Umjesto činjenicama potkrijepljenog zaključka kako je „Olujom“ spašena bihaćka enklava, bošnjački zaglupljivači vlastitoga naroda već duže vrijeme provlače tezu iz koje proizlazi da je tamošnji Peti korpus Armije BiH spasio Hrvatsku.                                                                                                                                                                                     Samo su dvije stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost, samo što za svemir nisam siguran“, izreka je koja se pripisuje Albertu Einsteinu. Ovomu bi se moglo dodati: i ljudski bezobrazluk. Jer kako drugačije objasniti uporno zaglupljivanje vlastitoga naroda kroz bezočnu medijsku propagandu koju se tako često može uočiti na Balkanu? Iako su Srbi tu „neprikosnoveni šampioni“ te za sve imaju svoju „istinu“, razvidno je kako i kod Bošnjaka postoje struje koje se trude ne zaostajati za time. Primjer za koji iole istinoljubiv čovjek prosječne pameti ne zna što bi prije – smijao se, plakao ili ljutio – vezan je uz temu hrvatske Vojno-redarstvene operacije Oluja. Umjesto činjenicama potkrijepljenog zaključka kako je time spašena bihaćka enklava, bošnjački zaglupljivači vlastitoga naroda već duže vrijeme provlače tezu iz koje proizlazi da je tamošnji Peti korpus Armije BiH spasio Hrvatsku.

Posljednji u nizu takvih uradaka prenio je, uz ostale, Dnevni avaz pod naslovom: Krajišnici demantiraju tvrdnje iz Hrvatske: Peti korpus oslobađao dijelove njihove teritorije i prije dolaska HV-a.

Zaglupljujuća inverzija

Riječ je o preuzetom tekstu s video prilogom autorstva, ni manje ni više nego RTV-a Unsko-sanskog kantona – dakle, televizije iz Bihaća – koji je objelodanjen upravo na dan kada je Hrvatska obilježila 30. godišnjicu pobjedničke Oluje.

Osim što je s većine bošnjačkih portala „vrištala“ šutnja tj. ignoriranje toga događaja, kao da on nikakve veze nema s BiH, izvrnuta teza i „demantiranje“ da je time spašen bihaćki kraj, naprosto je nešto što ima obrazac zaglupljivanja radi skrivanja istine, a čija je krajnja posljedica unošenje dodatnih razdora između Hrvata i Bošnjaka danas.

Nakon što se u rečenom uratku navodi da riječ o „legitimnoj vojnoj operaciji i velikoj pobjedi Hrvatske vojske“ slijedi inverzija: „Međutim, spornom ostaje tvrdnja koja se uporno ponavlja u hrvatskim zvaničnim krugovima i medijima – da je Oluja spasila Bihać i deblokirala Bihaćki okrug. Činjenice govore suprotno – do ljeta 1995. godine, Peti korpus Armije RBiH izrastao je u ozbiljnu i respektabilnu vojnu silu, koja se tri godine zdušno borila protiv čak četiri neprijatelja s prostora Velike Kladuše i tzv. SAO Krajine. Umjesto da vodi defenzivnu borbu, Peti korpus je izveo niz ofenzivnih akcija i oslobodio dio teritorije Republike Hrvatske čak i prije nego što su hrvatske snage stigle na to područje.“

Demanti iz vlastitih redova

Razumljivo je kako se svatko želi pokazati u ljepšem svjetlu i kako svatko o sebi ima veće mišljenje nego što objektivno jest. No, ovako bezočno izokretati činjenice te tako medijskim smećem puniti glave vlastitom narodu spada u teški mazohizam.

Da je kojim slučajem taj koji se u Avazu „nameračio“ i kroz temu Oluje obračunavati s Hrvatima, barem pročitao intervju s ratnim zapovjednikom Petog korpusa generalom Atifom Dudakovićem, koji je izišao u njegovim novinama uz obilježavanje Oluje 2015. vidio bi da se svojom zaglupljujućim metodom zapetljao „k’o pile u kučine“. Naime, tada je general uz ostalo, izričito kazao: „Veliki je značaj Oluje za čitavu Bosansku krajinu i za Krajišnike koji su do tog kolovoza 1995. godine bili više od 1.200 dana u blokadi i agresorskom okruženju i izloženi neprekidnim napadima bosanskih Srba, zatim Srba iz tzv. Srpske Autonomne Oblasti (SAO) Krajine, kao i snaga Fikreta Abdića. I činjenica je da smo akcijom Oluja doživjeli ne samo deblokadu nego i slobodu.“ Dakle, general spomenutoga korpusa jasno je prije deset godina kazao kako je Olujom oslobođen Bihać, a ne obratno.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                               (general- HV. Marijan Mareković-general- A-BIH-Atif Dudaković)

 Dramatični srpanjski dani ’95 u Bihaću-   

A upravo je general Dudaković najpozvaniji kazati i potvrditi činjenice da bi se Oluja i među Bošnjacima trebala slaviti kao dan oslobođenja i spasa golih života. Jer o tomu je u srpnju 1995. između ostaloga pisao i u Zagreb. Tako je 23. srpnja 1995. izvijestio Veleposlanstvo R BiH u Zagrebu o prodoru srpskih snaga. O dramatičnosti tih dana u bihaćkom kraju kazuju riječi koje je uz Dudakovića potpisao i zapovjednik tamošnjeg HVO-a pukovnik Ivan Prša: „Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać, radikalno se izmijenila. Jake oklopno-mehanizirane i pješadijske snage agresora energično prodiru ka Cazinu, iz pravca Pećigrad i pravca Tržačka Raštela. Situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorija bude rasječena na dva dijela, a 5. korpus razbijen. Trpimo velike gubitke uslijed siline udara, a ponestaje i sredstava. Usporedo s ovim agresor snažno napada na pravcima Ličko Petrovo Selo – Bihać i Gorjevac – Ripač – Bihać. Među stanovništvom je zavladala panika, a veliki je broj žrtava. Agresor na pravcima napada koristi sve po sistemu ‘spržena zemlja’ uz upotrebu bojnih otrova. Molimo Vas da što hitnije poduzmete mjere.“

Tri dana poslije general Dudaković još preciznije kaže: „Maloprije sam razgovarao s generalom Delićem. On danas ima sastanak s Blaškićem gdje će razgovarati o Bihaću. Ja želim da Vas informiram da sam posljednjih dana imao 700 boraca izbačenih iz stroja i da samo spajanje s HV daje realnu mogućnost našeg opstajanja te to morate prezentirati mjerodavnim tijelima. Poduzimaju li oni što? Jesu li im poznate naše mogućnosti?“ (citirano prema knjizi Davora Marijana Oluja, Zagreb 2007., str. 301-302; 308).

Znao je Demirel…

Mogućnosti snaga u Bihaću koji su se junački branili i u potpunom okruženju izdržali od 1992., bile su nedvojbeno poznate tadašnjem bošnjačkom vodstvu. Nakon pokolja u Srebrenici početkom srpnja 1995., koji će kasnije biti definiran genocidom, znali su kako postoji realna opasnost ponavljanja istoga i u bihaćkoj enklavi. Alija Izetbegović to je prenio ondašnjem predsjedniku Republike Turske Sulejmanu Demirelu koji je potom došao te preklinjao hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da to ne dozvoli – da pomogne Bošnjacima koji su na izmaku snaga. Tuđman je na to pristao te je 22. srpnja 1995. potpisana Splitska deklaracija kojom je formalnopravno omogućeno Hrvatskoj vojsci djelovanje unutar granica BiH, a bila je „oživotvorenje“ sporazuma sklopljenog u Washingtonu 18. ožujka 1994. kojim je zaustavljen rat između Hrvata i Muslimana. I Demirel to, kao častan čovjek, nikada nije zaboravio. Zato je (jedini od državnika) osobno bio na Tuđmanovu sprovodu 1999.

Zna i Galbraith

Istinu da je Oluja spasila Bihać potvrdio je (ponovno) veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj iz doba rata Peter Galbraith na forumu Channeling the chance u Dubrovniku 12. srpnja ove godine. Govoreći na panelu posvećenu 30. obljetnici Splitske deklaracije: Savez između Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji je omogućio mir, kazao je kako je osobno doprinio Splitskoj deklaraciji „jer sam jasno dao do znanja da je Vlada BiH zatražila pomoć od Hrvatske, u skladu s Člankom 51 Povelje UN-a koja predviđa individualnu i kolektivnu obranu“. Također je istaknuo kako je, da bi Vlada SAD-a dala svoj „blagoslov“ Hrvatskoj za Oluju, prevagnuo argument „da će u Bihaću biti 80 000 mrtvih“. „Otišao sam na Brijune i prenio poruku Tuđmanu da SAD cijene volju Hrvatske da prekine opsadu Bihaća. Bilo je to zeleno svjetlo za Oluju. Srebrenica je sve promijenila“, posvjedočio je Galbraith, jasno ocrtavajući uzroke i posljedice.

Zašto?

I nakon svih ovih činjenica ostaje pitanje zašto se uporno u pojedinim bošnjačkim krugovima izokreće istina? Rade li to smišljeno oni isti koji su i tijekom rata „ubacili kost“ između Hrvata i Muslimana/Bošnjaka? Ima li to potpis iste ruke koja je – malo prije opisanih događaja (8. ožujka 1995.) – naredila ubojstvo generala Vlade Šantića, zapovjednika bihaćkog HVO-a? Je li to bošnjačka borba za „bolju prošlost“ nauštrb današnjih odnosa s Hrvatima? Očituje li se time osjećaj nadmoći nad najmalobrojnijim narodom u BiH? I komu zapravo treba zaglupljivanje, u prvom redu vlastitoga, naroda?

Junaštvo pok. Izeta Nanića i ljudi sličnih njemu, neće umanjiti priznanje da je hrvatska Oluja spasila Bihać. Štoviše, samo će pokazati istinoljubivost, čestitost i dobronamjernost za aktualne i buduće bošnjačko-hrvatske odnose. /HMS/