktobra poslao depešu Crvenom krstu BiH da nešto hitno učini, jer se sumnja da su životi Nika Brajića i Mata Bukvića u opasnosti. Kćer Nika Brajića Mariju Duratović neko od medicinskog osoblja je nazvao I rekao “da se čini kako je leš njihovog oca u trebinjskoj mrtvačnici, premda se teško može prepoznati“. To je javljeno 15. oktobra. Već to što se nije mogao prepoznati dovoljno govori na koji je način ubijen. U svom stilu, cinično, vojska je dala objašnjenje: Umro je od Infarkta. 

Kapetan Šćepović krenuo je dalje uhapsio hirurga–ortopeda dr Suada Faz- lagića. Dr. Suad Fazlagić upravo je operisao sa kolegom dvojicu ranjenih vojnika kad je Šćepović ušao u operacionu salu. Odmah je repetirao pištolj i rekao svojoj pratnji: “Ako mrdne odmah pucajte“. Pratnja oficira bila su četiri milicionera izebinjske Stanice Javne bezbjednosti. Pokun- Jeno i tegobno sve to su podnijeli. Jed- nog je, čak, dr Fazlagić I operisao svojevremeno. Dr Fazlagiću su stavljene lisice, pa je odveden u Garnizon, gdje je još uvijek bio živ Niko Brajić. U međuv- remenu titogradski radio javio je da je uhapšen ustaša iz Fazlagića Kule. 

i 

Ravno je oslobođeno: kuća, stanovnika, života… U Medicinskom centru neki ljekari srpske nacionalnosti pobunili su se protiv ovakvih postupaka. Jedan stariji hirurg zaplakao je uz riječi “da on tu više ne može raditi“. 

Uz brojne proteste i osude ovakvog 

čina iz samog vrha Republike, dr Fazlagi 

trebinjske milicije doveden do Gacka, je pušten. Nakon toga, uz pratnju odakle je, kasnije, nastavio sa svojom porodicom prema Sarajevu. 

Uz svu pažnju i podršku trebinjskih ljekara, čulo se da je jedan hirurg, njegov kolega, otvorio flašu viskija da proslavi ovo hapšenje. 

Po sistemu “bese” 

“Ravno je sravnjeno – bila je izjava jednog general–majora koji vodi napad na ovo selo. Zašto je ovo hrvatsko selo sravnjeno granatama, to taj general Radomir Eremlja ovako objašnjava: 

“Ravno je poznato kao ustaško mjesto Iz drugog svjetskog rata I, osloncem na Ravno, učinjena su u Popovom polju cjelokupnoj javnosti poznata zlodela koja Istorija pamti. Korenl ustaštva postoje u Ravnom I mada je Ravno u osnovi sada gotovo 

porušeno, u njemu se nade poneko 

ubacuju oružane grupe i vrše 

tamo, pogotovo noću, kada iz dubine 

provokacije“. 

Prema izjavi Eremije, kao da je ovo nastavak drugog svjetskog rata, kao da između nije bilo pauza od pedesetak godina, pauza u kojoj su rasle i umirale brojne generacije. Glavni nišandžija generala Eremije bio je upravo jedan Srbin iz Ravnog. U selu je bilo nekoliko porodica Srba i Muslimana medu približno 150 hrvatskih kuća. 

Ravno se nalazi najzapadnije u trebinjskoj opštini, od ovoga grada udal- Jeno oko 60 kilometara. Za vrijeme 

komunista u selu ništa nije urađeno, a posljednjih godina autobuske linije su išle povremeno. I na taj način Ravnjani su plaćali za zločine koje su ustaše iz ovoga sela učinile nad Srbima Popova polja u prošlom ratu. Zbog tih nekoliko zločinaca evo i danas podnose krvavi račun. 

Niko ne govori u štampi da su, dva dana prije objave rata Dubrovniku, cijevi dovedene pred selo Ravno i uperene u njega. Nišanske sprave su podešene, a Ravnjani su uložili protest 

i tražili da im se objasne ove prijetnje. Kad su vidjeli da šale nema, počelo je isel- javanje prema obližnjem Slanom i Dubrovniku. Tridesetak mještana, uglav- nom staraca, ostalo je na ognjištu. U jeku artiljerijskih napada njihovi sinovi su dolazili i izvlačili ih. 

Jedno od smiješnijih obrazloženja Ar- mije oko rušenja Ravnog bila je izjava generala Eremije da su u kućama bili eksplozivi i “konzerve sa gasom, zbog čega je došlo do lančane eksplozije“. 

U Ravnom su uhapšeni opštinski od- bomici u Trebinju Mato Bukvić i pen- zioner Niko Bukvić i odvedeni u, zarobljenički logor u Bileću. Uzalud je dista, odveden je, a prema pisanju nekih Mate govorio da nije ni mupovac ni gar- “objektivnih” novina samo je priznao da “je član HDZ–a“. 

Pored Ravnog, po sistemu “bese“, stradala su i ostala hrvatska sela: Kotezi, Prhinje, Trebimlja, Do… 

Oslobađanje Dubrovnika 

od Dubrovčana 

Predsjednik dubrovačkog SDS–a mr Milorad Vukanović javio se više puta u štampi sa protestima zbog napada na Dubrovnik. Rekao je kako “niko Srbe u Dubrovniku ne dira i da vojska nema šta da traži u ovom gradu“. 

Vojska je, međutim, nastavila da os- lobada Dubrovnik od Dubrovčana. Mnogi dubrovački Srbi nisu ni znali da će doći do napada na Dubrovnik. Vjerovat no je u pitanju prevelika briga za njih. 

Generali im ništa nisu govorili da ih ne b uznemiravali. 

Noć prije napada Dragan K., jedan oc Srba koji je rođen u Dubrovniku, pričac je po Trebinju kako mu ove bradonje (mis lio na rezerviste) ništa dobro neće donijeti. U Dubrovniku ima kuću, posao porodicu i lijep život. Prijatelji su ge odvraćali da ne ide i objašnjavali mu da je sve podignuto i spremno za napad, al on se vratio. Sutradan ujutro započela je artiljerijska vatra na Komolac, upravo na kvart gdje je napravio kuću. 

Djeca sa morama 

“Sve ovo što nas ima u opštini zbilo se na mali prostor u i oko Starog grada. Konavljani koji su uspjell pobjeći u par krpica obučeni, ljudi iz naselja koja su popaljena u Župi, oni iz Plata i okoline, svi su tu, javljaju nam novinari “Dubrovačkog vjesnika“, koji još uvijek izlazi na šest strana. 

“Preko pomoćnog odašiljača Radio–Dubrovnik obavještava ljude o svemu. U Crvenom križu dijele nešto hrane. Ljudi već mjesec dana ne izlaze Uglavnom, Dubrovnik su napustila iz podruma u kojima je hladno i vlažno. djeca i žene, pa muškarci nešto pokušavaju da kuhaju, snalaze se uz pušku. Ovdje se priča o tome kako su Bosanci poslali prošli put pomoći čujemo kako spremaju novi konvoj. Hvala im što su uz ovaj napaćeni, ali 

uporni narod“. 

Što se tiče granata na Stradunu: pala je, kažu, tačno Ispred Foto “Jadrana“! usmrtila jednog dječaka. Bombar- dovan je odavno Sveti Jakob, Ploče, a to je, također, staro jezgro grada. Marine nema. Medarevo granatama stara bolnica. onesposobljeno, pogođena 

Izgleda da se kod djece koja su morala ostati pojavila žutica, vaške, u užasnim su morama, teško ih je i gledati kako po sedam punih dana provode u podrumima gotovo na golom betonu, pa tek povremeno izađu na svjetlo. 

Sejo OMERAGIĆ 

SB 

SLOBODNA BOSUA 

31.10.1991. 

TRAGEDIJE: RAVNO, SELO KOGA NEMA 

TAB 

DIM SA ZGARISTA 

U prvom navratu rezervisti su razarali, a u drugom palili selo 

užeg rukovodstva HDZ–a BiH 

Sta je istina o sudbini sela Ravno i njegovih mještana? Mada se bez- malo cijela bh. javnost digla na no- ge da dođe do vjerodostojnih činje- nica na osnovu kojih bi se nedvo- smisleno mogla utvrditi istina, ipak se u ovom trenutku sa sigurnošću može reći samo to da je Ravno srav- njeno sa zemljom. 

U to smo se mogli i sami uvjeriti prije osam dana kada je ekipa na- šeg lista, na putu od Trebinja do Slanog, prošla pored ovog zlosrećnog sela i vidjela još zadimljena zgari- šta. Ali, iz bezbjednosnih razloga nije dobila odobrenje da uđe u Ravno. Kao što je poznato, JNA. koja kontroliše ovo područje, po dru 

iz gi put, ponovo razloga, nije dozvolila da državna komisija BiH ode u Ravno i na licu mjesta utvrdi činjenično stanje. 

>>KOLIKA JE NESREĆA<< 

1000 

Iz trebinjskog sela Vojevići, četi- ri kuće Bojčića, muslimanske nacio- nalnosti rat koji se vodio dolje na moru otjerao je u sela Rabrane, Orahovac i Cerovica u neumskoj i stolačkoj opštini. Rasim Bojčić sa šestočlanom porodicom sklonio se kod Bešira Tucakovića u Rabranima. Preko dana Rasim ode u Vojeviće da završi najnužnije poslove i saku- pi zagubljene krave i ovce. 

1 

Mada im rezervisti kažu da ni- su trebali bježati, vidite kolika je nesreća kad ni Vojeviće od četiri 

veli Bešir, kuće nije zaobišla bezbjednosnih 

-To je žalosna stvar kaže Mi- ro Lasić, ministar u bh, Vladi i član užeg rukovodstva HDZ–a BiH koji je bio član Vladine komisije što se nedavno iz okoline Ravnog vratila neobavljena posla. Čuli smo i či- tali da su i u jeku najžešćih bitaka vrhovni komandanti obilazili ratište I da im je bilo moguće obezbijediti sigurnost. Sad Armija tvrdi da na tu BiH, 16 km od granice s Hrvat- skom i područja oružanih dejstava, ne može garantirati sigurnost držav- noj komisiji. U to je, zaista, teško 

U to je, zai povjerovati ako se zna da je u BiH 

1. C. 

trenutno najveća koncentracija voj- ske otkako BiH postoji. 

U 

Po riječima Lasića iskazi izbjegli- ca iz Ravnog potvrduju da je ovo selo pustošeno u dva navrata. – prvom navratu su razarali, a u dru- gom palili veli Lasić i tvrdi da je prilikom paljenja kuće Bože Burića, Hrvata, Armija dovela i cisternus vodom kako bi spriječila eventual- no paljenje kuće Burićevog komšije, Srbina, 

Ako vojska ne može da garan- tuje bezbjednost državnoj komisiji na dijelu teritorije BiH, za koji tvr- di da ga kontroliše, onda to znači da 

kaže Miro Lasić, ministar u bh. Vladi i član 

RUSEVINE U SREDIŠTU SELA 

1. bh. vlasti ne vladaju jednim dijelom BiH kaže Andelko Vuletić, knji- ževnik iz tog kraja i iznosi vlastiti pretpostavku koju, kako kaže, treba provjeriti, da je JNA najprije napa- la selo Cepikuće, koje se nalazi u Hrvatskoj, kako bi izašla na magi- stralu Ali je, po njegovim riječima, za taj napad bila nespremna i pre- 

trpjela velike gubitke zbog kojih je, tvrdi Vuletić, smijenjen i general 

Torbica. Tako je stradanje sela Rav- dio odmazde JNA za no, zapravo, pretrpljene gubitke kod Cepikuća, tvrdnja je Anđelka Vuletića. 

tvrdnjama Koliko u svim ovim ima istine pitanje je na koje će se konačni odgovori, vjerovatno, vrio dugo čekati, ako se do njih ikada i dode. Najgore je, međutim, što će u međuvremenu ko zna koliko još se- la, i muslimanskih, i srpskih i hrvat- skih, kao Ravno, doživjeti da budu sravnjena sa zemljom. 

1. KRTOLICA 

TRAGEDIJE: RAVNO, SELO KOGA NEMA 

DIM SA ZGARISTA 

Bacili su iljade granata, topovima su pucali, ako je koja ku- ča i pojata ostala, palili su – kaže Mara Šimunović, izbjeglica I iz sela Vojevići žitelji pobjegli od rata Državna komisi- Ja BiH, sa dr Ejupom Ganićem na čelu, obišla dio sela Ravno 

7. STRANA 

VEČERNJE 

NOVINE 

Petak, 01.11.1991. 

den 

ZLOČIN U RAVNOM: u župnoj crkvi, pretvorenoj u vojnu kuhinju, rezervistički mesar na oltaru reže meso 

S 

NA PUTU BEZ POVRATKA? 

KATOLICI I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI 

rpski teror zavladao je Bosnom i Hercegovinom. Zle slutnje se ispunjavaju, a očiti osvajački pla- novi brutalno se i bjesomučno ostvaruju. U Bosni i Hercegovini nema nekoga drugoga imperijalnog plana, različitog od onoga u Hrvatskoj, samo je nadopunjen istim sadržajima i protiv Muslimana, njihove vjere i nacije. Sve je upereno protiv Katoličke crkve, nje- zinih bogomolja, svetinja, svećenika, redovnica i cijeloga hrvatskog naroda. Imperijalna srbijansko–crnogorska po- litika obrušila se svom žestinom isto tako i na muslimanske bogomolje i svetinje. Bombe padaju na svetinje, groblja se obeščašćuju a imami mal- tretiraju. 

– 

Svrha je svega toga očistiti Bosnu i Hercegovinu od katoličkih i islamskih bogomolja i drugih svetinja, zbrisati sve ono što je katoličko i islamsko, što znači i hrvatsko i muslimansko. Na taj način stvara se novo srpsko–crnogor- sko pravoslavno područje, genoci- dom nad hrvatskim i muslimanskim živ- ljem uspostavlja se velika Srbija kao is- punjenje velikosrpskoga sna o božan- skom carstvu ovdje na zemlji. To nam pruža i objašnjenje zašto Srpska pra- voslavna crkva, njezine vladike i sve- ćenstvo sve to šuteći promatraju. Ni mrvice suosjećanja. Ni trunke gnjeva nema u njihovim dušama prema onima iz svoje crkve koji su barbarski obeš- 

čašćastili crkvu u Ravnom kraj Trebinja pretvorivši to mjesto molitve u vojnič- ku kuhinju, gdje na oltaru odurni rezer- visti kolju ukradenu stoku i režu meso. 

Kao iu Hrvatskoj sve to prati rijeka izbjeglica. Među hrvatskim i musliman- skim pučanstvom u Bosni i Hercegovi- ni sije se strah prijetnjama, pucnjava- ma, pljačkama, paležima… Bježi mirno hrvatsko i muslimansko stanovništvo. Mirni ljudi koji su stoljećima živjeli na heterogenoj zemlji sada moraju ostav- ljati svoja ognjišta i sve što su stekli prepuštajući se nesigurnoj sudbini i iz- bjeglištvu punoj trpnje, boli i tuge. Bezakonje i zakon silnika odavna su poznati na tom području, a jedan stari devedesetogodišnji stanovnik Ravna pričao je da ga već treći put pljačkaju i pale Crnogorci. Vjerska i nacionalna prava Hrvata i Muslimana su ugrožena i često povrijeđena od srpskih komšija i uvezenih srbijanskih i crnogorskih re- zervista i četnika, od nekoć slavne, a sada kukavičke i krvlju nevinih ok- rvavljene »JNA«<. 

»Dolazimo ti po glavu« 

>>Drugi put dolazimo po tvoju glavu Ponovi li se ovo, ničega više u dvo- rištu neće biti«<, rekli su policajci polici- je >>SAO Krajine i oficiri »JNA« Zarku Vladislavu Ošapu, župniku Bosanske 

10 

Os 

Gradiške. Prethodno su opkolili crkvu 

i župni ured te novi pastoralni centar radi premetačine, a pod optužbom da je odatle pucao snajperist. Župnik je bio pretučen, s ozljedama na glavi, vra- tu i grudnom košu. Tražili su i neku ra- dio–stanicu, a okomili su se na sve što je katoličko i hrvatsko razbijajući na- ljepnice, svete slike, portrete pape Iva- na Pavla II i kardinala Franje Kuharića, uništavali su videokasete s vjerskim i hrvatskim nacionalnim sadržajima. 

U Tarčinu kraj Sarajeva zlikovci su provalili u crkvu i počinili teško svetog- rde. Najveću svetinju katolika, a i pra- voslavaca hostiju, oni su oskrvnuli. Najprije su razbili svetohranište pa hostije prosuli po podu, zatim su po- krali kaleže i ciborije, sa zidova crkve odnijeli trinaest slika križnog puta i još četiri svetačke slike. U Trnu kod Banje Luke oružano su napali na župnu crkvu sv. Josipa i župni stan, pucalo se na sveta mjesta, a devet hitaca bilo je upućeno župniku fra Blažu Markoviću, od kojih mu je jedan okrzunuo uho. 

U Mohovljanima je nedavno obnov- ljena katolička župna crkva, a neki dan na nju su upućeni eksplozivni projekti- li. Mitraljirane su i katoličke župne crkve u Novoj Topoli i Bosanskom Aleksandrovcu. Časne sestre u Novoj Topoli proglašene su ustašama i njima se prijeti, a časnu sestru Željku Zeba usred bijela dana u samoj Banjoj Luci drsko su napale dvije uniformirane 

SLOBODNA DALMACIJA Ponedjeljak, 18.11.1991. 

Zorjata, 11.03 1992 

KRONOLOGIJA ZLOČINA REZERVISTA »JA«< I ČETNIKA U HRVATSKIM SELIMA HERCEGOVINE: TORTURE U BILEĆKIM TAMNICAMA 

2 

SILEDŽIJSTVO 

BEZ GRANICA 

sim Ravnoga, i preostala sela u trebinjskoj općini nastanjena hrvatskim živ- ljem doživjela su identična stradanja. Tako je u mjestu Velja Meda vojska porušila sve kuće čiji se vlasnici nisu zadržali u njima. Nakon što su pogođene minoba- cačkim projektilima, podmetnut 

U bilećkom vojnom zatvoru zatočenici iz hrvatskih sela trebinjske općine tjerani su 

je požar pod kuće Marka berut da ližu podove i pjevaju us- 

na, čiji sinovi rade u SZUP Dub- rovnik, odnosno u gardi Republi- ke Hrvatske, Pere Bendera, Nike Oberana, Dure Oberana i Marka Oberana. Kuće koje su njihovi vlasnici napustili i prebjegli u sus- jedne općine rezervisti su opljač- kali, otjerali stoku i odvezli poljop- rivredne strojeve i automobile. 

Negdje između 7 i 8 sati ujutro, 7. studenoga 1991. godine, u selu Kijev Do stradalo je osam mješta- na. Četvoro je zaklano, troje ubije- no metkom u čelo, a jedna starica je nestala. Identificirani su: Bosa Krkić (1919), Ivanka Krkić (1927), Miho Krkić (1933), Manda Krkić- -Gina (1932), Mara Hapan (1925). 

Nestala je Mare Krkić (1924). Peto- ro mještana rezervisti su odveli u bilećki zatvor Jozu Hapana, Matu Dubelja, Ivu Dubelja, Janju Dubelj i Janju Hapan. Oni su po- slije povratka iz zatvora pričali o strahovitom maltretiranju koje su preživjeli. Zbog posljedica bati- nanja Jozi Hapanu su u trebinj- skoj bolnici morali odsjeći donje dijelove nogu. 

U zločinima učinjenima u ovom selu sudjelovali su, među ostalima, i Tomo Vujinović, bivši radník Službe sigurnosti u Dub- rovniku, i stanoviti Lazo Cebedži- ja, zbog čega su, navodno, pritvo- reni od vojnih vlasti. 

Rušilački pohodi 

Trenutačno u selu Kijev Do ži- ve tri srpske i jedna hrvatska obi- telj. Jedino njihove kuće nisu po- rušene ili zapaljene. 

Dana 15. siječnja 1992. godine u kuću Joze Škurle u Trebimlji ne- gdje oko 2 sata ujutro upala je grupa vojnih rezervista i s vrata ispucala nekoliko kraćih rafala. Tada je na mjestu ubijena Jozina supruga, a kada joj je Jozo poku- šao pomoći, rezervisti su i njega ozlijedili, zbog čega je boravio u trebinjskoj bolnici. 

Oko 20. siječnja 1992, u selu Ga- jić zaklane su tri starice. One su bile jedine ostale u selu. Prema do sada raspoloživim podacima, u Ravnomu i ostalim mjestima na- seljenima hrvatskim stanovniš- tvom u trebinjskoj općini živote je izgubilo preko trideset žitelja. 

U svom su se rušilačkom poho- du po hrvatskim selima rezervisti ravnali po jedinstvenom kriteriju – kao dokaz da je određena kuća ustaška služio im je bilo koji simbol ili obilježje Republike 

taške i četničke pjesme, na- kon čega su bili premlaćiva- ni električnim pendrecima 

U hrvatskim naseljima vi- še gotovo i nema žive duše 

Hrvatske na koji bi naišli. Religi- ozne knjige, kalendari i slične publikacije koje su bilo čime pred stavljale hrvatski narod i katoli- čanstvo bile su, ujedno, i krunski dokaz rezervistima o ustaškom podrijetlu njihovih vlasnika i dozvola za paljenje i rušenje kuće. 

Uhićeni mještani iz hrvatskih sela trebinjske općine bili su zato- 

TUŽNI POPIS 

IZ SELA RAVNOGA 

Ostaci katoličke crkve u Ravnom: trag zločina 

čeni u bilećkom vojnom zatvoru. U tamošnjim je tamnicama nad njima vršen fizički i psihički teror, a najteži su tretman prolazili za- stupnici, funkcionari i članovi Hrvatske demokratske zajednice s ovog područja. Uhićenici su, pri- mjerice, tjerani da liżu podove, pjevaju ustaške i četničke pjesme, nakon čega su bili tučeni, najčeš- će električnim pendrekom. 

Jedan od preživjelih uhićenika će, tako kazivati kako je poslije jedne takve seanse bio suočen s Nikom Brajićem (1935), koji je bio zaposlen u Domu zdravlja u Tre- binju kao vozač hitne pomoći. Brajić se, nakon što su ga dovukli u sobu za ispitivanje, nalazio u stanju izmedu svijesti i kome, modar i pretučen, tako da ga se jedva prepoznalo. Inspektor koji 

Lista umiranja 

Negdje oko 20. listopada 1991. godine pušča- nim metkom u glavu, najvjerojatnije iz snajpera, pred rodnom kućom u Ravnomu ubijen je od strane rezervista JNA Ivan Matijić (1921). Po- slije ubojstva rezervisti su mu spalili kuću. U po- žaru je izgorio i dio Matijićeva lesa. Njegovu identifikaciju rezervistima su, pod prisilom, iz- vršile mještanke Ana Bubica i Janja Lučić. 

Preživjeli mještani u Ravnomu su 15. listopa- da 1991. godine posljednji put vidjeli Stanu Mati- jić (1908), Ivanku Vuković–Ivicu zvanu Puha (1916) i Jelu Skaramuca zvanu Jagoda (1910). Stana je, prema nekim neprovjerenim saznanjima, ubije- na od strane rezervista, ali njezin leś, kao i leše- vi Ivane Vuković i Jele Skaramuca još nisu pro- nadeni, pa ih mještani smatraju nestalima. 

Cvijeta Lučić (1908) posljednji je put videna 7. listopada 1991. godine, kada je prvi put bombar- dirano Ravno. Kako je bila slabo pokretna, naj- vjerojatnije je zbog udara granata poginula u svojoj kući. 

Marica Skaramuca (1911) živjela je u Ravno- mu negdje do 1. siječnja 1992. godine, kada je umrla zbog iscrpljenosti i nedostatka hrane. Od posljedica ranjavanja u bombardiranju polovi- com studenoga 1991. godine u Ravnomu je um- rla Stana Skaramuca zvana Bijaka (1905). 

U bombardiranju Ravnoga u periodu od 15. do 18. listopada 1991. godine poginula je Jela Bu- rić (1904), čiji se leš i danas nalazi pod ruševina- ma porodične kuće. 

Krajem listopada 1991. godine, zbog krajnje nemogućih uvjeta za život, u Ravnomu su umrle 

starice Manda Skaramuca zvana Madela (1900) 

1 

i Ivana Burić (1895). Njih je u blizini kuće na svo- joj njivi pokopala mještanka Ana Grgurević. 

U mjestu Trebimlji Trebinje polovicom lis- topada 1991. godine poginuo je mještanin Jozo Stanković (oko 1925), poslije bombardiranja mjesne trafostanice koje je izvela vojska. 

Preživjevši strahote bombardiranja, zbog preplašenosti i iscrpljenosti, nedugo nakon od- laska iz Ravnoga u izbjeglištvo po susjednim op- ćinama, dosta je mještana umrlo prirodnom smrću. To su: 

Ivo Šimunovič (1918), umro u Mostaru krajem listopada 1991. 

Niko Bukvić (1906), umro u Mostaru sredinom studenoga 1991. 

Mara Boroje (1906), umrla krajem listopada 1991. u D. Hrasnu – Neum. 

Janja Vuković (1913), umrla početkom prosin- ca 1991. u Dubrovniku. 

Manda Grgurević (1910), umrla sredinom prosinca 1991. u Dubrovniku. 

Željko Ljevak (1942), umro sredinom studeno- ga 1991. u Dubrovniku. 

Stana Blažević (1908), umrla u studenomu 1991. u Dubrovniku. 

Jela Skaramuca zvana Bogara (1908), umrla krajem listopada 1991. u Dubrovniku. 

Pero Ljevak (1898), umro početkom veljače 1992. u Dubrovniku. 

Ana Ljevak (1911), umrla početkom ove godi- ne u Dubrovniku. 

(Snimio: D. KRSTANOVIĆ) 

ih je ispitivao prisilio ih je da se okrenu jedan nasuprot drugomu, a prethodno im je naredio da sta- ve ruke na leđa. Dok su ispitivani, nisu smjeli gledati u inspektora do trenutka kada su odgovarali na postavljeno, uglavnom provo- kativno pitanje. Tada su inspekto- ra, pod prijetnjom batina, morali gledati ravno u oči. Za cijelog ispi- tivanja, kazuje ovaj preživjeli uhi- ćenik, Brajić je uglavnom odgova- rao potvrdno, a nekoliko je puta molio inspektora da ga ubije i ta- ko mu skrati muke. Brajić je, pre- ma njegovim riječima, sigurno umro od posljedica mučenja oko 20. listopada 1991. godine. 

Kasarna 

u Ravnomu? 

Ovih dana, kada ulazimo u šes- ti mjesec tragedije što je zadesila žitelje hrvatskih sela trebinjske općine, stanje je u tim selima veo- ma teško. U Ravnomu više nema živih stanovnika, selo je totalno porušeno, a jedini čitavi objekt je kuća Mihe Matića, bivšega željez- ničkog radnika, u kojoj se nalazi komanda prisutnih vojnih jedini- ca u tomu mjestu Prema nekim saznanjima, u bivšoj tvornici dije- lova za tokarske strojeve vojska namjerava smjestiti kasarnu. 

U ostalim okolnim selima živi oko šezdesetak stanovnika, čija je prosječna starost oko sedamdeset godina. U Veljoj Medi živi oko dvadesetak žitelja, Trebimlji 20. Cicrini 8, Zatmurju 3, Kremenoj Njivi 3, te poneki stanovnik u osta- lim selima, za koje u posljednjih mjesec dana nema sigurnih infor- macija da su uopće živi, jer je pri- laz strogo zabranjen. Ljudi su veo- ma uplašeni. Prijeti im smrt od gladi jer žive samo od onoga što im daje vojska. Većina cesta je iz- rovana tako da je u pojedina sela nemoguće doći automobilom, a prilazi su sa svih strana minira- ni. 

Ante ŠULJAK